Ako bismo vrijednost i značaj nacionalne države vrednovali prema osobnim vrijednostima čovjeka i zajedničkih vrijednosti naroda koje su spremni uložiti u ostvarivanje svoje nacionalne države, onda je država uvjerljivo najvrjednija ljudska društvena tvorevina. Može ju se svrstati uz bok s najvrjednijim ljudskim stečevinama koje determiniraju osjećaji pripadnosti članovima najuže obitelji, supruzi, djeci, majci, ocu, braći i sestrama ili prema Bogu.

Takva vrijednost bi onda po definiciji morala biti neprocjenjivo dragocjena, uvijek funkcionalna i u svakome trenutku nepogrešivo spremna za ostvarivanje ciljeva onih koji su ju ostvarili, postigli i izborili.

Hrvatski narod je među zadnjima u Europi uspio ostvariti svoju nacionalnu državu, teškom mukom, dajući u odnosu na svoju ljudsku brojnost i društvene resurse vjerojatno uvjerljivo najvišu cijenu u odnosu na cijene nama sličnih naroda.

Imati državu znači imati usuglašeni, većini naroda prtihvatljivi instrumentarij čija je funkcija i svrha ostvariti čitav niz zajedničkih i osobnih vrednota i poželjnih ciljeva, koji su neusporedivi s onim što je moguće ostvariti i postići u bilo kojoj drugoj državi svijeta. Dakle, to ne znači prvenstveno steći materijalno bogatstvo, ostvariti velike znanstvene, športske, financijske, kulturne ili neke druge uspjehe. Sve to mora imati i nacionalni predznak, jednako kao i predznak čovjeka na njegovom postignuću. Imati državu znači imati pravo na – potpis.

Kako?

Znači prije svega postići afirmaciju svoje baštine, svoje tradicije, svoga imena i prezimena u usporedivom svijetu, te se izboriti za priznanje tih vrednota, a na temelju toga onda u razumno ravnopravnim okolnostima, natjecati se s tim svijetom za raspodjelu priznatih rezultata na svim područjima ljudskoga djelovanja. Narodi su kroz povijest razvili znanja o kvaliteti država, razvili su vrhunske instrumente i vještine, modele i načine djelovanja kako bi države bile barem jednako efikasne u odnosu na druge države i omogućavale svome narodu jednaku startnu poziciju u sveopćoj konkurentnoj utrci s ostalim narodima i pojedincima.

Efikasni instrumenti uspješnih država i naroda

Ti instrumenti država su manje više svima poznati, svi ih primjenjuju i svi narodi njima pokušavaju uspostaviti što racionalniju, efikasniju i funkcionalniju državu u funkciji svoga razvoja. Svim demokratskim državama ključni kriterij je efikasnost u funkciji većine temeljnog naroda.

Najvažniji kanal za ulazak poželjnih vrijednosti u državni i politički poredak jest izborni sustav, a jednako tako to je i najvažniji kanal za ulazak bakterije za razaranje države. Ovisi tko ga i kako koristi.
Preko izbornoga sustava se osigurava utjecaj pripadnika naroda na zajedničku državu.

Usvojeno je neupitno pravilo da su države efikasnije što su u okvirima njihovoga poretka prisutniji njihovi narodi. Ako je broj pripadnika naroda u državnoj političkoj legitimaciji veći, države su u pravilu efikasnije, jer je to temeljni preduvjet za jačanje konkurentnosti natjecatelja u političkim procesima, koji će odlučivati o djelovanju države nakon izbora. Zbog toga države na različite poznate načine potiču i stimuliraju što veće sudjelovanje naroda u odlučivanju o državnim politikama.

