Ekonomski meta-jezik u medijskoj manipulaciji javnosti i njegove posljedice
Dugotrajna medijska manipulacija domaće javnosti putem korištenja nametnutih nam ekonomskih riječi i fraza kojima se dijagnosticira stanje u gospodarstvu, ili daju upute kako izići iz postojeće ekonomske „krize“, ima za cilj prikrivanje istine o gospodarskom stanju u državi. I ne samo gospodarskom stanju.
Prikrivanje istine
{jathumbnail off}Prikrivanjem takve istine, stalnim ponavljanjem ekonomskih meta-jezičnih konstrukcija, događa se mentalno prevođenje u drugačije stanje poimanja života i poretka stvari, koje se u nekoj svojoj konačnici rješavanja predstavljaju kao teško rješiva stanja. Onda se, kao nužna, primjenjuju nasilna rješenja, odmah i sad. A u ambijentu nasilja nema gospodarskog razvoja, kao ni bilo kojeg drugog stvaralačkog razvoja. To se nama, u Hrvatskoj, duže vremena događa.
Jedan od svježijih primjena ekonomskog meta-jezika je nedavna izjava aktualnog nam premijera (u obraćanju hrvatskim radničkim sindikatima na temu smanjenja plaća za 3%) da „…Hrvatska treba dati doprinos rješavanju globalne krize…“ Rekao bi na to, veliki hrvatski književnik, da je “glupost beskrajna svemirska pojava”. Koja, čija, čemu i kakva globalna kriza? Prihvaćeno je u svijetu da je riječ o globalnoj krizi kapitalizma. Ali, također se zna da nije riječ o krizi kapitala, ali svakako da je riječ o, do sada, nezapamćenoj krizi velike većine ljudi koji žive od svog rada. Ovakva izjava zorno pokazuje da korisnici nametnutog nam meta-ekonomskog jezika, ne razumijevajući svjetske procese, možda, i sami povjeruju u to što govore bez obzira na besmisao takvog kazivanja, jer su onda sebi veći i u globalnim razmjerima, čini im se, značajniji.
Mantra o investicijama i “redukciji fiskalnog deficita”
Drugi aktualni primjeri korištenja meta-ekonomskog jezika, naše ekonomske i političke vrhuške su, npr. nasušnost potrebe svake tj. bilo kakve investicije, rasta nominalnog društvenog proizvoda dok o ukupnom razvoju kao preduvjetu opstanka ovog naroda, nitko ni riječi. Dalje, meta-ekonomski jezik je i mantra o nužnosti dalje strukturalne prilagodbe našega gospodarstva, iako je već pokazano i dokazano, i zapisano da u zemljama naše razine gospodarske urušenosti, spomenute prilagodbe imaju za rezultat samo daljnje urušavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda ali i daljne zaduživanje jednako kao što i većina investicija u našem slučaju imaju veći odljev naše domaće supstance nego što stvaraju uvjete za oporavak našeg gospodarstva.
Meta jezik je i fiskalna histerija oko „potrebe smanjenja fiskalnog deficita“ pod svaku cijenu, koje u ovakvim gospodarskim okolnostima znači daljnje smanjivanje plaća, fleksibilizaciju rada tj ukidanje radnih mjesta. I opet nasilje i u sektoru malog poduzetništva i u sektoru stanovništva. Dakle, nasilje bez razvoja. A što reći o tzv mjerama štednje. Osim, što se njima krši Ustav, Povelja OUN-a o ljudskim pravima i šta je, nekada, glavni ekonomist Svjetske banke u travnju prošle godine , nobelovac gosp. Stiglitz upozorio da su mjere štednje suicidni akt Europe, da onemogućavaju razvoj, ne smanjuju deficite…a rade sve suprotno tomu. Da li dosita postoji javni dug kao problem, ili je to problem privatnog duga, pretočen u javni dug da bi, na koncu, na čudesan način bio pretvoren u dug države. Ovu meta-ekonomsku frazu dobro su razumjeli Islanđani i odlučili ne pristati na samoporicanje sebe kao naroda. I čudo se dogodilo I MMF je priznao mea culpa, najveća u njegovoj povijesti. Vijest s Bloomberg-a , izravno s svjetskog financijskog tržišta dana 15. svibnja 2012., glasila je da je delegacija MMF-a (dakle,i Vlada, i banke, i propagandna mašinerija) izjavila “… islandski pristup u spašavanju sebe doveo je do “iznenađujući” jakog gospodarskog oporavka.”
