Đ. Vidmarović: Snježana Kordić u Boki Kotorskoj uvrijedila Crnogorce
IMA LI KRAJA BEZOBRAZLUKU Sramotni intervju Snježane Kordić u „Srpskim glasu Boke“ Snježana Kordić je jedna od najagresivnijih zastupnica obnavljanja srpskohrvatskog jezičnog nasilja, odnosno utapanja hrvatskoga jezika u srpski jezik po formuli Novosadskog dogovora.
Budući je jezik jedan od temeljnih elemenata etničkog identifikacijskog koda svakoga naroda, njezina je lingvistička teza znanstveno ahistorijska, a politički protuhrvatska. Ona je toga svjesna i stoga odlazi izvan Hrvatske kako bi stekla istomišljenike, poglavito među srpskim intelektualcima i pridobila ih za moguće obnavljanje jezičnog jugounitarizma. O tome svjedoči i intervju koji je dala „Srpskom glasu Boke“, časopisu koji izdaju bokokotorski Srbi poznati po svojoj etničkoj intoleranciji, poglavito po kroatofobiji i albanofobiji. Glavni je urednik ovoga glasila Jovan Plamenac, a producira ga poduzeće „Princip press“ iz Beograda.
U Beogradu se i tiska u poduzeću „Portal“. Bokokotorski Srbi, odnosno njihova politička i intelektualna elita, učinili su tijekom Domovinskog rata mnogo zla tamošnjim Hrvatima, prisiljavajući ih ili na napuštanje svojih milenijskih ognjišta, ili na asimilaciju. Ova je elita negativno nastrojena i prema samobitnosti crnogorskog naroda i njegovom međunarodnopravnom subjektivitetu. Stoga im je Snježana Kordić poslužila kao, eto, hrvatska znanstvenica kojom će udariti kao s buzdovanom Marka Kraljevića po ovdašnjim Hrvatima i Crnogoracima koji se zalažu za prirodno pravo svakoga naroda na vlastiti jezik i vlastiti etnonim.
Na pitanje Ranka Pavičevića: „U svojoj knjizi ‘Jezik i nacionalizam’ tvrdite da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci zapravo govore zajedničkim jezikom?“, marna jugo-lingvistica odgovorila je slijedeće :
„Da, riječ je o četiri naroda koji žive u četiri države i imaju zajednički jezik. Između tih naroda postoje male jezičke razlike ali mi s lakoćom razgovaramo jedni s drugima, razumijemo se bez imalo napora. To dokazuje da imamo zajednički jezik. Naša jezička situacija nije ništa neobično. Ima u svijetu i Europi niz naroda koji su kao i mi različiti narodi, žive u različitim državama, ali se razumiju kada razgovaraju, što znači da govore zajedničkim jezikom. Npr., Amerikanci, Britanci, Australci su različite nacije, a jezik im je zajednički. (…)“. I tako dalje u istom stilu.
Ovakav odgovor ukazuje ili na autoričinu glupost, što joj se može oprostiti, ili na svjesno obmanjivanje, što je krimen. I student prve godine odgovorio bi joj da, kada govorimo o materinskom jeziku kao dijelu etničkog identifikacijskog koda mislimo na narod, a ne na naciju kao makrosociološku formaciju. Prema zapadnoeuropskom lingvističkom određenju pojam nacija se veže uz državu i ne razlikuje se od naroda. Prema takvom određenju ne postoji amerikanski, britanski ili australijski narod, jer su te nacije nastale useljavanjem najrazličitijih naroda iz cijeloga svijeta. Ovdje se etnički i politički čimbenici bitno razlikuju. Amerikance nacijom čini zajednička država, a ne etnička istovjetnost. Oni stoga nisu narod kao etnička zajednica s istovjetnim identifikacijskim kodom. Isto tako u Velikoj Britaniji ne postoji britanski jezik, jer je riječ o multietničkoj i višejezičnoj zajednici, nego engleski, škotski, velški i keltski odnosno staroirski. To što je engleski prevladao u političkoj komunikaciji stvar je razvoja političkih procesa tijekom povijesti.
