KOMENTAR: Između Pupovca i Hasanbegovića
Foto Hanza Media
Vjerojatni budući mandatar za sastav Vlade našao se u nezgodnu procjepu između Milorada Pupovca i Zlatka Hasanbegovića. Nakon laskava komplimenta na Plenkovićev račun (“takvi se plaćaju suhim zlatom”), prevejani Pupovac odaslao je poruku s mirisom ucjene kako neće podržati Vladu u kojoj bi bio Hasanbegović zbog njegovih „revizionističkih stavova“ i time Plenkovića doveo na tanak led.
Odrekne li se Hasanbegovića, Plenković nikoga sada neće moći uvjeriti kako to nije učinio baš zbog te ucjene, bez obzira što na njega možda i nije računao.
S kojim pravom?
Kako sada stvari stoje, dosadašnjeg ministra ipak nećemo više gledati u ministarskoj fotelji. Nakon sastanka sa srpskim liderom, predsjednik HDZ-a kazao je kako Hasanbegović može nastaviti raditi kao član Predsjedništva stranke, dok je ovaj drugi veoma zadovoljan dobrohotno izjavio kako u budućeg premijera u pogledu sastava Vlade ima puno povjerenje. Sve je, dakle, jasno.
Uostalom, s kojim pravom o revizionizmu jednog čovjeka kojemu su nataknuli kapu HOS-a za potrebe fotografiranja, u onim najtežim ratnim danima, može govoriti drugi čovjek koji sustavno djeluje na Vučić – Nikolićevoj crti na kojoj se rehabilitira Dražu Mihailovića i Milana Nedića, koji je s tim srbijanskim vodstvom koje je aktivno djelovalo u agresiji na Hrvatsku u najtješnjim vezama, koji ustrajno slavi pokolj i progon Hrvata 1941. u ime antifašizma (da, doista i ovaj detalj potvrđuje kako antifašizam može biti floskulom), koji izdaje novine za koje je hrvatska država po svojoj prirodi jedno veliko zlo i koje su rugaju himni, koji je na čelo svoje stranke stavio Vojislava Stanimirovića, koji je pak nakon što su ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni na stratište napisao kako je pala bolnica kao posljednje ustaško uporište.
Žrtvovanje ministra
Žrtvovanje Hasanbegovića zacijelo se neće svidjeti brojnom HDZ-ovim simpatizerima i biračima koji su upravo osporenome ministru iskazali ponajveće simpatije. Na javnim skupovima njegova pojava još uvijek izmami najjači pljesak. Isplati li ga se žrtvovati zbog jednog Pupovca, o čijoj naklonosti uopće i ne ovisi parlamentarna većina?
I zašto treba Pupovcu ugađati?
Možda se radi o sugestijama Bruxellesa, a možda i o starim refleksima hrvatske politike uvijek spremne na podilaženje Beogradu. I jedno i drugo ne može služiti kao opravdanje i valjan argument. Ako se pak radi o potrebi izgradnje dobrih odnosa sa Srbima u Hrvatskoj, o njihovoj integraciji u hrvatsko društvo, to svakako ne bi trebalo dolaziti u pitanje. Veliko je, međutim, pitanje s kim se to radi i pod kakvim koncesijama.
Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
