KULJIŠ: Kako su Milanović i Orsat Miljenić izgrađivali diktaturu
Orsat Miljenić i Zoran Milanović FOTO: CROPIX
Bernardić je na čelo zagrebačke partijske organizacije došao sam, bez Milanovićeve podrške, a ne iz retorte kao razni gulamferi koje je tu posijao. Imao je podršku Foruma mladih, koje je Milanović opisao kao “skupinu vrlo opasnih ljudi”
Kad je riječ o političarima, mene prvi dojam nikad ne vara. Poslije sam sebe uvjerim da nije onako kako sam mislio. Zavaravaš se jer ti se čini da bi neki lik u kojem prvi naslutiš potencijal – novinari su u tome dobri – mogao pridonijeti ostvarivanju nekih ideja koje dijelite, ili se barem tebi čini da su zajedničke, jer se on kao profesionalni zavodnik odmah deklarira kao njihov gorljivi pobornik, ako shvati da mu možeš biti koristan… Ili, naoborot, što bi rekli Rusi, zaključiš da je čovjek sušta suprotnost onome u što vjeruješ, a tek poslije to kvalificiraš i vidiš da stvari možda nisu jednoznačne pa je pristup ni isključivo za ni ekskluzivno protiv, mogao biti produktivniji… Ali za taj tip promišljanja sposobni su biznismeni ili razni muljatori, a novinari i pisci njeguju svoju jednostranost, jer je ona kao oštrica sablje, a za juriš u svakoj novinskoj kampanji potrebno ti je upravo takvo oružje.
Kad sam upoznao Zorana Milanovića u Esplanadi, nazvao sam profesoricu Mirjanu Kasapović koja mi ga je preporučila i rekao joj: “To je takav hladan kurvin sin da mu možemo slobodno pomagati bez straha da će nas kompromitirati svojom zahvalnošću!” Mislio sam – razjurit će ono leglo lažnih ljevičara na Iblerovom, birokratske oportuniste koje je skupio usporeni Račan pazeći da nitko od njih nema dovoljno osobnosti da ga ugrozi. Kod Milanovića se prešao, što je na vrijeme uočio, pa ga je ražalovao čim je shvatio da je teško bolestan, samo što je bilo kasno. Mesojed je prožderao sve biljojede ili ih utjerao u mišje rupe po mjesnim odborima. Nitko nije izbjegao njegovu čistku – likvidirao ih je iz stranke i iz vodstva, ponizio i zamijenio ljudima koje bi sreo na vinskim cestama putujući po izbornoj bazi. Ali, kad je osvojio stranku i došao na vlast, trebalo je pristupiti poslu za koji mu je takva koncentracija moći bila neophodna. Obećao je, naime, uvesti “normalnu, pristojnu vlast”. Retorički je kod toga i ostao, ali je postupao drukčije i suprotno, ali se dobro prikrivalo, jer je uspio u onome u čemu Ivo Sanader nije – zasnovao je potpunu kontrolu medija.
Milanović i njegov ministar pravde Orsat Miljenić uveli su drakonski kazneni progon novinara za istinito i neistinito pisanje, omogućili da se ozbiljne novinske autore tuži za kojekakve metafore što su posvuda i oduvijek u novinama dopustive (baš čitam kako Matoš piše o Kerubinu Šegviću da “deklamira s ozbiljnošću idiota”…). Neke takve ocjene inkriminiraju se po Orsatovu cenzorskom zakonu kao kazneno djelo, i to bez ikakva pologa troškova za tužitelja, dakle na teret države, kao čisti harasment. Kad su taj zakon proširili “blaćenjem” tako da te sudac može osuditi i za istiniti navod, Milanović je ušao u deal s izdavačima, smanjio im PDV i tako ih stavio u reket. S jedne strane riskiraju beskonačne parnične troškove, s druge, u svakom ih je trenutku mogao baciti na koljena. Sljedeći korak bilo je stvaranje goleme mreže zavisnog “blogerskog” novinarstva na internetu (“neprofitnih medija”) koji su se financirali iz proračuna, preko Ministarstva kulture gdje je za to bio zadužen SDP-ov “komesar za neprofitno komuniciranje”.
U odnosu na ovaj staljinski sustav, onaj Sanaderov koji se zasnivao na debeloj mrkvi, bez sankcije osim da ti je uskrate, bio je benigan, da se i ne govori o Tuđmanovom, u kojem si mogao i kao protivnik opstati i još zaraditi, od čitatelja i od donacija. Što je najgore, u doba Milanovića, “neprofitni mediji” su se napunili rezidualnim lumpenproletarijatom ovisnim o Stranci i Vođi, koji čoporativno nasrnu na svakoga tko bilo što u vezi s njim kritizira… Desnica ima šator, a ljevica internetsku mašinu za blaćenje, gdje te izvrgnu napadima od kojih se ne možeš obraniti, jer je to kao invazija skakavaca. Pojedinačno nisu opasni.