Hrvatska mora očistiti svoj državni krvotok od smrtonosnih bakterija prethodnog poretka

Svaka država uz ostalo ima prvenstvenu funkciju obrane autentičnih vrednota svoga naroda, njegove zaštite i sprječavanja utjecaja silnica kojima je cilj, u vječitoj konkurenciji stotina naroda svijeta, prigrabiti sebi ono što pripada drugim narodima izvan regularne utrke i uspostavljenih kriterija. Hrvatska takav problem ima sa Srbijom već više od jednog stoljeća. A kad se država uspije ostvariti, prvi joj je zadatak i funkcija, poništiti političke instrumente, ideje, programe i nasljedstvo tuđih država kojima se držalo narod u podčinjenosti i porobljenosti.

Upravo takvu je zadaću od prvoga trenutka imala hrvatska samostalna država, inače bi bila besmislena i neopravdana. Zbog toga u izvorištu Ustava piše da se samostalna hrvatska država uspostavlja nasuprot prethodnoga komunističkoga jugoslavenskoga državnoga poretka.

Dvije vrste najtežih šteta po hrvatski narod koje su ostale u naslijeđe iz antihrvatskih i totalitarnih režima dvadesetog stoljeća su razaranje nacionalnog identiteta i demografskog potencijala naroda.

Zbog toga je upravo ta dva zloćudna procesa trebalo odmah zaustaviti, spriječiti njihov daljni razvoj svim raspoloživim instrumentima i sredstvima, te pogubne trendove radikalno promijeniti u pravcu demografskog razvoja i jačanja identiteta hrvatskoga naroda, te njegove afirmacije u usporedivom svijetu. Ništa od te dvije stvari nije bilo, niti može biti važnije, jer je sve drugo u funkciji te dvije kategorije i vrednote, ta dva cilja svake nacionalne države.

Koji su to mehanizmi ili instrumenti s kojima se stvaraju temeljne pretpostavke za zaustavljane ova dva razorna udara i preusmjeravanje Hrvatske u optimalnom pravcu željenoga cilja hrvatskoga naroda?

Ti instrumenti su figurativno rečeno – armatura državnih temelja. Zakon o državljanstvu i izborni sustav s izbornim zakonodavstvom.

Današnja država namjerno opstruira ostvarivanje prava na državljanstvo milijunima Hrvata

Prvo, zakon i zakonski akti o državljanstvu nije precizno niti efikasno uspostavio modele prihvata Hrvata u državni poredak nove države. Ne mogu kategorije, kao što je poticanje investicija iseljenih Hrvata, biti model integriranja hrvatskoga naroda, jer su investicije i tržišni uvjeti postali univerzalna stečevina koju ne određuje nacionalnu pripadnost. Prema podatcima kojima operira državna uprava danas, koje približno možemo uzeti kao točne prema broju registriranih birača izvan granica Hrvatske, od tri milijuna Hrvata prve, druge i treće generacije, za koje se uzima da imaju snažan nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu, pravo na državljanstvo je ostvarilo njih oko pola milijuna. Dvadeset i pet godina nakon uspostave države i dvadeset godina nakon oslobođenja zemlje, a nakon nekoliko stoljeća čekanja na svoju državu – to je katastrofalna činjenica koja izravno ukazuje na namjernu opstrukciju tog procesa. Bez ikakvih rezervi radi se o tome.

Jedan od ključnih razloga za tako mali broj registriranih hrvatskih državljana među ljudima koji su najčešće u XX. stoljeću bili prinuđeni napustiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jest vrlo kompliciran, nefunkcionalan i složen način ostvarivanja prava na državljanstvo. To je proces koji traje i po nekoliko godina i od ljudi zahtjeva enormne napore, procedure pa i financijske troškove.

Iz svega što možemo uočiti analizirajući te brojke i dostupne podatke vidljivo je da današnja hrvatska država zapravo svjesno čini sustav namjerno kompliciranim, da efekti proglašenja nacionalne države i integracije hrvatskoga naroda u njene temelje budu što je moguće slabiji. To dalje znači da je u samoj strukturi današnje države prisutna zloćudna bolest, razorna naslijeđena antihrvatska ideja i programi s njihovim nositeljima. Svaki bi liječnik u takvim okolnostima nužno propisao terapiju – radikalan obračun i eliminaciju takvih pojava i njihovih nositelja, antisuverenističkih i antihrvatskih bakterija.

