Biskup Uzinić: Ponekad smo bogataši, a ponekad i Lazari
26. nedjelja kroz godinu (C), 2016.
Prispodoba o bogatašu i Lazaru, kojom Isus, uspinjući se prema Jeruzalemu, poučnim pričama nastavlja davati smjernice svojim učenicima, logičan je nastavak prošlonedjeljnog evanđelja koje je završilo važnim Isusovim upozorenjem: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“
Budući da su u stvarnom životu bogataši, a nerijetko i siromasi, osobito siromasi Lazarevog tipa, uvijek drugi, u opasnosti smo da ovu Prispodobu o bogatašu i Lazaru – koja je izgovorena kao upozorenje onima koji ne služe Bogu u poslušnosti njegovoj riječi izgovorenoj po Mojsiju, a čemu je sažetak deset Božjih zapovijedi – shvatimo kao poruku upućenu drugima, a ne i kao poruku upućenu nama. Istina je, međutim, da smo svi mi, u većoj ili manjoj mjeri, bogati u odnosu na one koji su siromašniji od nas. Istovremeno smo, u većoj ili manjoj mjeri, siromasi u odnosu na one koji su bogatiji od nas.
Relativnost bogatstva ili siromaštva je još veća kad znademo da bogatstvo i siromaštvo nisu svedivi na novac i materijalne stvari. Bogatstvo i siromaštvo koje nam sugeriraju ti pojmovi su puno više od onog materijalnog. Ovo je važno uočiti zato što, kad i nismo siromasi i bogataši u materijalnom smislu, pokraj nas mogu postojati oni za koje smo mi bogataši, a oni za nas Lazari koje ne primjećujemo. I obrnuto!
Bogataši smo, a drugi naši Lazari zato što imamo ono što njima treba. Samo ponekad je to naš novac, a uvijek su mrvice s našeg stola uobličene u lijepu riječ, osmijeh, uho za slušanje, suzu suosjećanja, običan cvijet, čašu vode… Isto tako smo, kad je riječ o tim mrvicama, i mi se nerijetko našli u ulozi Lazara pred zatvorenim vratima srca svojih bogataša. Nekad su to bila vrata srca oca ili majke, sina ili kćeri, susjeda, znanca, kolege na poslu… Možda su to bila i vrata srca nekog svećenika. A mi ponekad nismo tražili drugo doli mrvice sa stola opraštanja, lijepih riječi, suosjećanja, pomoći… I nitko nam ih, kao ni Lazaru, nije davao.
Da! To je tako. Ponekad smo bogataši, a ponekad smo i Lazari. Toga jednostavno trebamo postati svjesni da bismo mogli shvatiti poruku prispodobe koja nas ne želi utješiti da će nam u drugom životu biti bolje, nego potaknuti da u svom vlastitom životu, ako smo i kad smo Lazari, ne očajavamo, ali i ako smo i kad smo bogataši, ne zamijenimo vrijednosni sustav, stavljajući bogatstvo – i sve ono što ono simbolizira – ispred Boga i svojih bližnjih.
Ipak, današnja prispodoba nije svediva isključivo na odnos bogataša i Lazara. Ona svojom porukom dotiče i sve one koji su sa strane promatrali sudbinu bogataša i Lazara. Prispodoba o njima ne govori izravno, ali su neizravno također negdje tu. I odgovorni su i za Lazarevu situaciju na zemlji i za bogataševu sudbinu na nebu zato što su sve to ravnodušno promatrali, što se nisu zauzeli za Lazara i upozorili bogataša. Da su oni koji su promatrali što se događa s Lazarom i bogatašem reagirali, možda bi Lazarev život na zemlji bio dostojanstveniji. I možda bi bogataševa sudbina u vječnosti bila drukčija.