Poslije prvog dojma koji je obično nepogrešiv, slijedi trenutak koji ti se ureže u memoriju kao nezaboravna slika jer ti, nepripremljenom, potisnuta svijest upućuje alarmantni signal, što stiže kao MMS, bez popratnog teksta, i tek s vremenom odgonetneš njegovo značenje.
Na dan kad je Milanović stigao na Markov trg da preuzme Vladu, vidio sam na vijestima kako izlazi iz raskošnog visokolitražnog Audija. Odmah sam ga nazvao i rekao mu: “Odmah zaduži Passat, kao Račan, može biti onaj najveći i najluksuzniji, ali mora biti Volkswagen, a ne Audi”. Otresao se: “To je za mene jeftina demagogija… Uzeo sam auto koji su imali u parku. To ne košta toliko kad se uzima na lizing, u sklopu narudžbe službenih vozila”.
Poslije toga prorijedili smo komunikaciju. Još smo otišli na ručak, pozvao sam ga u Dubravkin put, da proslavimo. Došao je s motorkadom i policijskom pratnjom pod bljeskalicama, a ne kao čovjek, kao, recimo, Bandić. Taksist mi je rekao: “Eno se neki političar došao nažderati”.
Slika koja mi se urezala neki dan kad sam gledao kako Plenković dolazi u sjedište HDZ-a na Džamiji bila je – čovjek izlazi iz Passata! Moj prvi dojam o Plenkoviću, inače, gotovo i ne postoji – upoznali smo se na večeri kod bivšeg austrijskog ambasadora, gdje se okupljala zanimljiva diplomatska koterija, čiju su osovinu sačinjavali veleposlanik iz Beča i veleposlanik iz Ankare – kao da smo se vratili u doba prije Sarajevskog atentata. Plenković je bio vrlo diskretan, jedva se uključivao u razgovor, slušao je, ali nije bio uštogljen ili naglašeno rezerviran, nego se naprosto vidjelo da ne osjeća potrebu da tu performira. Bilo je to u doba smjene vlasti i Vesna Pusić ponudila mu je da ostane kao njen zamjenik ili pomoćnik, ali je glatko odbio – ionako ne bi išlo, Milanović je htio na tom mjestu svog briselskog kuma Klisovića.
To su manje-više stare stvari, ali o tome valja voditi računa, jer pokazuju gdje su startne pozicije za novu rundu. Miljenić je bio u politici nitko i ništa, još jedan “kum”, a proizveo je Lex Perković, zakon o ovrhama i tragični medijski zakon o “blaćenju”, te obavio još nekoliko snuff-produkcija za Onoga čije se ime više ne bi trebalo spominjati. Davor Bernardić je, naprotiv, na čelo zagrebačke partijske organizacije došao sam, bez Milanovićeve podrške, a ne iz retorte kao razni gulamferi koje je tu posijao. Imao je podršku Foruma mladih, koji je uz Slavka Linića bio i Milanovićeva izborna mašina u pohodu na vrh, što ga nije spriječilo da ih poslije opisuje kao “skupinu vrlo opasnih ljudi”, kad je shvatio da imaju drugog, mlađeg šampiona. Berni se održao i uz Milanovićevu opstrukciju, jer sredovječni partijski vođa nije mogao podnijeti da puno mlađi, viši Bernardić, prilično ležeran i žovijalan, uvijek s osmijehom koji govori – “budućnost pripada meni” – zadržava autonomnu bazu, i to najveću organizaciju u zemlji, pa mu se jedini smio otvoreno suprotstaviti u glasanju na Predsjedništvu kod izbacivanja Aleksandre Kolarić. Taj njegov “jedan protiv” spasio je demokratski legitimitet stranke – jedva. Zato je bio izvrgnut intrigama s Iblerovog i stalno proganjan zbog odnosa s “disidentima” Ostojićem i Komadinom koji su sami manje-više pokušavali da negdje sklone glavu dok oluja ne prođe. To je postalo teško kad je, poslije pobjede na zadnjoj konvenciji, Milanović preuredio Glavni odbor napunivši ga svojim lojalistima.
Prvi dojam o Bernardiću? Ima 48 zubi, uvijek je gotov na osmijeh, a prate ga dva njegova “sidekicka”, asistenta, koji se uopće ne smiju, nego sve nešto kombiniraju… Ipak je to partija-majka, i tu nema frajera. Milanović se samo pravio da je vuk samotnjak, a iz njega je bila cijela frakcijska operativa. On je bio veliki lukavac, dok Berni ima stvarni šarm i duži određenu karizmu, a Orsat je jedan potpuno bezlični fiškalski paračinovnik koji se razotkrio već u prvom dužem televizijskom nastupu. Sve je jasno svima koji žele shvatiti, ali, u svakom slučaju, erozija jednoumlja počela je i u toj posljednjoj utvrdi u bivšoj istočnoj Europi. Tu je na mjestu opaska Adama Michnika, genijalnog poljskog disidenta, koji je prije 25 godina – a to je vremenska paralaksa u kojoj je zarobljen SDP – primijetio: “Komunizam su kao stare prljave gaće. Baciš li ih u perestrojku, malo će se očistiti, ali će se pritom raspasti”.
Denis Kuljiš: jutarnji.hr
