Manjinski predstavnici i isplativi etnobiznis
Hrvatska se javnost već nekoliko dana bavi pitanjem manjina, njihovom zastupljenošću u Hrvatskom (državnom) saboru i općenito njihovim utjecajem na hrvatski (anti)parlamentarizam.
Lavinu negodovanja je izazvao, mada mu to nije bio cilj, “vekovni” predstavnik i vođa (još malo pa pobunjenih) Srba Milorad Pupovac. Rijetko se kad stare poslovice pokažu netočnima, pa ipak – ime je znak – u slučaju Milorada ne odgovara zbilji jer je njemu sve milije od rada, a napose mu je mila saborska fotelja i velikosrpska politika putem koje dolazi do iste. Prezime Pupovac dolazi od riječi pup, odnosno pupoljak, a ako u nešto možemo biti sigurni, to je da vođa hrvatskih Srba predstavlja razvijenu protuhrvatsku biljku koja od svoga stupanja na hrvatsku političku scenu raste okrenuta isključivo prema Beogradu.
I, možda je mnogima jasno što je i tko je Pupovac, no mnogima nije što bi trebao biti, odnosno što bi svi politički predstavnici nacionalnih manjina trebali biti. Prije toga, mora se kazati da stupanj zaštite nacionalnih manjina u Hrvatskoj, u odnosu na veliku većinu europskih zemalja, nadilazi “najliberalnija” zakonska rješenja i zaštitu spomenutih, jer, prema popisu stanovništva iz 2011., manjina (svih) je nešto ispod 10%, a imaju zajamčenih 8 saborskih mjesta. Usporedbe radi, za stranke okupljene oko Živoga zida glasalo je u deset izbornih jedinica 117,208 ljudi, dok sveukupan broj ljudi koji je pristupio glasovanju za manjinske liste iznosi 37,923, dakle, ugrubo, trostruko manje no što je dobio Živi zid, a ipak imaju isti broj mandata!
Nadalje, treba naglasiti da je manje od 10% manjinskog korpusa biralo svoje (manjinske) zastupnike, jer nacionalnih “manjinaca” u Hrvatskoj ima 410,568, iz čega se mogu izvesti sljedeći zaključci: manjinama uopće nije stalo do njihovih prava, odnosno žive vrlo lagodno i neopterećeno, jer, da im je zbilja loše, t.j. da ih “fašistoidna” država tlači i ugnjetava, onda bi se odazvali u mnogo većem broju, kao što inače bude veći odaziv na izborima kad je narodu loše. S druge strane, tom izlaznošću, pripadnici manjina pokazuju aposlutno nepoštivanje države koja ih drži kao kap vode na dlanu, i potpuno su ravnodušni spram ostvarivanja njihovih prava u Saboru budući da izlaznost uopće nije pretpostavka njihove parlamentarne zastupljenosti.
Nadovezujući se na izneseno, evo prijedloga za drukčije zakonsko rješenje, a bez “zadiranja” u prava manjina: zašto se ne bi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina izmijenio na način da se manjinama osigura postojeći broj saborskih mandata, ali se i uvjetuje izlaznošću manjinskih birača? Jer inače nema smisla da manjine imaju svojih “previše” zastupnika, a potpuno je druga priča što su to uglavnom projugoslavenske političke struje koje djeluju protiv interesa svojih manjina i nacionalnih interesa Republike Hrvatske, odnosno zašto imaju mogućnost odabira za koju će listu glasovati, ako im je zajamčen ulazak u Sabor?
I tu je bit problema i pokazuje se sva etnotrgovačka sposobnost Milorada Pupovca i Vesne Pusić i vlastohlepnost Sanadera i Jadranke Kosor koji su se pokazali kao loši trgovci. Svi pripadnici manjina bi trebali biti u političkom smislu – Hrvati – jer s hrvatskim, većinskim narodom dijele nedaće, nesreće, bijedu i siromaštvo, odnosno ako smo građani jedne te iste države, onda nas snalazi ista sudbina i trebamo djelovati i smjerati k općoj dobrobiti i boljitku.
Uzgred, na ovim se izborima na listi za srpsku manjinu kandidiralo sedam stranaka, što je zapravo normalno i zdravo, jer kao i Hrvati, ne mogu svi pripadnici jedne manjine isto misliti i politički djelovati, no izašlo je dovoljno Srba kako bi Pupovcu i njegovoj stranci osigurali tri mandata, dok su ostali “izvisili”. Zapravo bi bio korak naprijed kad bi se broj mandata uvjetovao cenzusom izlaznosti jer bi time i manjinski političari i predstavnici morali svojim glasačima predstavljati program te bi bili prisiljeni motivirati svoje birače što je zdrava demokracija, odnosno onakva kakva bi trebala biti.
Ovako imamo stanje da se jedan protuhrvatski političar i etnobiznismen koji živi od države koja mu omogućuje blagodati o kojima njegov narod može samo sanjati izravno i neutemeljeno miješa u sastav nove vlade, koji je svoju manjinu doveo u opoziciju (što je imbecilno i niječe sva prava zakonom zaštićena), odnosno koji je samo produžena ruka SDP-a i HNS-a, koja se sad, kad je njihova koalicija izgubila izbore, pokušavaju uplitati u vlast putem “manjina”. “Umjereni” i “europski” HDZ za to nema hrabrosti, no MOST bi možda mogao imati pa neka i ovo nakaradno stanje s manjinama uvrsti u dnevni red, odnosno na svoj popis “reformi”.
Ili pak, zašto se zamarati ovakvim “pravednijim” rješenjima, kad manjine to ne zaslužuju jer djeluju beziznimno protuhrvatski i projugoslavenski? Možda će naučiti cijeniti svoja prava tek kad ih izgube.
Mila Marušić/hrsvijet.net