Tu milosti i tolerancije ne smije biti, niti ju ima ijedna funkcionalna država.

Antihrvatska bakterija u državnom organizmu djeluje suprotno izvorištima Ustava, unosi se preko političkih stranaka i zove se antifašizam

To je posve suprotno očekivanim političkim ciljevima potpune i maksimalne integracije Hrvata u državni poredak i što je najpogubnije, izravno koalira s politikama progona hrvatskoga naroda kroz dvadeseto stoljeće. To su realne činjenice, bez obzira na sasvim suprotne javne deklaracije.

Suvremena Republika Hrvatska u tom pogledu, usprkos tome što u izvorišnim osnovama Ustava piše eksplicitno da je uspostavljena nasuprot komunističkoj jugoslavenskoj državi, vrlo izravno – nastavlja najvažniju politiku te totalitarne države i potvrđuje njene pogubne posljedice.

Danas se društveni okvir pod kojim se to ostvaruje naziva – antifašizam.

Taj podmukli program žurno treba potpuno uništiti.

Prema umjerenim i realnim podatcima, samo u XX. stoljeću, prije svega između 1918. godine i 1990. godine, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su obje danas međunarodni nositelji ostvarenog i pripadajućeg hrvatskog državnog prava, iselilo se oko milijun Hrvata. S obzirom na malobrojnost hrvatskog naroda, te današnje pogubne demografske trendove, te politike koje su kroz cijelo XX. stoljeće poticale te trendove, jasno je da je to jedna od najtežih i najopasnijih ugroza samoga opstanka hrvatskoga naroda, a time i njegove – slobodne i suverene države. Tome svakako treba dodati i neviđene pokolje Hrvata tijekom završne godine Drugog svijetskog rata, te neposredno nakon rata, kada je pobijeno, prema realnim procjenama, i do dvjesto tisuća Hrvata u životnoj dobi kada su trebali biti nositelji demografskog i svakog drugog razvoja naroda.

Najteža ostavština jugoslavenskog komunističkog poretka je – izgon Hrvata iz zemlje

To je najteža ostavština komunističkog poretka i jedan od ključnih razloga aktualnih problema suvremene Hrvatske. Zbog toga je ultimativni životni cilj i program suvremene hrvatske države uvrstiti svakoga iseljenoga Hrvata u državni poredak kroz institut državljanstva i tako ga ponovo integrirati stvarno i praktično u hrvatski narod, te pod zajednički proces stvaranja i razvijanja hrvatske političke nacije. Točno onoliko koliko su odmah spremni krenuti u tom pravcu HDZ i Most, toliko su državotvorni. Sve drugo je laž.

Broj hrvatskih državljana u okvirima državnoga ustroja koji se dokazuje ostvarenim pravom na državljanstvo, čini početnu jedinu stvarnu armaturu u temeljima države. Ta armatura je izvorište stabilnosti države, a broj mandata u Saboru tek posljedica. Državna armatura su ljudi na izborima, a ne mandati u Saboru. Od tog broja izravno ovisi čvrstoća, opstojnost i sigurnost države, a jedino iz njega se može izvesti državna legitimnost i sve njene funkcije. I postići vjerodostojnost stranačkih politika.

Današnji izborni sustav je izravno u funkciji razaranja hrvatske državnosti, mora ga se odmah promijeniti i učiniti instrumentom sveukupnog hrvatskog nacionalnog razvoja

Drugi, prema značaju i vrijednosti izlazni instrument iz zakonodavstva o državljanstvu, jest – izborni sustav i izborno zakonodavstvo.

O tome se u Hrvatskoj vode godinama rasprave, ali uvijek i isključivo o posve perifernim i beznačajnim pitanjima za stvarnu suverenost hrvatskoga naroda. I uvijek u funkciji zadržavanja i obrane stečenih pozicija nositelja aktualne društvene i političke moći. Rasprave i marginalizacija bitnih, te isticanje banalnih pitanja iz izbornoga zakonodavstva i izbornoga prava su izrazito u funkciji ciljeva i politika slabljenja te državnosti.
Evo o čemu se radi.

