Činjenica da je arhiv CKSKH i nakon 25 godina službeno pod ključem i nedostupan javnosti nije nikakav pravni problem, to je samo sramota Hrvatskog sabora, svih dosadašnjih Vlada i loš predznak hrvatskoj građanskoj demokraciji – Republici Hrvatskoj članici Europske Unije.

Da je bilo više razboritosti, kao i prave nacionalnesvijesti, a manje grijeha prošlosti i oklijevanja, ta se pismohrana jednim predsjedničkim dekretom (polupredsjednički sustav mandata Franje Tuđmana) mogla otvoriti ili su poslije HDZ-ove vlade mogle naći zakonski okvir kako pismohranu otvoriti. Uostalom to je arhiv zločinačke organizacije SKJ/SKH koja se bavila sustavnim progonom, ubijanjem i masovnim likvidacijama svojih neistomišljenika pa otvaranje takvih arhiva predstavlja pravosudni prioritet, nužnost i naravni slijed postupaka kojim se izlazi iz komunističke tiranije.

Od SDP-ovih vlada, Račanove i Milanovićeve, otvaranje arhiva se nije očekivalo; to su vlade kontinuiteta jednopartijskog jugoslavenskog jednoumlja, kao što je SDP ideološki, pravni i potpuni imovinski nasljednik KPH/SKH i u demokratskim državama takav SDP bio bi zabranjen jednako kao i nacističke i fašističke partije, sve njihovno znakovlje i pozdravi. A to znači nema SFSN, petokrake, lik druga Tite, njegovo ime ispisano na javnim mjestima imaju se isto i jednako tretirati kao i promoviranje „slova U“ ili javno narisana svastika.

Nevjerojatno da nakon 25 godina suverenosti RH, sve njene vlade i sazivi Sabora nisu učinili ni prvi korak prema lustraciji, tj. za početak učinili dostupnim partijsku pismohranu, kao što su to učinile sve zemlje zaražene virusom komunizma od DDR-a do Bugarske. Izuzetak sličan Republici Hrvatskoj je Republika Slovenija koja je, istina, makar otškrinula vrata komunističkih pismohrana i ponešto iz tog arhicskog materijala i objavila, ali nije nikad do kraja slomila pečate svoje komunističke tiranije.

Međutim tragično je nešto drugo: ni danas nakon toliko godina od kako je Hrvatska odbacila i Jugoslaviju i komunističku tiraniju, nema pravog korisnika partijskog arhiva. Javnost zapravo ne znači ništa, to je novinarska floskula kad mediji žele naglasiti svoju ulogu u borbi za demokraciju, ili kad patetični govornici žele naglasiti njihovu borbu za „malog čovjeka“. No, u ovoj konfuznoj političkoj situaciji stranačkih podjela i kakofoniji političkih šarlatana, u političkoj ambiciji svekolikih ridikula i krotkosti birača postavlja se pitanje: kome otvaranje partijske pismohrane danas doista treba? To jest, tko bi bio korisnik i bi li taj s partijskim arhivskim podacima učinio nešto dobro za građansku Hrvatsku ili bi se previše toga svelo na selektivno kompromitiranje i osobnu osvetu?

Govorim o institucijama koje bi iz takve pismohrane trebale razumijeti okolnosti, objektivizirati situaciju i iznijeti povijesnu istinu; najiskrenije pomogle da Hrvati i hrvatski građani jednom shvate i nauče svoju prošlost, povijest i u državotvornom zajedništvu počnu misliti na budućnost. Da jednom nauče kako je opako bilo i nije još prošlo.

Politička situacija danas upravo je odraz dugo skrivenih činjenica zapečaćenih u arhivu CK SKH i komunističkoj propagandi koja desetljećima agitpropovski stigmatizira hrvatski narod i truje povijesnu istinu o događajima u Hrvatskoj u 20. stoljeću.

Zar otvoriti pismohranu CK SKH institucijama poput HAZU-a, u duši i srcu još uvijek neprežaljeni JAZU(!); ili LZMK-u, partijskom bastionu i visokom partijskom institutu zaduženim za očuvanje komunističkog svjetonazora od svog osnutka do danas? Zar to pripada bolješevizmom zaraženim i promotorima istog: Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pridruženim filozofskom fakultetu iz Rijeke ili još snažnijemm boljševizmom ispranom Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu? Zar spomenutu pismohranu prepustiti najstarijoj hrvatskoj instituciji u kulturi – od određenih skupina i pojedinaca privatiziranoj Matici hrvatskoj?

Pala je knjiga istine na jedno slovo, pa bi to možda bio Institut Ivan Pilar – kad bi u svom radu pokazao nešto više srčanosti i rezlutnosti, a ne samo proračunsku uspavanost i doktoransko oklijevanje. On bi imao znanstvenog kapaciteta analizirati i producirati relevantna znanstvena djela i o istima obavijestiti građane Hrvatske? Dakle, u arhivima pronađene činjenice staviti u povijesni kontekst te se ozbiljno pobrinuti da povijesna istina smanji hrvatske podjele i spusti tenzije kako bi se konačno počela ostvarivati građanska Hrvatska oslobođena svih crno-crvenih ideoloških rcidiva.

