Plenkoviću bi bilo pametnije sastaviti vladu bez Mosta!
Pregovori između Mosta i HDZ-a ni nakon 10 dana nisu donijeli ništa novog. Za javnost, raspravlja se o reformama: u stvarnosti, sasvim je sigurno da se raspravlja prvenstveno o foteljama i raspodjeli resora. A istovremeno, razvoj situacije ide na ruku Plenkoviću, nipošto Petrovu.
O tome da Plenkoviću Most vjerojatno i nije potreban za sastavljanje vlade sam pisao prošlog tjedna, nakon izbora, ali sad je to već posve izvjesno. Mogućnost koju sam najavio, tada hipotetska, da HSS prijeđe u redove HDZ-a, i da manjine podrže Plenkovića za mandatara, sada je posve izvjesna.
Uz njih, Plenkoviću su praktički dovoljni Bandić i Glasnović. S pet HSS-ovih mandata, dva Bandićeva (ili pet, ako računate tri manjinca koje vjerojatno kontrolira), uz preostale manjince, i Glasnovića koji nije upitan, Plenković bi imao punih 78 glasova u Saboru. To je posve dovoljno, ako i ne računamo mogućnost da se vladi pridruži netko od otpadnika iz raznih Živih zidova, pa eventualno i HNS, ili njegov dio. Formalno, radilo bi se o manjinskoj vladi, ukoliko predstavnici manjina ne bi u njoj sudjelovali a podržali bi je. No to vjerojatno ne bi utjecalo na njenu stabilnost. Uostalom, i Sanader je vladao uz podršku Milorada Pupovca. A uvijek postoji i mogućnost da netko u ime kluba zastupnika manjina sudjeluje u vladi, i to ne mora nužno biti Pupovac, kojeg bi Plenković radi “vjerodostojnosti” pred svojim biračima radije izbjegao, kao što bi zbog vjerodostojnosti pred EU i Buzinom rado izbjegao Hasanbegovića i stranačku desnicu.
Problem je očito, kao i prošli put, Božo Petrov. On je od Karamarka tražio nešto na što nitko normalan ne bi pristao – i to i dobio. Karamarkova ključna pogreška je bila što je pristao na Petrovljev uvjet da on ne bude premijer: kasnije je upravo Orešković, kojeg je sam Karamarko odabrao, odigrao ključnu ulogu u rušenju vlastite vlade, rušenjem Karamarka. To je automatski značilo gubitak podrške HDZ-a kao većeg koalicijskog partnera vladi, i nove izbore. Korijen sukoba je vjerojatno bio u imenovanju novog šefa SOA-e po izboru Predsjednice i SAD, a protivno izboru Karamarka za tu funkciju. Petrovu su narasli apetiti, jer mu je jednom prošlo nešto što nije imalo temelja u izbornim rezultatima. Iako se kune da su mu jedini interes reforme, vjerojatno bi odustao od bilo kakvih dodatnih uvjeta ako bi mu bilo ponuđeno jedno 12 ministarskih mjesta, te mjesto predsjednika Sabora. Plenković bi bio budala ako bi mu popustio, što vjerojatno i neće, jer je on ipak karijerni diplomat, i takvi pregovori mu nisu strani. Iskusniji je u njima od Petrova. Naravno, i dalje je najrealnija mogućnost da uspije pritisnuti Petrova uza zid, a vjerojatno su i vijesti u novinama da HDZ može i bez Mosta zapravo probni baloni namijenjeni upravo tome, da se Petrovu da do znanja da, bude li prezahtjevan, HDZ može i bez njega. No, ako su i probni baloni, mogućnost nije nerealna.
Naravno, tu postoji par problema, no vrijeme radi za Plenkovića. HSS je rekao da će dati podršku Plenkoviću, ali i da će – ostati u oporbi, što bi značilo manjinsku vladu. No to je rekao Beljak, a on će gotovo sigurno vrlo brzo odletjeti s mjesta predsjednika HSS-a, i naslijedit će ga netko tko neće biti tako neodređen. Bez Beljaka, HSS je siguran koalicijski partner HDZ-u, i vlada u tom slučaju ne bi bila manjinska. Čak i ako se oformi kao manjinska, dakle uz podršku pet Beljakovih zastupnika ali bez njihovog izravnog sudjelovanja u vlasti, ona će vrlo skoro postati većinska, odlaskom Beljaka. Seljaci bi svakako bili manje zahtjevni od Mosta, koji koliko je poznato traži ne samo čak sedam ministarskih fotelja, nego i još koješta. Pritom ne mislim na onih famoznih sedam uvjeta, za koje i sami znaju, ako imaju ikakvog dodira sa stvarnošću, da nisu provedivi u kratkom roku, naročito onaj o gospodarskom pojasu. Ti uvjeti su više tu kao izgovor i alibi, u slučaju prekida pregovora, kako ne bi ispalo da su oni pukli na pohlepi Petrova za vladajućim pozicijama.
