Zbog čega feministički pokreti ne zahtjevaju veću zastupljenost žena među automehaničarima ili rudarima?
Kapitalizam nije ideologija, nije politika, a pogotovo nije ekonomski sustav; kapitalizam je naprosto učinkovitost, odnosno obavljanje određenog posla što bolje, na najefikasniji mogući način i uz što manje troškove, tako da rezultanta poluči dobit srazmjerno veću od uloženog (minulog) rada i unaprijedi stanje zbog kojeg se rad uopće krenuo obavljati.
Da je tomu tako, svjedoči ljudska povijest, i kako god mi nazivali prošle sustave, od robovlasničkog, preko feudalnog, pa čak i do fašističkog, kapitalizam ostaje neprikosnoveni “modus operandi” svakog ljudskog djelovanja, izuzev u socijalističkim, odnosno komunističkim sustavima/režimima.
“Zašto novi saziv Sabora ima najmanje zastupnica u modernoj nacionalnoj povijesti? Zašto je na lokalnoj razini još gora slika? Izbjegavaju li žene politiku ili ih stranački prvaci ne puštaju na liste?” Ta i još neka pitanja bijahu tema emisije “Otvoreno” od 20. rujna ove godine. Priprostom se narodu tako podmeću marksističke gluposti uvezene iz “razvijenog” Zapada, i nitko toj (velikoj i zabrinjavajućoj) temi nije pristupio barem zdravorazumski, ako ništa, s malo više razmišljanja.
Tek se u drugoj polovici 20. stoljeća pojavljuje pitanje ravnopravnosti žene. Do tada u ljudskoj povijesti nikome nikad nije palo na pamet uopće tako gledati na stvari, t.j. uopće raditi takve podjele, nego su se razlike između ljudi, u sociološkom smislu, vršile temeljem narodnosti, vjeroispovijesti, političkog tabora i t.d.
Što se zapravo dogodilo?
Pod krinkom “ljudskih prava” utaban je put marksizmu, revitaliziranom početkom prošloga stoljeća, kad se ispostavilo da je komunizam najveće zlo čovječanstva, pa se rastakanju tradicionalnih vrijednosti, ali i same funkcionalnosti države, kako će se pokazati, pristupilo pod imenima “ravnopravnosti”, “slobode”, “jednakosti”…
Vrhunska glupost, do te mjere uspješna da je većina zakonodavstava prihvaća, je pozitivna diskriminacija, što je oksimoron, poput glasne tišine, drvenog željeza ili živog mrtvaca. Povjeravanje određenog posla, odnosno funkcije osobi, isključivo kako bi se popunila (zakonska) kvota koja nalaže da se skupini ljudi dade privilegiran položaj ili posao zbog njihovog drukčijeg fenotipskog obilježja, odnosno na temelju nekih fizičkih karakteristika, nauštrb onih koji bi možda taj posao ili položaj obavljali i vršili bolje od privilegiranih – to predstavlja nijekanje samog temelja kapitalizma, odnosno učinkovitosti, uopće funkcionalnosti.
Na primjeru Hrvatske, dosta se prašine dizalo glede t. zv. ženskih kvota, prema kojima je na stranačkim i drugim listama za sabor trebalo biti 40% žena, u suprotnom slijede prekršajne sankcije. Ipak, politički primjer u Hrvatskoj nije dobar. Norveška je donijela 2003. godine zakon kojim je uvela spolne kvote prema kojima žene moraju biti s određenim postotkom zastupljene u upravnim odborima javnih poduzeća. Bio bi zanimljiv novinarski pothvat istražiti i usporediti poslovanje tih poduzeća i ostalih poslovnih tijela i organizacija otkako im zakon nameće određenu kvotu. Time se zapravo, potencijalno, ali i “de facto”, smanjuje učinkovitost. Zašto? U danom će se trenutku, naime, dogoditi da u 8 od 10 slučajeva, muškarac bude kvalificiraniji od žene za obavljanje određenog posla. S druge strane, dogodit će se i 10 od 10 slučajeva kad je za obavljanje posla kvalificiranija žena.
Sličan primjer: Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom u čl. 9. propisuje da su tijela javne uprave „dužna prilikom zapošljavanja osobi s invaliditetom dati prednost pod jednakim uvjetima“. Dakle, u situaciji u kojoj treba odabrati između dvije jednako kvalificirane osobe, prednost se daje osobi s invaliditetom, iako se može dogoditi (i događa se) da je osoba bez invaliditeta možda sposobnija i učinkovitija, naprosto bolja, unatoč jednakim formalnim kvalifikacijama. Naravno, to ne mora biti tako, no statistički, veća je vjerojatnost da će zbog zakonskih odredbi doći do odabira „lošijeg“, zbog njegovih posebnih obilježja koja se zakonom pokušavaju zaštititi.
Nadalje, kapitalizam je depersonaliziran, „hladan“ i „bez ljudskog lica“, reklo bi se. U kapitalizmu nije važno obavlja li posao invalid, muškarac, žena, transseksualac, musliman ili feministica; važno je da posao obavlja (naj)bolji, ma tko to bio i kakav god bio. Upravo se zato treba paziti trendova koji dolaze iz zemalja koje nikad nisu iskusile marksizam u praksi. Tomu je i razlog što u posljednjih desetljeća neumorno nastaju nove društvene skupine, od homoseksualaca do rasnih i nacionalnih manjina, ovih manjina i onih manjina, odnosno skupina s nekim „posebnostima“ koje će naposljetku zahtijevati jednakost baš putem „pozitivne“ diskriminacije, odnosno nauštrb učinkovitosti i sposobnosti koje moraju biti jedini kriterij za obavljanje bilo kojeg posla.
Jer, sad već invalidi imaju prednosti pri zapošljavanju. U većini zapadnih zemlja isto se postiglo sa ženama (drugo je pitanje tko je uopće žene proglasio manje sposobnima od muškaraca), i što priječi da se jednoga dana zakonom obveže poslodavce na zapošljavanje određenog broja osoba s ovim ili onim seksualnim sklonostima, dijabetičara, androgina ili osoba s orlovskim nosom i klempavim ušima?
S druge strane, postoji apsurdno stanje u kojem bi, uzmemo li, na primjer žene, one htjele isključivo u upravne odbore poduzeća, u Sabor, u liječnice, sutkinje, na fakultetske katedre i t.d. Zašto se žene ne bore da bi se zaposlile kao vatrogasci, automehaničari, na brodovima, u čistoću, među limare, rudare i staklare ili pak u vojsku? Čini se da feministički pokret smjera samo dobro plaćenim i “uglednim” poslovima, a opet, koliko su žene zastupljene među neurokirurzima i astronautima, te što to govori?
Zaključno, biti izabran na određenu funkciju ili primljen na posao isključivo zbog svojeg spola ili drugog fizičkog obilježja – to je tek diskriminacija, omalovažavanje osobe te priznanje vlastite nesposobnosti. To je ujedno manja učinkovitost, stagnacija i općenito zaprjeka svakoj ravnopravnosti, bila ona pravna ili naravna.
Ana Mršić/hrsvijet.net
