Mrtvi pjesnici ustvari, nisu mrtvi
Kob mu je u času očajanja i beznađa u ruke gurnula smrtovnicu, tu univerzalnu vizu koja mu je otvorila vrata buenosaireskog groblja Chacarita i pružila posljednje zemno boravište na Seccio 8 A, manzana 1, Tablon XV, Calle 89/14, Sepultura 28.
{jathumbnail off}Danas pouzdano znamo ( ne opravdavajući njegov THE END) da je ta adresa bila privremena, jer Vidin se lijepi i plemeniti duh odmah uspeo na nebo novije hrvatske književnosti gdje boravi u malom ali probranom općinstvu „pravednika i blaženika pera“, obasjan blagom svjetlošću duhovnošću svoga književnog djela.
I mi pokušavamo iskazati našu zahvalnost pokušajem rehabilitacije zaboravljenih i prešućivanih hrvatskih književnika, hoteći pritom javnost upozoriti na dio zaboravljene baštine, a dragoga Boga podsjetiti da svoje vrijedne hrvatske fratre iz Argentine nagradi za dobrotu i širokogrudnost kojima su potvrđivali odanost Svevišnjem i jednom darovitom i dragom smrtniku
„Mrtvi pjesnici ustvari nisu mrtvi.
Oni žive.
U dubokim ganućima zemlje.
Čempresi pokraj žutih ploča
kao teleskopi
dojave prolaz oblaka
treptavim nagnućima
kao svoje gunjeve.
Kiše ih ne će smesti.
oni će za nas
sunčanu pređu presti.
Jer hrane žile stabala
A iz napukla srca
šiknu u vis zvijezde i komete…
«Hrvatski pjesnik Viktor Vida, koji je tragično poginuo u nedjeljno jutro južnog proljeća dne 25. rujna 1960. u Buenos Airesu, pao je u pravednom ratu, što ga hrvatski narod u zarobljenoj domovini i njegova emigracija u slobodnom svijetu vode na smrt i život protiv tuđinskih zavojevača i domaćih izdajica, koji su zarobili i ponizili Hrvatsku, podvrgnuvši je pod tuđi jaram. Poginuo je tragički skršen, u suvremenom sukobu između slobodnog svijeta i komunističke tiranije, u kojem je hladni rat živaca tek jedna od logičkih posljedica i nužnih epifenomena.»
«U tom fjordovskom zaljevu, na romantičnom šiljku Južne Hrvatske, u Boki kotorskoj – tom nekadašnjem ušću Crvene Hrvatske, licem u Kotoru rodio se je 1913. Viktor Vida, pjesnik, pjesnik svoje svemirske sudbine i peripetija svojeg izbjegličkog vremena. Viktor Vida pjesnik hrvatske emigracije poslije II. svjetskoga rata; on je u njoj i kroz nju doživio svoju ljudsku i pjesničku zrelost; i ostavio svoj tragični grob, simbol teške sudbine jednoga porobljenog naroda.»
-SAMOĆA
„Govorim s Bogom jer sam sam
od početka do kraja vremena,
sam, prepušten samome sebi.
A obilazih svijetom, poput psa lutalice.
Susretah ljude koje tobože shvaćah
te govorah: »rujanske večeri«, »šuma«, »mjesec«
ali riječi nisu svila po kojoj lahor urezuje
svoje nevidljive tragove,
nisu krilo žene koja čeka oplodnju.
A srca bijahu kovinski strojevi
u kojima se svaki odjek glasio.
Sad se slažem da budem sam,
nepopravljivo, beznadno, izgubljen u svijetu.
Za razgovor s Bogom ne trebaju upaljene svijeće,
ni vesele zabave kojima mnoštva prilaze.
Treba zaboraviti ljudski govor
pa ćeš se zagubiti na nekoj tužnoj i sjajnoj stazi
gdje Božja sjeta miriše
kao uvelo cvijeće u kristalnoj čaši.
Bog me razumije, ljulja me u svojoj nježnosti,
kao majka svog sina
u slatkom dahu majčinstva,
kad mu govorim:
»Gospode, sam sam kao zaboravljena flauta,
kao slomljeni stup na livadi,
kao napušteni vrt«—
Bog je voda u kojoj se večer utapa.
A jednoga dana vidjeh kao u blistavom zrcalu
kako se nebo bistri od njegove prozirnosti
dok su na dalekom otoku pjevali cvrčci.
Sad hodam zasanjan među ljudima i stvarima,
nedohvatljiv poput predmeta što nije
od ovozemaljske tvari.
Samo neki glas iz tko zna kojih daljina
povremeno me podsjeća da postojim
u svijetu koji možda ne postoji“.
-Rim, 12. VII. 1947.
Pripremio: Ivan Remeta (Johnny)