S druge strane, problem je što HSS vodi kompromitiran političar, a kompromitiran je i Bandić. S te strane, Plenkoviću bi bilo bolje izbjeći ih. To naročito važi za slučaj da Vrdoljak odluči dati podršku Plenkoviću. Tada bi njegova “vjerodostojnost” bila ugrožena koaliranjem s likovima za kojima se vuče kriminalna prošlosti i istrage SOA-e. No, tu opet treba računati sa skorim odlaskom Beljaka. Bandić je pak lukav igrač, i unatoč svemu uživa specifičan image u javnosti, image ideološki neutralnog i operativno kompetetnog lupeža kojeg poznajemo, i s njim vjerojatno Plenković ne bi pretrpio veću štetu na imageu. Tim više što u vladu svakako ne bi ušao sam Bandić, kojeg pozicija ministra ne zanima, već eventualno netko od manjinaca iz njegovog kluba, ili netko drugi. A ne treba zaboraviti da i Most nije onako pošten kako se predstavlja: iza njih se vuče afera Grizli, vjerojatno najozbiljnija korupcijska afera u Hrvatskoj nakon Sanadera, koja je medijski po direktivi zataškana, a prijave za trgovanje utjecajem i prodaju usluga DORH-a a la carte nikad nisu podignute, iako je posve jasno da je netko od aktera – bilo agencija Grizli, koju vodi Mostov čovjek, bilo tri Mostova ministra, bilo jedni i drugi – počinio teško krivično djelo. To nije utjecalo na percepciju Mosta kao čuvara poštenja i reformi u javnosti, no samo zato jer su mediji izbjegli reći o čemu se radi, DORH se odlučio praviti blesav i ne podignuti krivičnu prijavu, a MUP pod kontrolom Mostovca Orepića odlučio ne istraživati ništa.
Ostaje pitanje manjina, odnosno Pupovca. Neki bi podršku Pupovca vladi doživjeli kao izdaju, no Pupovac je tu podršku ionako već najavio, i nahvalio Plenkovića na sva usta, nakon što se razišao s Milanovićem jer mu je izvrijeđao Vučića i njegove euročetnike u Srbiji. Uostalom, Plenković će ionako tražiti i dobiti Pupovčevu podršku, jer tako žele njegovi sponzori na zapadu, i jer mu je uostalom ona potrebna, a i Pupovcu i Petrovu jednako smetaju ljudi poput Karamarka ili Hasanbegovića. Tu neke razlike nema. Puno HDZ-ovaca ne želi Pupovca u vladi, no on već jest tamo, samim padom Karamarka, ovako ili onako.
Dilema “Hasabnegović ili Pupovac” je lažna dilema, jer nije Pupovac taj zbog kojeg Plenković ne želi Hasanbegovića u vladi, i ne bi ga se morao odreći zbog Pupovca, jer ga se odrekao ionako i bez njega. Postavlja se pitanje, zašto tu podršku, kad je već tu, ne iskoristiti? Pupovac je stari politički trgovac, pouzdan je, i njegova podrška nije preskupa, za razliku od zahtjevnog Petrova. Isto važi i za HSS i Bandića: svi oni zajedno bi Plenkoviću bili i pouzdaniji kao partneri nego sam Most. Tim više što mu čak i uz Most ionako treba podrška dijela manjinskih zastupnika jer HDZ i Most sami nemaju dovoljno ruku za formiranje vlade (zajedno imaju 74, s Glasnovićem 75, dakle opet im treba ili dio manjinaca, ili Bandić u koaliciji.)
Podrška manjinaca, dakle, je potrebna u svakom slučaju – svih ili dijela, a njih kontroliraju pretežno Bandić i Pupovac. Most ne. Most je lako zamijeniti HSS-om, koji ima sedam mandata manje, ali to je uz Bandićeva dva mandata Plenkoviću vjerojatno sasvim dovoljno za stabilnu vladu, vjerojatno i stabilniju od one koju bi formirali s Mostom, koji bi zacijelo bio motor trajne nestabilnosti vlade, zbog Petrovljevih apetita i sklonosti kadroviranju po tuđim strankama, ali i nesklonosti uklanjanju kadrova postavljenih politički od strane Milanovićeve vlasti, tzv. “uhljeba”, koji će svakako minirati vladu HDZ-a gdje god budu mogli.
Plenković mora odvagnuti, što mu je isplativije, s kim više dobiva i s kim više gubi. A sudeći po tonovima koji dolaze iz HDZ-a, opcija bez Mosta je sa svakim danom otezanja pregovora sve realnija.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