Snježana Kordić je u ovom intervjuu uvrijedila Crnogorce. Postavljeno joj je slijedeće pitanje: “ Kazali ste da je dodavanje novih slova s i z (s crticom iznad grafema, op. Đ.V.) u azbuku u Crnoj Gori štetan čin za Crnogorce i na neki način kulturno samoubistvo. Možete li pojasniti zašto?“. Slijedi neznanstveno politikantsko i za Crnogorce uvrjedljivo objašnjenje ‘hrvatske lingvistice’:
„Mi ne živimo više u 19. stoljeću, kada najveći dio stanovnika Europe nije znao pisati. Danas, u 21. Stoljeću, u Crnoj Gori kao i u Europi ljudi znaju pisati školovani su. Doći sada tim pismenim ljudima, proglasiti ih nepismenima uvođenjem novih slova – to je kulturno samoubojstvo, iz više razloga. Jedan razlog je što se nepotrebno pravi rascjep između roditelja i djece. Roditelji pišu na jedan način, a djeca u školama uče i koriste nova slova. Također se pravi rascjep između škole i kompletne dosadašnje kulturne i književne produkcije u Crnoj Gori. Čitava dosadašnja kulturna produkcija crnogorskih književnika, novinara i drugih autora odjednom je neaktuelna, zastarjela, nepismena, što je opet na štetu samim Crnogorcima. Štetno je i zato što se pravi konflikt između Crnogoraca jer neki su sad postali zagovornici tih novih slova, dok su drugi protiv uvođenja novih slova. Znači, pravi se rascjep u društvu. A u lingvistici je poznato da svaki cilj jezičke politike mora biti sprječavanje sukoba u društvu. Jezička politika koja se sada sprovodi u Crnoj Gori je u suprotnosti sa lingvistikom jer pravi unutar društva sukob koji do sada nije postojao. Nadalje, uvođenje novih slova smanjuje prestižnost crnogorske varijante jezika. Jer knjige, novine i sva buduća pisana produkcija iz Crne Gore sadržavat će nova slova pa kad u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni otvore da čitaju neku knjigu i vide ta nova crnogorska slova , to će svakako skretati pažnju sa samog sadržaja i time donekle otežavati čitanje. To znači da Crna Gora, koja ima oko 600.000 stanovnika, u principu gubi tržište u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji za svoje književnike i druge autore. Zato je to samozatvaranje veoma štetan čin za samo Crnogorce“.
Kao hrvatski književnik i javni djelatnik naprosto se stidim navedenih riječi. Sve što je Kordićeva iznijela je politikantstvo, obmanjivanje i neistina. S političkog motrišta ona se na agresivan, što znači nedopustiv način, umiješala u unutrašnju politiku suverene države Crne Gore. Crnogorski narod ima pravo svoj jezik nazvati svojim narodnim imenom i fonološki sustav toga jezika artikulirati odgovarajućim grafemima. Navedena dva slova zbog kojih je navedeno urlikanje Snježane Kordić, nikoga ne smeta u Hrvatskoj, niti u Srbiji ne bi trebalo smetati, jer, konačno, ona se nalaze u manjem broju crnogorskog leksičkog blaga. Imao sam prilike slušati kako unuka jednoga od naših prvaka u Boki Kotorskoj, Zvonimira Dekovića, prvoškolka Doris, izgovara sasvim naravno riječi prešjednik, šjekira, s karakterističnim crnogorskim fonemima, pred svojim roditeljima, te đedom i bakom, koje to nimalo ne smeta.
Elementarna pristojnost nalaže svima nama koji dolazimo u susjednu državu poštivati njezino unutrašnje političko i društveno ustrojstvo, njezinu kulturu i njezin jezik. Jugounitarizam i velikosrpska agresija teško su pogodili crnogorski narod nakon prvog svjetskog rata. Ne zaboravimo da je velikosrpska elita na čelu s dinastijom Karađorđević, nasilno uz pomoć domaćih izdajnika, detronizirala dinastiju Petrović Njegoš i ugasila teško u krvi stečeni međunarodno pravni subjektivitet kraljevine Crne Gore. Taj je subjektivitet na vrlo težak način, ali časno i demokratski vraćen 2006. godine. Naime, europska je zajednica postavila zahtjev da će prihvatiti suverenitet Crne Gore ukoliko se za njega opredijeli 55 % biračkoga tijela, dok je u svim drugim zemljama uobičajeno 50 % plus jedan. Upozorio bih na činjenicu da u današnjoj Crnoj Gori hrvatska manjinska etnička zajednica ima svoga samostalnog parlamentarnog zastupnika u osobi gospođe Ljerke Dragičević, te ministricu u Vladi u osobi Marije Vučinović koja je čelnica Hrvatske građanske inicijative. Zbog toga nitko nema pravo vrijeđati Crnogorce, dijeliti im savjete, pa makar ti savjeti bili ahistorijski, pa čak i suludi, jer su bliski ratnohuškačkom „Memoranduma 2“. Svojim nastupom Snježana Kordić je zaslužila da ju vlada Crne Gore proglasi personom non grata.
Đuro Vidmarović/hkv
S druge strane: >>>> Crnogorski forumi: Zapadno Od Linije Tara-Drina Nije Bilo Srba Do Prije 90 Godina!!!
