NESTVARNE AVANTURE IVANA VRDOLJAKA
Nakon što je u posljednji trenutak s liste skinuo kompromitiranog Tihomira Jakovinu i pretrpio teške gubitke uvodeći u koaliciju HSS, kojeg vodi čovjek s policijskim dosjeom, sada se „ljulja“ i u inače prilično monolitnom HNS-u.
Naime, mnogi HNS-ovci nisu zadovoljni rezultatima „dogovorne demokracije“ koja već godinama vlada u toj stranci, a koja je svoj vrhunac imala kada je, umjesto demokratskih izbora, dvojac Pusić – Vrdoljak odlučio da za svako mjesto u vodstvu stranke bude istaknut samo jedan kandidat. Iako je već sama ta činjenica dovoljna da se protiv stranke pokrene postupak za njezino gašenje, jer vođena na taj način ne ispunjava minimalne uvjete da zadrži taj status, nadležno Ministarstvo uprave šutke je prešlo preko činjenice da je zapravo riječ o nedemokratskoj interesnoj organizaciji koja već godinama, bez imalo izbornog legitimiteta upravlja hrvatskim gospodarstvom.
Stranka – tvrtka, predsjednik – biznismen, politika – biznis…
Stranku vodi nedemokratski izabran Ivan Vrdoljak, s kojim u predsjedništvu sjede „dogovoreni“ potpredsjednici i članovi predsjedništva koji onda s Milanovićem dogovaraju imena na listama i njihove pozicije. Oporba unutar stranke predvođena Predragom Štromarom, nije zabrinuta samo zbog potpunog izostanka demokratskih procesa u stranci, nego i zbog činjenice da je njihova najslabija karika upravo čelna osoba stranke, za koju smatraju da bi se ubrzo zbog sukoba interesa mogao naći u puno goroj poziciji od nedavno eutanaziranog Tomislava Karamarka.
Zbog toga su, tvrde naši izvori, tražili da se statutarno uvede funkcija zamjenika predsjednika stranke koji bi mogao bez suvišne procedure, u slučaju erupcije očekivane krize, po kratkom postupku preuzeti stranku i smanjiti štetu koja bi mogla nastati. Vrdoljak je, navodno, pristao na taj ustupak radi mira u kući, uvjeren da će mu pobjeda na skorašnjim izborima omogućiti da bez ikakvih posljedica nastavi razvijati svoj, sada već dobro uhodani, energetski biznis. Time je na neko vrijeme primirio unutarnju oporbu i Štromara, koji je prvotno bio u igri da nakon Vesne Pusić vodi stranku, u čemu ga je podržavala i većina lokalnih organizacija.
Karijeru počeo u močvari
Vrdoljakova karijera je počela kada je kao lokalni političar osječkog HNS-a ušao u koaliciju s Branimirom Glavašem. Kao kuriozitet te kampanje ostat će zabilježen photo-session kojeg je Vrdoljak odradio u „Globusu“, kada se fotografirao u skupom odijelu, stojeći do ramena uronjen u močvaru s lopočima oko sebe, kao i njegov izborni plakat na kojem se kao lokalni političar reklamirao kao „man with ball’s“, odnosno čovjek s „loptama“. Vrdoljak je tom prilikom pozirao s dvije košarkaške lopte u rukama, a smisao poruke je bio u igri riječi, koju iz pristojnosti nećemo podrobnije objašnjavati.
Kako bilo, od tog prvog ozbiljnijeg ulaska u „politiku“, njegova je tvrtka ATO Inženjering d.o.o. s troje zaposlenih, počela ostvarivati sve pristojnije prihode. No, za njegov daljnji poslovni uspon, bila je ključna suradnja s hrvatskim ogrankom tvrtke „Siemens“.
Dočekavši odlazak svog dotadašnjeg mentora Radimira Čačića, čije je izbacivanje iz stranke dok je bio u zatvoru zdušno podržao, Vrdoljak se preko noći od lokalnog političara pretvorio u nacionalnog moćnika. Postao je ministar gospodarstva, a to mu je otvorilo brojne mogućnosti koje je taj HNS-ovac odlučio iskoristiti.
Pritom je, svojedobno objavljena fotografija Ledove škrinje za sladoled u njegovom dnevnom boravku, bila samo mali indikator njegove nove pozicije na gospodarskoj sceni. Škrinja sama po sebi i nije neke posebne vrijednosti, ali riječ je o proizvodu koji se na tržištu ne može kupiti, a „markiranost“ proizvoda svjedoči o „malom znaku pažnje“ Todorićeve tvrtke.