Kratkom analizom razvoja hrvatskog izbornog sustava koju je najbolje u Hrvatskoj uradio i znanstveno integrirao s utemeljenim kritikama dr. Mato Palić iz Osijeka, vidljivo je da je od 1992. godine u Hrvatskoj, sve do 1999. godine na snazi bio kombinirani proporcionalni i većinski izborni sustav, pri čemu je postojala jedinstvena nacionalna izborna lista za jedan broj zastupnika u Saboru. Taj broj se mijenjao u nekoliko slučajeva, ali to nije bitno za ovu analizu. Uz to, do 2000. godine u hrvatskom parlamentarnom ustroju postojao je i Županijski dom Sabora Republike Hrvatske. Njegovo postojanje ili nepostojanje također nema presudan značaj za uspostavu stabilne državnosti hrvatskog naroda.

Lista za dijasporu je getoiziranje velikog dijela hrvatskog naroda i izravno pristajanje na rezultate politike progona Hrvata

Na inicijativu predsjednika Tuđmana, imali smo prvi zakonski pokušaj stvarne političke reintegracije iseljenog dijela hrvatskoga naroda, koji se u Hrvatskoj kolokvijalno zove dijaspora. Pojam dijaspora je prihvatljiv u svemu, izuzev u nazivu za Hrvate u BiH i u državno-političkom smislu. U oba ta slučaja pojam dijaspora postaje platforma za vrlo destruktivne i unutarnje i međunarodne ideje i ciljeve protiv Hrvatske. U pravu na državljanstvo, državnost i u izbornom pravu ne postoji – dijaspora. Postoje samo državljani. Ne ni građani, ni porezni obveznici, katolici, ateisti, Hrvati, Srbi. Samo državljani koji su nositelji izbornoga prava i državnoga legitimiteta.

A državljani svi, baš svi moraju imati tehnički i sadržajno jednake uvjete za ostvarivanje svojih prava. U tome zbog tehničkih i čitavoga niza drugih pretpostavki postoje međunarodno priznata odstupanja, ali ta odstupanja ne smiju biti nerazumna i eliminacijska za svako pojedinačno pravo. Ta eliminacijska odstupanja sankcionirana su i međunarodnim konvencijama, te međunarodnom sudskom praksom pa ih Republika Hrvatska mora otkloniti. To što to ne čini, znači da snažne zloćudne nakupine bivših antihrvatskih politika dominiraju današnjim hrvatskim državnim i društvenim poretkom, te da imaju snažnu zaštitu u međunarodnom okruženju.

Tuđman je u razdoblju dok je morao imati neupitnu potporu i premoć u Saboru, zbog ratne situacije, snažnih međunarodnih pritisaka i žestoke premreženosti svih elemenata hrvatskoga društva stranim agenturama i obavještajnim te specijalno-ratovskim djelovanjima, osmislio listu za dijasporu s dvanaest mandata u Saboru.

HDZ je pod utjecajem agentura u stranci banalizirao proces reintegracije, te omogućio zloćudnim antifa ciljevima navodne ljevice da od prava iseljenih Hrvata učine karikaturu

Iako je to u trenutku uspostave takvoga tipa integracije Hrvata izvan Republike Hrvatske imalo svoje praktične razloge i bilo razumljivo, to je zapravo bila – strateška pogreška. Iz više razloga. Prvo, jer je nekoliko milijuna ljudi koje su antihrvatski totalitarni i okupatorski režimi protjerali silom ili mekom politikom stimulacije odlazaka, zapravo svrstano u svojevrsni izborni i državni geto, s vrlo ograničenim pravom i vrlo visokom i neprihvatljivom diskriminacijom u ostvarivanju temeljnih prava iz – državljanstva. Nebitno je ovdje radi li se, ako postoji lista za dijasporu, o tri mandata kao danas ili se radi o pedeset mandata. Radi se o pogrešci s nesagledivim posljedicama, pri čemu je razvoj stvari u Hrvatskoj i prevlast tranzicijom potpuno nedirnute i reorganizirane neokomunističke i projugoslavenske strukture koja se kolokvijalno može nazvati antifa, cijeli politički poredak i hrvatsku državnost doveo na aparate, figurativno rečeno. Drugo, lista za dijasporu je poslužila i HDZ-u za kontrolu nad procesima među iseljeništvom, te za pogubno stimuliranje mediokritetstva i poltronstva i među njima, pri čemu je to sve zajedno snažno pomagalo uspostavi i prevladavanju takvih pogubnih tendencija u samoj stranci, što se izravno u svim segmentima na najrazorniji mogući način prelijevalo na hrvatsko društvo i državu. Ne smije se smetnuti s uma da je upravo HDZ, kao nositelj ideje i programa nacionalne suverenosti, bio ciljana meta infiltracije snažne antihrvatske agenture i destrukcije državnosti.

To nikada nije prestao biti, niti će prestati biti.

Kako antivrednote dospijevaju u krvotok države i društva?

Agenture nisu imale razloga infiltrirati se u SDP jer je po definiciji bio u funkciji njihovih ciljeva razbijanja hrvatske državnosti. Jedini legitimitet svojim namjerama agenture su mogle steći u HDZ-u, koristeći zaštitu njegove državotvorne simbolike.

Getoizacija milijuna Hrvata na listi za dijasporu, a istovremeni gubitak društvenih pozicija u Hrvatskoj, nužno je doveo i do prevlasti antihrvatskih politika u hrvatskoj državnoj politici, ili u najboljem, do stvaranja pat pozicije između antisuverenističkih i suverenističkih politika u zemlji, koja je postala praktično rezultat svakih izbora. Na taj način su zloćudna namjera i njeni antisuverenistički nositelji dobili demokratski legitimitet i stekla uvjete potpune reafirmacije u svim elementima hrvatskoga društva. Utoliko je zahtjevniji proces eliminacije takvih politika i programa. Rezultat toga je vrlo suženo izborno i političko tijelo Hrvatske, koje generira slabosti i nesolidnosti, ne samo u strankama, nego nužno i u državnoj politici i svim društvenim elementima.

Preko izbornog sustava se u krvotok države i društva ubrizgavaju razorne antivrednote, od korupcije, nepotizma, sprječavanja konkurencije, istiskivanja izvrsnosti, do eliminacije osobne i identitetske samosvijesti iz javnoga diskursa.

Antihrvatske silnice su svojim naslijeđenim izbornim i društvenim preferencijama u stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, potpuno prilagodile izborno i političko zakonodavstvo te ukupan politički sustav, svodeći državu na instrument zaštite svojih pozicija. Zbog toga je danas u Hrvatskoj neefikasna država s jako reduciranim ukupnim društvenim potencijalima, a laž je da se u okvirima ovakvoga državnoga i političkoga poretka, te prije svega na temelju ovakvoga izbornoga zakonodavstva to može promjeniti na bolje.

Ne može.

Cinizam je da će svaki pojedinačni napredak, prije svega u ekonomskom pogledu samo učvrstiti pozicije antihrvatskoga poretka, jer će mu produžiti trajanje, a nikada neće zemlju i hrvatski narod izvesti na put optimalnoga razvoja i slobodnog zamaha potencijala.

Antihrvatske namjere su snažno integrirane i u HDZ-u, koji nema snage niti pokušava promijeniti ovakav politički poredak i izborni sustav

Na taj način uvjetovan je kompletan razvoj zemlje, svih resursa, ukupno hrvatskoga naroda, odnosno politički se legaliziralo politiku destrukcije koju nitko u okvirima ovakvoga izbornoga zakonodavstva i ovakvoga zakonodavstva o državljanstvu – ne može zaustaviti.

To je nezaustavljiv proces u ovakvim zakonskim okvirima.

Uz zakonsku regulativu i dominaciju u najvažnijim političkim strankama, takva ideja i programska politika, paralelno se razvijala kroz medije, javni i institucionalni diskurs, zatim istupe navodnih znanstvenika ili kolokvijalno rečeno – famoznih analitičara, sve redom banalnih agitpropovaca bivšega komunističkog poretka bez ikakve znanstvene vrijednosti. Tu ideju nesmetano paralelno s utjecajem u javnosti, prenose na generacije studenata na sveučilištima.

Mehanizmi prevare – građanin i porezni obveznik

U tom pravcu forsira se građanska paradigma koja se poistovjećuje s političkim pravima, te pretpostavlja izbornome i državnome poretku. To je podmukla i prijemčiva laž, jer u temeljima izbornoga sustava i državnoga poretka ne mogu biti sekundarne politološke kategorije kao što je „građanin“ ili „građansko pravo“, nego isključivo državljanin i pravo državljanstva čiji je operativni sinonim – izborno pravo. Građanska prava svaki hrvatski državljanin može ostvariti i to čak na višoj razini nego u Hrvatskoj u stotinama zemalja svijeta, jer je to univerzalna nenacionalna stečevina, a to pravo je mobilno i nevezano za ishodište jedne države. S druge strane pravo državljanstva je ekskluzivitet jednoga čovjeka i jedne države, pa je neprenosivo i nigdje se ne može ostvariti izuzev u svojoj matičnoj državi. Sve države svijeta ljubomorno štite taj ekskluzivitet i nipošto ga se ne odriču.

Zbog toga se tako uporno pokušava u Hrvatskoj nametnuti građanska paradigma na koju neznanjem nasjedaju čak i najviši državni dužnosnici i dokazani domoljubi. Isticanje „građanskog“ kao kategorije ima isključivi cilj razbijanje stvarnog temelja hrvatske državnosti i stvarenje viseće i nestabilne državne konstrukcije anacionalnoga profila, kao nekakve igračke na vjetrovima, koja će lako biti ekspozitura različitih interesa. To je izraziti potpis današnjih antifa i njihovih globalističkih te velikosrpskih sponzora.

Koliko je dramatična ta potraga za tuđim identitetom i odricanje od vlastitoga kroz nametnutu formu apstraktne i neidentitetske forme „građanin“, najbolje svjedoči zastava Europske unije uz hrvatsku zastavu na – Oltaru domovine. Ima li većega nacionalnoga debakla?

S istim ciljem i iz iste političke kuhinje lansirana je i famozna teza o – poreznim obveznicima kao nositeljima izbornoga legitimiteta, a naivni puk i čak dobornamjerne ljude, varalo se tezom da nije u redu da netko tko ne plaća porez odlučuje o raspodjeli državnoga proračuna.

Evo zbog čega je to besmilica.

Uz to što u teoriji države i prava, u politologiji i uopće u znanstvenom diskursu koji se bavi državnošću kao kategorijom nema ni spomena o pojmu „porezni obveznik“, sintagma o korištenju sredstava proračuna je banalna laž.
Hrvat koji živi u New Yorku, Melbourneu ili Berlinu, a hrvatski je državljanin, ostvarujući svoje izborno pravo koje nužno proizilazi iz prava na državljanstvo ni na koji način ne može uživati plodove hrvatske državne poreske politike. Niti sudjelovati u podjeli proračunskih sredstava. Niti koristi hrvatski zdravstveni sustav, niti uživa u hrvatskim kulturnim, obrazovnim, športskim, komunalnim ili bilo kojim drugim pogodnostima, niti će u konačnici primati hrvatsku mirovinu ako nije radio u Hrvatskoj. Sve što bi koristio iz toga paketa pripadajućih prava državljanima koji žive i rade u Republici Hrvatskoj, morao bi ostvarivati i ostvaruje uvijek prema istom principu kao i svatko, bio stranac ili državljanin Hrvatske, ako ne živi ili ne radi u Hrvatskoj. To je praksa u svim zemljama svijeta.

To nema nikakve veze s pravom na državljanstvo niti ostvarivanjem toga prava. Svojim glasom na izborima upravljat će o strateškim politikama koje se tiču suverenosti i održivosti njegovoga naroda i ništa drugo, jer državnost i pravo na nju nije vlasništvo niti stečevina jedne generacije, nego svih generacija jednoga naroda. Ukoliko više generacija baštini i svjedoči državnost, utoliko je stabilnija i uspješnija.

Kao i obiteljsko naslijeđe.

Državljanstvo i pravo na izbor su kao pravo na obiteljsko naslijeđe

To je usporedivo na privatnoj razini s braćom i sestrama koji žive na različitim adresama diljem svijeta, ali, usprkos tome što jedan ili više braće ili sestara uživa u plodovima korištenja zajedničke imovine posve prirodno, ako su ostali na očevini ili djedovini, ne mogu prodati, prisvojiti ili bilo što strateški učiniti s imovinom bez suglasja – svih nasljednika.

Da bi mogla osigurati razumno usporedivo jednako pravo na državljanstvo i izborno pravo koje isključivo iz njega proizilazi, Republika Hrvatska mora uspostaviti zakonski okvir, koji će biti u funkciji potpune integracije svakoga Hrvata u hrvatski državni poredak, a onda na temelju toga osigurati mu operativno i funkcionalno tu integraciju – kroz izborni sustav.

Jer pravo na državljanstvo je bez efikasnoga i funkcionalnoga izbornoga prava – mrtvo.

Nužnost broj jedan je jedinstvena nacionalna izborna lista

To s deset izbornih jedinica nije moguće. Niti je moguće bez dopisnog ili elektronskog glasovanja, koji u današnjim okolnostima Republika Hrvatska vrlo jednostavno može osigurati.

Hrvatska mora u pretežitom smislu imati jedinstvenu nacionalnu izbornu listu bez ikakvih izbornih jedinica i bez posebno izdvojenih lista za dijasporu ili nacionalne manjine. Pripadnost kategoriji naroda nije djeljiva niti smije podlaziti pod diskriminaciju. Tako se jedino može i mora reintegrirati u državni poredak svakoga državljanina, bio on etnički Hrvat ili bilo koje druge etničke pripadnosti, i bez obzira gdje živi. Usput je ta jedinstvena nacionalna izborna lista životno bitna u situaciji kada se tzv. manjinska diskriminacijska prava koriste kao instrument otvorenoga neprijateljstva i imperijalnih ciljeva kao u slučaju srpske nacionalne manjine. Na taj način se hrvatske Srbe gotovo nasilno isporučuje Beogradu, koji ih koristi kao oružje protiv Hrvatske.

Nužnost broj dva je kombinirani proporcionalni i većinski model izbora Sabora

Pri tome je važno naglasiti da je u ovoj fazi razvoja hrvatske državnosti izrazito bitno da se na jedinstvenoj nacionalnoj listi proporcionalnim modelom bira najmanje dvije trećine plus jedan zastupnik, jer je to izraz legitimnosti ciljanoga snažnoga jedinstva hrvatskoga političkog naroda. To omogućuje uspostavu trajne stabilnosti i osiguranje kralježnice hrvatske države, a specifičnost hrvatskih regija ili županija, može se osigurati kombinacijom većinskoga izbornoga sustava i to po županijama s izborom jedne trećine minus jedan zastupnik u Sabor Republike Hrvatske. Većinski izborni model u ovome slučaju je optimalan radi poticanja političke inicijative i raznolikosti na regionalnoj i lokalnoj razini.

Tek ovakvim izbornim zakonodavstvom moguće je istinski integrirati kroz stoljeća prognanu, a danas iseljenu Hrvatsku s Republikom Hrvatskom i snažno stimulirati razvoj autentičnih nacionalnih potencijala u zemlji, koji se nikada neće moći ostvariti niti stimulirati ako će državni poredak ovisiti od dvadesetak posto državljana koji žive u Hrvatskoj. Puno je razloga za to, a ponajprije zbog toga što je zakonskom manipulacijom moguće osigurati sustav za različite manipulacije, te promociju nesolidnosti, mediokritetstva, nepotizma, korupacije do samih antihrvatskih težnji. Ukratko, sužavanje izbornoga tijela, sužavanje je mjere konkurentnosti i vrijednosti, pri čemu usko izborno tijelo podliježe lakšoj manipulaciji, a široko ju anulira.

Nužnost broj tri je ozakonjen obavezan izlazak na izbore

Široko biračko tijelo svakako jamči i izravan utjecaj na jačanje izvrsnosti i kompetencija u političkim procesima, a u njemu se kriju klice reafirmacije hrvatskoga nacionalnog identiteta i autentične državnosti na svim područjima. Zbog tek ostvarene države i neizgrađene kulture državnosti, koja je u svim epohama bila preduvjet razvoja političke kulture naroda, a zbog otklanjanja pogubnih posljedica totalitarnih i antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća na razvoj političke kulture hrvatskoga naroda, nužno je ozakoniti obavezan izlazak na izbore. Svugdje u svijetu se narode i ljude potiče usvajanju poželjnih i afirmativnih navika između ostaloga i zakonskom prisilom. To je usporedivo i s čovjekom, koji u većini slučajeva pozitivne navike od malena stječe – svojevrsnom prisilom. Države izbornim zakonodavstvom presudno utječu na sve svoje sustave, jer je izborno zakonodavstvo neka vrsta autoceste kojom se najbrže i najefikasnije stiže do zacrtanih razvojnih ciljeva. Obaveza izlaska na izbore je mehanizam koji recimo Australija koristi za razvoj svoje, još uvijek mlade političke nacije i pripadajuće kulture, a Belgija za osiguranje državne jednakosti svoja dva državotvorna naroda, te izbjegavanje bilo kakve majorizacije.

Bez ovakvih promjena izbornoga zakonodavstva, Hrvatska će biti u latentnoj krizi državnoga poretka, bez obzira tko će biti na vlasti, i izložena žestokim utjecajima s pogubnim posljedicama svih zainteresiranih izvanjskih centara, koji ostatke bivšega antihrvatskoga režima u Hrvatskoj koriste kao svoje političke i društvene instrumente.

Dakle, samo radikalnom izmjenom zakona o državljanstvu, a prije svega njegovom pristupnom funkcionalnošću, pri čemu će država ljudima doći na prag s njihovim pravom, te radikalnom izmjenom izbornoga zakonodavstva, Republika Hrvatska može osigurati preduvjete za eliminaciju izrazito štetnih i destruktivnih politika totalitarnih režima i neprijateljskih namjera, koje su i danas snažno prisutne kako izvan Hrvatske, tako i u Hrvatskoj.

Da zaključimo, temeljna svrha uspostave samostalne države izravno ovisi od nekoliko ključnih državnih instrumenata, a zakon o državljanstvu i izborni zakon su presudni. To su kanali za sve druge procese u državi, te u društvu, na koje država presudno utječe svugdje u svijetu. Ta dva zakonska sustava su ili pravac uništenja države, čemu trenutno svjedočimo, ili pravac njenoga razvoja, kao što bi trebalo biti.

To je uvjerljivo najbitnija promjena, i ako Most ustraje na tome, koristeći sva znanja i uz istinsku namjeru da se postigne optimalna promjena izbornoga i na temelju toga političkoga sustava, jer su to majka i kći svake države, onda im pripada povijesna uloga. To je u ovome trenutku i jedini istinski test vjerodostojnosti Plenkovića i Petrova. Samo je korak između slave i sramote.

Marko Ljubić/Narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save