Nisu za otvaranje spomenute pismohrane previše zainteresirani niti nositelji gospodarske moći. Koliko god se mediji trse dokazati da su HDZ i Ivo Sanader pokrali Hrvatsku, činjenica je da postoje samo partijski tajkuni prve Markovićeve privatizacije i oni što su u propaloj državi sustavno isisavali novac iz velikih vanjskotrgovačkih socijalističkih kompanija – YUtine osobe od najvećeg povjerenja koji su ga iznijeli, sklonili, čuvali, a sada ga ti isti, ili njihova djeca i unuci, koriste tako da davno pokradenim novcem kupuju najbolje komade hrvatske imovine, onu vrijednu imovinu koju već prije nisu uspjeli „privatizirati“.

Zar Emilu Tedeschiju, njegovu ocu Svetozaru, može biti interes da se otvori arhiv i tamo ispadnu pokazatelji o njihovom gospodarskom početku, odnosno hajdučka prvobitna akumulacija? Ili bi se Goran Štrok, razveselio kad bi iz arhiva počelo curiti uloga njegova oca Izidora u malverzacijama s vojnim fondovima; možda Ivica Todorić jedva čeka da se otkrije kako su Todorići počeli i koje su protuusluge u samim počecima morali učiniti? Želi li možda Franjo Luković da se otvori i iscuri partijska utroba, ili Branko Roglić, privatizacija TDR-a i tajkunski početak Ante Vlahovića i skrivenih partnera? Ne bih rekao da to odgovara Franju Gregoriću i drugim pajdašima iz naftnog biznisa poput Davora Šterna i Jasminka Umičevića, Tomislava Dragičevića. A tek partijskim otpadnicima poput Slavka Linića i Ive Josipovića?

Isti je slučaj i s listama udbinih i kos-ovih doušnika, što s tim i tko je korisnik za opće dobro i napradak građanske demokracije? Jer nije svrha razvlačenje po medijima i osobna kompromitacije, pogotovo ne selektivnost i produkcija nove podobnosti, već da se takvim osobama onemogući javno djelovanje i rad s novim naraštajima.

Ponajmanje to odgovara pouzdanim partijskim odvjetnicima, baš onima što su u vrijeme Jugoslavije glumili disidente i nepokorene! Njihovi su odvjetnički uredi omogućili legalizaciju, tj. onu prvu pretvorbu na „partijsko majke mi“ i pobrinuli se da YUTA-in zamračeni kapital s inozemnih računa legalno i legitimno uđe u Hrvatsku pod firmom inozemnih ulaganja? Bez tih YUtinih odvjetnika i njihovih ureda to bi bilo neostvarivo. To su oni isto odvjetnici koji su usprkos vodviljskim predstavama građanskog svjetonazora još za Jugoslavije bili na listi i u „ratnome rasporedu“ partijske nomenklature. Partijska nomenklatura je računala i s varijantom da se i Jugoslavija i socijalističko samoupravljanje raspadnu, ali da se u tom prevratu ne izgubi ni kadrovska niti novčana supstancija već da se partijska nomenklatura vrati u Hrvatsku s novim/starim partijskim kadrom kao vlasnikom nacionalnog bogatstva.

Što se tiče ozbiljnih povjesničara, onih što doista u ovim ideologijama zatrovanim prostorima i povijesnim bespućima tragaju za povijesnom istinom o događajima u Hrvatskoj i hrvatskom narodu, ti se istraživači mogu uvijek obratiti na referentne adrese i upitati što ih zanima i žele vidjeti. Sve će dobiti kad dođe pravo vrijeme: „kucajte i otvorit će vam se“. U Jugoslaviji je sve imalo barem dva originala, „radi lične bezbednosti“. Ali zbog nekolicine takvih istraživača ne treba se mučiti sa službenim otvaranjem arhiva, glasačka gomila ne bi znala što će s tim.

Hrvatska se dovela u situaciju da ne želi znati istinu o sebi nego političari-pametnjakovići nastavljaju tlapiti o gospodarstvu, iseljavanju mladih, pravednosti i pravici. Prigodno se fabriciraju statistički uspjesi ili neuspjesi kako kome kada odgovara i ponovno preživaju poglavlja o humanosti i ravnopravnosti. Hrvatsko gospodarstvo je službeno loše, ali se dobro živi zahvaljujući vlastitim nekretninama vikendicama-apertmanima, hrvatskoj pravoj i privremenoj dijaspori, tj. novčanim doznakama iz inozemstva i zaradama koje stižu iz dijaspore, zaradama pomoraca na stranim kompanijama, uslugama čuvanja staraca što ih Hrvatice vrše po Italiji i Austriji, sivoj ekonomiji u turizmu i općenarodnim varanjem poreza; to je ostala opsesija iz vremena kad nismo imali svoju državu.

Hrvatskoj zapravo nedostaje radna snaga, u Hrvatskoj svi rade tko doista želi raditi, makar to bili poslovi bijelih bluza i uslužna djelatnost, ostali čekaju postati rentijeri. I to je domet „spretnih“ i lukavih Hrvata. Intelektualna potkapacitiranost, a sjajni izuzeci su tu samo da potvrde pravilo.

Mila Marušić/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save