Ruka ruku mije
Nakon što je ATO Inženjering, tvrtku za elektroinženjerske usluge i softverska rješenja upravljanja, ostavio svojoj u Ledove proizvode zaljubljenoj supruzi koja se pored spomenutog znaka pažnje i fotografirala, te dotadašnjim partnerima, Vrdoljak je pokazao svoju poslovnu umješnost koja je išla ruku pod ruku s njegovom novostečenom ministarskom pozicijom.
Kako su u politici i biznisu najvažniji prijatelji, ovdje mu je u pomoć priskočio prijatelj, Denis Voloder. Kao tadašnji šef divizije plina i nafte u hrvatskom „Siemensu“, on mu je pribavio status ovlaštenog podizvoditelja, iako je na tom području postojalo barem 5-6 neusporedivo kvalitetnijih tvrtki od Vrdoljakove.
Ali, kako bi to rekao Karamarkov prijatelj Petrović, objašnjavajući angažiranje tvrtke Ane Šarić, red je da i nove i još nerazvijene tvrtke dobiju šansu za poslovni uspjeh i razvoj. A tu je šansu Vrdoljakov ATO itekako iskoristio. A ni „prijatelj“ mu nije ostao „kratkih rukava“.
Savršen sustav tehnički postavljenih zamki
Vrdoljak je uskoro pokazao svoje menadžerske sposobnosti, pozivajući na „suradnju“ vodeće ljude najvažnijih tvrtki unutar svog resora. „Suradnja“ je, i kada se ne traži izravno, glavni preduvjet za ostanak na pozicijama, a odbijanje suradnje dovoljan razlog za smjenu. One koji su smijenjeni nije bilo teško zamijeniti, jer HNS je imao puno stručnih i sposobnih kadrova, koji su se u takvim poslovnim aranžmanima odlično snalazili.
Uskoro su poslove s ogromnim ugovorenim iznosima, u zbroju većem od tri milijarde kuna tijekom njegova mandata, dobile prijateljske tvrtke, a ATO Inženjering, čiji su poslovi i broj zaposlenih naglo porasli, postao je – najčešći podizvođač. Kada je, nakon mnogo muke konačno „posložio“ adekvatnu Upravu HEP-a, njegov je ATO dobio status nezaobilaznog poslovnog partnera, unatoč lošoj kompetenciji i tehnološkim kapacitetima.
Vrdoljak je s vremenom razvio gotovo savršen sustav postavljanja tehničkih zamki, zaskočica i „nužnih“ autorizacija, koje su osiguravale ugovaranje poslova s unaprijed određenim izvođačima. Nerijetko su se, neposredno uoči završetaka natječaja, mijenjali natječajni uvjeti, pa su poslove dobivale i tvrtke koje su se naknadno uključile u natječajni postupak.
Bilo je puno tih „kriš-kraš“ kombinacija kojima se „Siemensu“ omogućilo ulaženje i u druge državne sustave, poput Ine. Zbog takvog netransparentnog rada, prema podacima s kojima raspolažemo, navodno je i sama „Siemensova“ centrala otvorila internu istragu.
‘Siemens’ na mukama
Pred Zemaljskim sudom u Münchenu svojedobno se vodio proces protiv Uriela Sharefa, bivšeg člana Upravnog odbora tvrtke „Siemens“. Njega je Državno tužiteljstvo teretilo u nekoliko slučajeva za posebno teške slučajeve pronevjere, kao i vršenje pritiska.
„Siemensova“ podružnica je, navodno, podmitila argentinske predstavnike vlasti kako bi dobila unosni posao proizvodnje modernih, na krivotvorenje otpornih, osobnih iskaznica za Argentinu, zemlju s više od 40 milijuna stanovnika. Prema optužnici, „Siemens“ je, da bi dobio taj posao, kao mito isplatio oko 9,5 milijuna američkih dolara, a u aferu su bili uključeni jedan argentinski ministar i državni tajnici.
„Siemens“ je bio jedan od protagonista i jedne od najvećih korupcijskih afera u Grčkoj, jer je u drugoj polovici 90-ih za dobivanje posla modernizacije grčke fiksne telefonije potrošio vrtoglavih 70 milijuna eura na podmićivanje grčkih dužnosnika. Tada se na sudu trebalo pojaviti 19 izvršnih direktora „Siemensa“ koji su, prema saznanjima grčkih istražitelja, bili upleteni u koruptivne radnje.
No, „Siemens“, koji je godinama imao sustav „crnih blagajni“, sada se promijenio. Barem se tako trudi prikazati, pa mu najnoviji skandal s Hrvatskom ne treba.
A Hrvatska? Kako bi rekao Nadan Vidošević – u njoj narod ionako sve zadnji sazna…
Autor: Igor Matić / 7dnevno
