Nije prošlo baš mnogo vremena od 1995. godine kada su slavni srpski borci bili u dubokoj „bežaniji“ iz njihove samoproglašene „republike srpske krajine“, ali ne samo iz nje. U panici je bila i Banja Luka iz koje su mnogi „uglednici“ pakirali kovčege, jer im je hrvatska vojska bila gotovo na pragu. Njihova „republika srpska“ spašena je samo zahvaljujući međunarodnoj diplomatskoj akciji zbog koje je predsjednik Tuđman bio primoran zaustaviti akciju.

Štoviše, srpska vojska bila je u rasulu, a demoralizirana je bila i tzv. „jugoslovenska vojska“, pa je opet međunarodnom diplomacijom spriječena akcija oslobađanja Podunavlja nazvana „Vukovarska golubica“, jer bi im u tom slučaju u pitanje došao i sam Beograd.

AMERIKANCI SU IM JOŠ 1995. SPASILI „REPUBLIKU“

Militantni Srbi naravno ni u ludilu ne bi priznali činjenicu da su bili „grogi“ kao boksač pred knock-outom kojega spašava sudac time da skraćuje borbu i označava kraj prije kraja. Oni nakon što je prošlo dvadesetak godina i nakon što je stasala nova generacija „topovskog mesa“ koja je dovoljno naivna i indoktrinirana da povjeruje u „nadmoć srpske vojske“, ponovo snuju neki rat koji bi po njihovim zamislima trebao biti „drugo poluvrijeme“ u kojemu oni vjeruju da mogu uzeti cijelu Bosnu i Hercegovinu i vratiti pokojnu „krajinu“.

Upravo održani referendum trebao bi biti početak tog njihovog „drugog poluvremena“. Srbijanski političari se čuvaju takvih otvorenih najava, ali mladi navijači, tzv. „delije“ na utakmici govore i pišu iskreno: „Drina nije granica, referendum je prva stanica“. Jednako je „hrabra“ bila i njihova starija generacija, pa ipak je iz Hrvatske otišla cvileći i podvijenog repa, da bi onda od muke zbog poniženja čistu i časnu vojno-policijsku akciju proglasili zločinačkom pripisujući Hrvatima sva ubojstva koja su sami počinili. Tako su postupili po Ćosićevoj definiciji: „Lažemo da se utešimo“.

Lakrdijaški referendum u opustošenoj „republici“ u kojoj se živi u bijedi sam po sebi ne bi značio ništa osobito. Radi se o nekakvom njihovom „danu republike“ koji država BiH ne priznaje. Okolnosti koje danas postoje u toj državi su, međutim, mnogo opasnije.

Prisjetimo se najprije što je bila posljedica prekinute akcije oslobađanja Bosne i Hercegovine od srpskog nacizma. Bosanski Srbi sačuvali su svoju „republiku“, a oko 200.000 Hrvata iz Bosanske Posavine ostalo je bez mogućnosti povratka kući jer je Srbima priznato nelogično „pravo“ izvan svake pameti da dobiju 49% Bosne i Hercegovine.

Na žalost, u međunarodnim razmjerima patnje Hrvata su sasvim sporedna nuspojava na koju malo tko obraća pažnju. No problem je mnogo dublji kada se spozna gdje su zapadne granice „republike srpske“. One djelomično prolaze obalom rijeke Une. Koliko je to „otrovna“ činjenica malo je tko shvaćao u toj 1995. godini, pa nisu Srbe ni vojno ni diplomatski spriječili da svoju „državu“ rasprostru toliko na zapad. U to je vrijeme američki predsjednik Bill Clinton izjavljivao da mu je Bosna najveći uspjeh u životu. Već samom tom izjavom „potpisao“ je da je jedan od najnaivnijih i najnesposobnijih američkih predsjednika, jer Bosna je sporazumom u Daytonu najveća „banana“ ne samo njemu, nego i praktično svim Bosancima svih nacija i vjera koji od tada žive djelomično u progonstvu, a drugim dijelom u labirintu u kojemu svaki čas udaraju glavom u zid jer je BiH zapravo postala država u kojoj nitko ne može normalno živjeti.

No ni za Bosance nije mnogo briga velike sile, ali ih je jako briga za katastrofalnu geopolitičku posljedicu koja je proizišla iz Daytona. Srbi imaju pod trajnom kontrolom područje koje seže zapadno od Beča. Svaki pogled na zemljopisnu kartu potvđuje tu činjenicu.

RUSKA VOJNA BAZA NA OBALI UNE?