I danas imamo toliko Lazara za čiju se sudbinu mi kršćani moramo zauzeti. Istovremeno i danas postoje i bogataši koji su za nas kršćane Lazari koje, koliko god da „neće povjerovati da i od mrtvih netko ustane“, trebamo pokušati upozoriti na sudbinu koja ih čeka ako se ne obrate i promjene u svom odnosu prema svojim Lazarima. Često njihov problem čak i nije da ne bi htjeli. Njihov je problem što ne vide, a ne vide jer, kako je rekao Primo Mazzorali, talijanski svećenik i pisac: „Tko ima malo ljubavi vidi malo siromaha. Tko ima puno ljubavi vidi puno siromaha. Tko nema ljubavi ne vidi ni jednoga.“
I tu nastupamo mi kršćani. Naše je poslanje pomoći bogatašima ovoga svijeta da vide siromahe ovoga svijeta. I u tom smo smislu mi bogataši, a bogataši siromasi. Uspijemo li u svojoj dužnosti evanđeoskog navještaja bogatašima ovoga svijeta, bit će bolje i Lazarima i bogatašima. Ne uspijemo li, moći ćemo se barem nadati da će naša sudbina u vječnosti biti na Lazarevoj strani, a biti će jer nismo dozvolili da nas zahvati ravnodušnost koja je svojstvena bogatašima, nego smo se potrudili učiniti ono što je u našoj moći i za ovozemaljski spas naših Lazara i za vječni spas naših bogataša. Na to nas, uostalom, uputama u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, poziva i sv. Pavao pišući nam zajedno s Timotejem da težimo „za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću, (dajući) … lijepo svjedočanstvo pred svjedocima … do pojavka Gospodina našeg Isusa Krista.“
Ne učinimo li, međutim, to „lijepo svjedočanstvo“, u opasnosti smo da se na nas, kao uostalom i na bogataša iz evanđeoske prispodobe , primjeni ulomak iz proroka Amosa koji nam je ponuđen kao prvo čitanje i koji je, zapravo, ključ za čitanje prave poruke prispodobe: „Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare.“
Ne znam možemo li se prepoznati u ovim riječima, ali u njima je veoma lako prepoznati naš svijet i vrijeme koji danas proročki, slično kao i Amos u svoje vrijeme, papa Franjo u svojoj programskoj apostolskoj pobudnici „Radost evanđelja“ optužuje za globalizaciju ravnodušnosti u kojoj „postajemo, a da toga nismo gotovo ni svjesni, neosjetljivi za bolni vapaj siromašnih“ (Evangelii gaudium, 54).
Globalizacija ravnodušnosti je veoma važna tema pape Franje kojoj se često vraća. Učinio je to i u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira, u kojoj je upozorio na tri oblika te ravnodušnosti. Prvi oblik je ravnodušnost prema Bogu koji – jer „ima za posljedicu da čovjek ne priznaje nijedan drugi zakon izvan sebe samoga i za mjerilo uzima samoga sebe“ – urodi … neizrecivom okrutnošću i nasiljem.“ Drugi oblik je ravnodušnost prema bližnjima. Na tu ravnodušnost upozorava današnja prispodoba. Njezin uzrok je ravnodušnosti prema Bogu, a očituje se u različitim onda kad bogataši, zbog nedostatka ljubavi, ne primjećuju svoje Lazare. Papa sve češće upozorava i na treći oblik globalizacije ravnodušnosti, koji proistječe iz prethodnih dvaju, a to je ravnodušnost prema prirodi, koja za posljedicu ima njezino onečišćenje i uništenje.
Jedino što je doista sposobno unijeti promjenu u ovu globalizaciju ravnodušnosti je globalizacija solidarnosti. To je ona globalizacija koju je u svom milosrđu koje je „srce Boga“ (papa Franjo), objavio Isus Krist. Današnja prispodoba je, zapravo, više nego li upozorenje, njegov poziv učenicima, a danas smo to mi, na solidarnost, osobito na solidarnost onih koji su među nama bogataši, u bilo kojem obliku, s našim Lazarima u bilo kojem obliku.
Isus nije, međutim, samo govorio. On, koji je bogat u svom božanstvu, lišio se svoga božanskog bogatstva da bi bio solidaran s našim ljudskim siromaštvom. I postao je jedan od nas, nama u svemu sličan osim u grijehu. Da bi se s nama solidarizirao i u tom jedinom u čemu s nama nije mogao biti solidaran, dao se u smrt, solidaran s nama u grešnim posljedicama. A onda je i od mrtvih ustao kako bi svim bogatašima, bez obzira o kojem se obliku bogatstva radi, mogao trajno nastaviti biti i upozorenje i poziv, ali i kako bi Lazarima mogao ponuditi nadu da će i oni jednom biti bogati u Bogu.
MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA
