IGOR VUKIĆ: Jugoslavenska promidžba iskrivila je povijest

U akciji zbrinjavanja djece izravno su sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH-a, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani, među kojima se zauzetošću osobito isticala skupina oko Diane Budisavljević.

Dogovoreno je da će mons. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji, otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stjepan Dumić, ravnatelj Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, rekao je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Prijepori oko broja nacističkih, fašističkih i komunističkih žrtava u Drugom svjetskom ratu i nakon njegova završetka na ovim prostorima već desetljećima opterećuju hrvatsku, ne samo znanstvenu i političku nego i širu, javnost. To se, nažalost, dogodilo i tijekom nedavnog posjeta Zagrebu carigradskoga patrijarha Bartolomeja I. Istodobno se vrlo rijetko spominju svijetli primjeri u tom povijesnom razdoblju, koji su svakako na ponos hrvatskomu narodu i svim hrvatskim građanima, kao što je udomljavanje ratne siročadi u obiteljima. Stoga smo o toj »zaboravljenoj« temi porazgovarali s Igorom Vukićem, istraživačkimnovinarom i publicistom, koji je često kost u grlu apologetima partizansko-komunističke historiografije. Rođen je u Zagrebu 1966. godine, diplomirani je politolog i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Surađivao je s nizom hrvatskih medija kao što su »Vjesnik«, »Novi list«, »Novosti«, »Jutarnji list«, »Poslovni dnevnik« i »Privredni vjesnik«. S Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković suautor je knjige »Jasenovački logori – istraživanja« objavljene 2015. godine.

Masovni smještaj u seljačke obitelji

G. Vukiću, recite na početku kada je došlo do velike akcije udomljavanja djece u obiteljima u vrijeme NDH-a i tko su bili njezini nositelji?

VUKIĆ: Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavnih roditelja, vodile su ustanove Nezavisne Države Hrvatske. U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH-a, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se zauzetošću osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskoga podrijetla Diane Budisavljević. Središnje mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe. On je još prije rata imao iskustva u razmještaju siročadi u udomiteljske obitelji, a pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica koristio se iskustvom i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.

No radi povijesne istine treba također reći da su cijele obitelji bile udomljene, a s njima onda, razumije se, i brojna djeca.

VUKIĆ: Točno, prvi se oblik udomljavanja može nazvati »masovnim smještajem u seljačke obitelji«. Hrvatski su vojnici nakon smirivanja bitke na Kozari dovodili velike skupine izbjeglica u slavonska sela, pozivali seoskoga starješinu i ostale stanovnike te im predavali izbjeglice da ih rasporede po kućama i obiteljima na stan i hranu. Zauzvrat će pomagati na imanjima. Tako je u selo Pakračku Poljanu nakon bitke na Kozari došao i dio moje obitelji: otac, baka i prabaka, izbjeglice iz sela Donje Gradine, koje se nalazi nasuprot Jasenovcu i jasenovačkomu logoru. Oni su s velikim brojem drugih izbjeglica prevezeni prvo vlakom od Jasenovca do Lipika, a zatim do Poljane.

Iz Jasenovca odlazak na druga mjesta

Dakle, jasenovački je logor bio i tranzitno sabiralište kozaračkih izbjeglica, i odraslih i djece, odakle su upućivani na druga odredišta?

VUKIĆ: Uvjetno rečeno, može se reći da su oni samo »prošli« kroz Jasenovac jer u izvornim dokumentima i sjećanju sudionika toga pothvata zbrinjavanja vidi se da su toga ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac, točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu, poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koji ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.

No promotrimo najprije tretman odraslih, a potom i djece. U sporazumu s Njemačkom, koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno je da će znatan broj odraslih žena i muškaraca, zarobljenika s Kozare, biti upućen na rad u Njemačku, a djeca do 14 godina bit će prepuštena na brigu hrvatskoj državi. Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici volonteri uputili su se preuzeti djecu u logore Staru Gradišku i Jasenovac. U logore je otputovala osobno i Diana Budisavljević s medicinskom ekipom. Prošla je kroz logor u Jasenovcu, cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i navedenih sela Košutarice, Mlake i Jablanca, gdje je bio privremeno smješten velik broj izbjeglica. Odatle su djecu uz pomoć mlađih ustaških vojnika kolima prevozili do željezničke postaje u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb. Slično je bilo i s prikupljanjem djece iz Stare Gradiške. Prevožena su u prihvatne stanice na raskuživanje i potom smještana u prihvatilišta, u Sisku, Gornjoj Rijeci kod Križevaca, domu za gluhonijeme u Zagrebu, domu na Josipovcu, Jeronimskoj dvorani, stakleniku Zagrebačke nadbiskupije, u Zaraznoj bolnici, u domu u Jastrebarskom i drugdje. Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. S obzirom na dosadašnju historiografsku obradu tih događaja i tu će biti potrebno provesti nova istraživanja kako bi se utvrdio što točniji broj umrlih u toj velikoj humanitarnoj krizi. Većina djece koja su pronađena napuštena u kozaračkim šumama, a koja su stigla do Zagreba, do bolnice na Rebru, tamo bi se oporavila i potom bila upućivana u domove i obitelji.

Kako je rješavan problem smještaja tako velikoga mnoštva djece?

VUKIĆ: Velik priljev djece iz Stare Gradiške i Jasenovca stvorio je, dakako, problem smještaja. Kamilo Bresler prisjetio se poslije rata da je već oko 4000 djece u tom trenutku u Hrvatskoj bilo po raznim domovima i prihvatilištima i da za novu gotovo da nije bilo slobodnog kreveta. Zato je i predloženo da se djeca smjeste u obiteljima. »Rekla sam to gđi Bojanić, koju smo zvali da pomogne u barakama. Ona je to dalje proširila svojim znancima tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobio novi dom«, zabilježila je Diana Budisavljević. Prema Breslerovu iskustvu »spas tako velikoga broja djece, smještenoga u nedovoljno opremljenim prihvatilištima, bio je moguć samo ako se ona što prije predaju na skrb dobrovoljnim hraniteljima širom zemlje…«.

Prema zabilješci iz dnevnika, Bresler je 23. kolovoza 1942. Budisavljevićki priopćio da je nakon razgovora s ministrom dobio dozvolu za koloniziranje, odnosno udomljavanje djece. Bresler je objasnio da Ministarstvo udružbe nema mogućnosti organizirati udomljavanje većih razmjera pa je predložio da to provodi skupina Diane Budisavljević. Ali ni ona nije imala dovoljno ljudi za takav organizacijski pothvat. Stoga su se obratili nadbiskupu Alojziju Stepincu, Karitasu i Katoličkoj akciji. Dogovoreno je da će mons. Pavao Jesih, generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji, otići u Sisak i ondje organizirati udomljavanje u gradskoj okolici. Stjepan Dumić, ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije, rekao je da će otići u druge dijelove zemlje te dogovoriti kolonizaciju s lokalnim svećenicima i predstavnicima općina.

Podatci o 12 000 udomljene djece

Jednom ste prigodom spomenuli da su uz kozaračku udomljavana i druga djeca.

VUKIĆ: Da, jer to se jasno vidi iz zapisa Diane Budisavljević: »Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5000 pravoslavne djece. U kasnu jesen su kolonizirana i djeca koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i izbjeglice iz cijele zemlje. Na kraju i povratnici iz logora u Italiji.«

Za cijeli pothvat dobivena je i dozvola Ustaške nadzorne službe. Udomitelji su pozivani i člancima u novinama »Hrvatski narod« i »Spremnost«, pozivima župnika na misama i osobnim kontaktima. Gotovo da nema mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u koju nije smještena neka skupina izbjegle »kozaračke djece«. Četiristotinjak djece udomilo je izravno i Ministarstvo udružbe u bjelovarskoj okolici. Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala oko 12 000 imena. Još za trajanja rata njezini suradnici odgovorili su na oko 4000 upita iz Njemačke u kojima su se roditelji raspitivali za svoju djecu. Davali su im odgovore i kad bi ih roditelji posjetili za vrijeme godišnjih odmora koje su dobivali u njemačkim tvornicama i drugim radnim ustanovama. Odgovoreno je i na oko 1500 upita i potraga za djecom koje je dostavio Crveni križ. Stiglo je i oko 1000 upita i iz ostalih dijelova NDH-a.

U Zagrebu je u obiteljima udomljeno šestotinjak djece. Od toga se za dvjestotinjak njih nije znalo točno prezime, nekima ni ime, kao ni točna godina rođenja. Prihvaćali su ih predstavnici svih društvenih slojeva, od običnih građana preko trgovaca i obrtnika do sveučilišnih profesora i akademika, obitelji poznatih slikara i glumaca, industrijalaca… Bila su smještana i kod obitelji domobranskih pukovnika i ustaških zastavnika. Jedno dijete uzela je i supruga švicarskoga konzula Kaestlija. Građani su po djecu dolazili u prihvatilišta, a neki su čekali na kolodvorima i odmah nakon procesa raskuživanja preuzete mališane odvodili kućama.

Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivači Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput »Standard Vacuum Oila«, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži.

Valja nešto reći i o instituciji »hraniteljstva«.

VUKIĆ: Svakako, ona je postojala i bila vrlo razgranata. U takvim su slučajevima djeca ostajala u prihvatilištima, a hranitelji su osiguravali novac za njihovu prehranu i odjeću. I akcija Diane Budisavljević prikupljala je donacije za pomoć izbjegličkoj djeci. Ukupno je prikupljeno oko 3 milijuna kuna. Od toga je, primjerice, 621 580 kuna bilo utrošeno na kupnju kondenziranoga mlijeka iz Švicarske. Iz prikupljenoga fonda isplaćivale su se i novčane naknade dijelu udomiteljskih obitelji. Kupovala se odjeća i obuća za djecu, igračke, higijenske potrepštine i slično. Bilo je i vrlo inventivnih poteza: Diana Budisavljević osigurala bi platno i dala ga školama u kojima bi djevojčice na satu domaćinstva šivale odjeću za dojenčad.

Unatoč skrbi kod obitelji i liječničkoj njezi, kao što je već spomenuto, neka su djeca umrla kasnije kod udomitelja. Bilo je i slučajeva da su se članovi obitelji zarazili od bolesne djece koju su prihvatili pa je bilo smrtnih slučajeva i među udomiteljima. Ponekad se dogodilo da su neke majke bile vraćene iz Njemačke kao nesposobne za rad. Onda su i one preko Karitasa upućivane u mjesta gdje su im već bila djeca, ako se znao taj podatak, pa su i majke tamo bile udomljavane.

Oduzeta kartoteka i klevetničke optužbe

Kakav je bio odnos novih komunističkih vlasti prema toj akciji i njezinim istaknutim sudionicima?

VUKIĆ: Poslije rata nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećega položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice iz Ruda kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogne u zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane. Po povratku 1945. daje klevetnički iskaz Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina protiv časnih sestara u domu. Njezin iskaz komisiji su ipak opovrgnuli liječnici Branko Dragišić, Karlo Weissmann i Branko Davila koji su radili u Jastrebarskom.

U poslijeratnoj historiografiji često se spominje kartoteka o djeci. Što se zapravo dogodilo s njom?

VUKIĆ: Po nalogu Tatjane Marinić akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podatcima i fotografijama djece, a humanitarne aktivistice uplašile su se da će zbog toga biti otežano pronalaženje djece i spajanje obitelji. Unatoč osjećaju poniženosti što im je kartoteka i drugi materijal oduzet bez riječi zahvale i na pomalo prijeteći način (npr. suradnika, arhitekta Marka Vidakovića, Ozna je na neko vrijeme i privela), predstavnici akcije ponudili su vlastima pomoć svojih ljudi da bi se nastavila potraga za djecom. Sređivanje kartoteke Diana Budisavljević započela je u zimu 1944./1945. s posebnom pozornošću na udomljenu bezimenu djecu i onu za koju se znalo zadnje boravište, ali se nije znalo otkuda su. »Uspjelo nam je u većem broju slučajeva identificirati djecu za koju se mislilo da su izgubljena. Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanoga skoroga završetka rata moći otputovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i osobnim ispitivanjem razjasniti slučajeve. To nam je kasnije bilo onemogućeno«, zapisala je Diana Budisavljević.

Uskoro je i delegiranoj predstavnici akcije u novoustrojenom Ministarstvu socijalne skrbi dano do znanja da njezin rad s kartotekom više nije poželjan. »Na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju«, zapisala je Diana Budisavljević u dnevniku 13. kolovoza 1945. Razočarana svim time, osobito što joj jugoslavenska totalitarna vlast ne dopušta da se kao građanska osoba bavi zaštitom i pomaganjem djeci, Diana Budisavljević potpuno se povukla u privatnost. Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala natrag u rodnu Austriju. Da su se ostvarile njezine pretpostavke da bi se dio djece mogao zagubiti, potvrdila je i akcija »Arena traži vaše najmilije«, koju je zagrebački tjednik pokrenuo 60-ih godina, kojom se uspjelo pronaći neke djevojčice i dječake za koje su obitelji vjerovale da su umrli, odnosno da su nestali u ratu.

Pavelićevo odličje za rad s kozaračkom djecom

Možete li na kraju zaokružiti cijelu priču i dati zaključnu ocjenu akcije udomljavanja kozaračke djece?

VUKIĆ: Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina njih već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu tijekom rata, pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari, kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugoga svjetskoga rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest toga hvalevrijednoga postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima Diana Budisavljević i njezini suradnici imali odobrenje Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH-a poput Lovre Sušića, Save Besarovića i Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić iz Siska izrijekom »za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare«.

Životna priča Dušana Aleksića

Prema Vašim saznanjima o kojem je broju zbrinutih riječ?

VUKIĆ: Prema podatcima onodobnih vlasti, samo u Slavoniji raspoređeno je više od 15 000 izbjeglica svih dobi. Udruženje »Jasenovac Memorial« u Beogradu okuplja dio tih izbjeglica i na svojim internetskim stranicama objavljuje njihove videoizjave. Mahom je riječ o ljudima iz Potkozarja, koji su u to vrijeme bili djeca, smještena u mnogim slavonskim mjestima. U izjavama prisjećaju se događaja iz Banove Jaruge, Tornja, Daruvara, Rajića, Borovca, Perenca kod Podravske Slatine i drugih mjesta. Neki od tih izbjeglica proveli su cijeli rat u tim selima, kod novih obitelji, a neki su se već u drugom dijelu 1942. godine počeli vraćati u mjesta gdje su ranije živjeli.

Možete li za potvrdu svoje tvrdnje spomenuti barem neku konkretnu životnu priču zbrinutoga izbjeglice?

VUKIĆ: Dušan Aleksić iz Gornjega Jelovca kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkoga vremena provedena u Jasenovcu njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana. Bili su smješteni kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Ondje su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tamo u Rajiću umro i Marijan Aleksić, Dušanov trogodišnji bratić. No oba ta djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna godina njihove smrti, 1942., uz stereotipni opis: »ubijeni u logoru, od ustaša«.

Otkuda više od 20 000 djece navodno ubijenih u logoru?

U razmatranju o cijeloj problematici nužno se nameće i teza o broju ubijene djece u jasenovačkom logoru.

VUKIĆ: Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon akcije spašavanja i udomljavanja više nema velikoga broja djece. A nije ga bilo ni prije »kozaračkoga zbjega«. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen-područja Jasenovac imena više od 20 000 djece navodno ubijenih u tom logoru.

Nakon Drugoga svjetskoga rata režim je potencirao priču da je »spašavanje djece iz ustaških logora« organizirala Komunistička partija, što nije istina iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokoga društva, bio tek poneki partijski simpatizer.

Tomislav Vuković/Glas Koncila

1 comment

  1. Marijan Glamočak

    Igor Vukić je vjerodostojan istraživač, znanstvenik. Mislim bi ovo trebalo prevesti na engleski i poslati svim diplomatskim predstavništvima, svim vladama i parlamentima, te nadodati da su Patrijarh Irinej i Amfilohije Radović načinili od patrijarha Bartolomeja četničku trubu za navještaj laži. – Nužno je ovu rečenicu iz knjige Otkrivenja 22,15 nadodati: “Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž.”

Odgovori

Skip to content