S druge strane, uspije li „republikancima srpskim“ izdvojiti se iz Bosne i Hercegovine, u najkraćem mogućem roku će se „ujediniti“ sa Srbijom. Što je najgore, Rusi su im u slučaju Krim pokazali put. Istina, Krim je i ranije u raznim razdobljima bio u sastavu Rusije, za razliku od Srbije koja nikada u povijesti nije prešla Drinu. Takav razvoj događaja omogućio bi joj ne samo da prijeđe Drinu, nego da dođe čak na obalu Une.

To bi, međutim, bitno bi promijenilo geopolitičke odnose snaga u Europi. Ujedinjena Srbija na obali Une još bi se čvršće povezala s Rusijom koja stotinama godina čeka na prigodu da osnuje vojnu bazu u Zapadnoj Europi. U ovom slučaju bio bi to možda Bosanski Novi (Srbi ga zovu Novigrad na Uni, jer mrze sve što ima pridjev „bosanski“).

Ruska vojna baza na takvome mjestu značila bi prvorazrednu prijetnju NATO paktu, jer je manje od 500 km zračne linije udaljena ne samo od Beča i Münchena, nego i od najvažnijih NATO zračnih baza u blizi Piacenze i Vicenze, a na dohvat ruke im je čak i Rim. Takav prodor na zapad nikada u povijesti nije Rusima uspio, a sada postaje realna opcija.

Istina, nakon što su već „popušili“ Daytonski srpski trik, Amerikanci su shvatili kakvu su glupost učinili, pa su hitno i bez nekih velikih zahtjeva u NATO primili Rumunjsku, Bugarsku, Hrvatsku i Albaniju. Tako su uspjeli odvojiti Srbiju od Rusije kopnenim putem, a praktično je u ratu nemoguća i zračna veza.

Srbiji je ipak ostala jedna „rupa“ u NATO-u, a to je Crna Gora. Rusi su između ostalog pokupovali goleme nekretnine u Crnoj Gori, što im daje veliku moć u toj maloj, ali važnoj državi. Također je moćna srpska manjina u Crnoj Gori koja je samo malo manja od većine, pa je time jako otežana integracija Crne Gore sa zapadom, a olakšana s Rusijom. Doduše, taj put kroz Otrantska vrata (ulaz u Jadran) u ratu bi obalne NATO države (Albanija i Italija) lako zatvorile, ali u mirno doba on funkcionira.

MOŽE LI RAT U BOSNI OSTATI LOKALNI?

Spekulativno je pitanje bi li se tako lukav državnik kao što je Putin, nakon dva rata u kojima Rusija već sudjeluje (Ukrajina i Sirija), želio upustiti u takvu ratnu avanturu kao što je izravan sukob s NATO paktom, što je samo po sebi već neka vrsta svjetskog rata. Naime, za uspjeh u takvom ratu bila bi mu potrebna brza pobjeda u nekoj vrsti „munjevitog rata“. Ne uspije li u tome, u dugotrajnom sukobu pobjeđuje ekonomski jača strana, a to je NATO.

Moguće je da se mudri Putin ne bi tako lako „zaletio“ s izravnim ratom. Međutim, mogao bi isprovocirati lokalni rat unutar Bosne i Hercegovine u koji bi se uplela Srbija, a Rusija bi neprestano ponavljala da „nije umiješana“, slično kao u Ukrajini.

Situacija u Bosni zakomplicirana je i s jačanjem muslimanskog ekstremizma koji bi u uvjetima ratnog sukoba naglo buknuo, jer u ratu i mirni ljudi lako postanu militantni. No takav rat kakav bi se mogao razbuktati u Bosni i Hercegovini teško je držati pod kontrolom, jer Srbi kipe od želje za obnovom „republike srpske krajine“. To je, međutim, onda izravan napad na NATO i Europsku uniju, što opet Rusiji ne odgovara.

Tako danas Balkan opet postaje vruć, a „bure baruta“ prijeti da se nekontrolirano zapali. Hrvatskoj preostaje maksimalno jačanje i osuvremenjivanje vojske, a i pučanstvu ne bi škodilo malo opreza i spremnosti za preživljavanje u nenormalnoj situaciji. Svatko od nas trebao bi se pitati: Što mogu već sada učiniti da preživim moguću nenormalnu situaciju, npr. život bez struje, vode i plina, bez normalne opskrbe u trgovinama, a možda u nekom vremenu i bez normalnog platnog prometa (plaće i mirovine). Bolje je puhati na hladno pa da nas tako nešto ne zadesi, nego biti bezbrižan i uletjeti u klopku.

Mario Filipi/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save