“Jak tečaj – jaka država…”!!!???
Najdulje prisutna ekonomski meta-fraza u samostalnoj nam državi bila je da Hrvatska ostvaruje “makroekonomsku stabilnost” što je imalo značiti stabilne cijene i stabilan nominalni tečaj. I dok su razvijenija gospodarstva koncept stabilnosti gradili na jačanju svojih gospodarstava i zaposlenosti, mi smo prihvatili koncept stabilnosti praćena urednim povećanjem nezaposlenosti, neprekidnim povećanjem zaduženosti hrvatskog stanovništva, i preraspodjelu dohotka u korist bogatih. A što reći o meta ekonomskoj frazi, koju su koje kakvi domaći lobiji dodijelili status nedodirljivoga, a ta fraza glasi „politika stabilnog tečaja jednako stabilna hrvatska država“, ili “jaki tečaj jednako jaka država”…
Fiskalni pakt – smrtna opasnost
O opasnosti po opstojnost hrvatske države nekih nominalnih sidara u vođenju makroekonomske politike upozoravali su, posljednjih dvadeset godina, ugledni i moralno odgovorni domaći hrvatski ekonomisti, obraćajući se i pismima ključnim ekonomskim i političkim institucijama u zemlji. Dijalog o ovoj temi bilo je nemoguće uspostaviti. Ovog proljeća upućena je Predsjedniku RH Dopuna Prosudbe iste skupine ekonomista, poslane prošle godine Vladi i predsjedniku RH, s prijedlogom intervencije u gospodarstvo kako bi se zaustavio slom gospodarstva. Odjeka nije bilo, osim Goldštajnove spremnosti da “sam napravi ekonomski program”. Ulaskom u Europsku uniju odmah se suočavamo i s potpisivanjem Fiskalnog pakta, a ekonomsku politiku nam konačno vodi poznata Troika (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) na način koji svjedočimo u Grčkoj, Cipru i ostalim mediteranskim zemljama. Istina o kojoj se ne piše, da i sve mjere za fiskalnu konsolidaciju, naša Vlada poduzima prema dogovoru s MMF-om od konca prošle i početkom ove godine. I očito je, puno se govori o pravima manjina svih vrsta i boja, samo se ne govori o onim pravima koja su najviše ugrožena u ovoj zemlji a to su prava na rad, život i stvaranje života. Je li i to zbog “političke korektnosti”.
Njemačka se priprema za napuštanje eura !?
Na koncu, da vidimo o čemu se ne govori u našim medijima. Npr, ne govori se o analizi napuštanja eura od strane grupe stručnjaka u Njemačkoj, okupljena pod nazivom “Alternativa za Njemačku”, a koja se može pročitati na web stranici njemačke središnje banke (ožujak ove godine). Ne govori se ni o tomu da je dvojac s sveučilišta u Harvardu (2009.godina) pogriješio u modelu kojim se postavio opasna granica udijela javnog duga u bruto društvenom proizvodu, a što je bio povod uvođenja rigoroznih mjera štednji diljem zapadnoga svijeta. I da su to utvrdili, dvije godine kasnije, dva druga ekonomista s Harvarda (2011., Reinhart i Rogoff, u svojoj knjizi This Time is Different), što je navelo Barossa da govori o visokom političkom riziku mjera štednje, i tako navijesti neki lagani zaokret u politici Europske komisije. A i sredinom prošlog mjeseca jr vrhovni sud Portugala proglasio neustavnim neke mjere štednje portugalske vlade, što je, navodno, izazvalo sukob na relaciji premijera i predsjednika portugalske države. Vremenski se događaj poklapa i s tenzijama slične naravi ,između političkog i ekonomskog vrha naše nam države.
I kako se snaći u tome. U Hrvatskoj se, već 20 godina, sustavno potkopava vjera naroda u vlastite sposobnosti, što je u veliko doprinijelo stanovitoj zbunjenosti naroda. A zašto biti zbunjen, da bi se doprinijelo rješavanju globalne gospodarske krize?
Gordana Maras, neovisna eknomistica
(njena stajališta nisu i nužno stajališta institucije u kojoj je zaposlena).
Split 30. travnja 2013.
Oprema: HUB/croative
