Ne budu li antife urlale po ulicama, Plenkovićeva vlada neće vratiti Hrvatsku kući
Usprkos općem uzdahu olakšanja i veselju koje probija na sve strane zbog velike suglasnosti oko formiranja nove vlade, ili, baš zbog toga, mene nekako hvata lagana nervoza. Bojim se stabilne vlasti. Što to mene zabrinjava?
Zabrinjava me Pupovčeva programska najava, a on je partner u najnovijoj vlasti, da je vrijeme da se izvučemo iz „blata prošlosti“, zabrinjava me Petrovljeva najava da su „sedam“ samo pravci, a ne duboke promjene iako su ih nazvali čak jamstvima, zabrinjava me Plenkovićeva najava da je suradnja s nacionalnim manjinama civilizacijska stečevina, pri čemu zanemaruje da Hrvati kojima govori pretežito pod „nacionalnim manjinama“ vide Pupovčeva „tri“, a iza njih postroj topdžija, rukovodilaca, bezbednjaka, specijalaca i sudija Republike Srpske Krajine, koje predvodi „osloboditelj“ Vukovara Stanimirović. Teško je uzeti zdravo za gotovo „civilizacijska dostuinguća“ i topdžije Republike Srpske Krajine s kojima ih se kao hoće ostvariti.
Zabrinjava me činjenica da ako se na Pupovčev način izvučemo iz „blata prošlosti“ da ćemo ostati do grla zavaljeni u nju i to onu smrdljivu koju će svake godine evocirati Pupovac, Irinej, Vulin, te kad zagusti Zuroff i Bartolomej jamareći po šumama i gorama Hrvatske. Jer, ne vidim načina kako bi se drugačije mogla proglasiti stabilnost i toliko suglasje tako različitih sudionika i ideja u ovome trenutku. Da se govori o zajedničkoj večeri moglo bi se progutati kao normalna stvar, ali – radi se o skupu potpuno suprostavljenih ciljeva prema Hrvatskoj i u Hrvatskoj.
Netko mora odustati od nečega.
A stvari stoje tako da će se odustati od – suvišnih pitanja ili propitkivanja, kako bi, figurativno rečeno, antifa medo ostao mirno pajkiti.
Odmah da prekinemo nepozaninicu, ne zabrinjava me to što je Božo Petrov izgleda odlučio „preuzeti odgovornost“ drugoga najvažnijega čovjeka u državi. Jer je po svemu sudeći Predsjednica u dobroj formi, a srećom nisu odlučili da to bude Grmoja, pa nikome neće smetati ako se Božu u ulju na platnu okači na zid Banske sobe.
Danas su Plenković, a i Petrov, naznačili da je većina sastanaka i sastančenja zapravo bila oko usuglašavanje famoznih „sedam“ Mostovih. Mene jako brine što sam tek danas u kutku ekrana, negdje onako iz daleka uspio primijetiti jednoga od simbola prvoga od tih „sedam“, profesora Podolnjaka. Ako se ljudi mogu prisjetiti, čovjek je bio alfa i omega Mosta, on je gotovo svake večeri skupljao Grmojine, Petrovljeve ili Kovačićeve banalnosti sasute u lice mrskim saveznicima, da ne kažem Švabama, u vlasti. On je mnogim razumnim ljudima bio kakav takav oslonac za nekakvo razumijevanje nemogućih htijenja i želja Mosta, on je bio zadnja karika kad bi sve prije toga popucalo na običnom ispitu zdravoga razuma.
Ljudi su komentirali da on ipak nije prolaznik, avanturist, neodgovoran, jer, ipak je profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ja sam upravo zbog saznanja da je profesor Podolnjak bio bliski suradnik Željki Markić i UiO prilikom kreiranja sadržaja promjena izbornog zakona i pokušaja skupljanja potpisa za zakonodavni referendum, vjerovao da prvo jamstvo iz „sedam“, uistinu ima dovoljno značenja da pokrije i, ruku na srce, neviđene banalnosti koje je vrišteći nosilo ostalih „šest“.
S obzirom da se Most jako voli pozivati na nacionalne interese, jako im je javno važna legitimnost svake ideje i pretpostavljena želja naroda, računao sam da će se tu i tamo kao snažan argument javno izreći da promjena izbornog zakona ima golemi legitimitet s potpisima 380 tisuća ljudi. Ali – muk.
Ništa.
Slike govore više od riječi, pa tipovi koji se cerekaju iza lidera, očito je imaju moć, a oni koji su u kutovima – nemaju. Tako je prvi stup od „sedam“ izgleda – bio magla, a jako zabrinjavajuće da seriozni i vrlo precizni Plenković u svome govoru danas ističe da su upravo tih „sedam“ bili jako ozbiljni i duboko osmišljeni prijedlozi.
Iskreno, ne štima. Jer Plenković nije tako ni banalan ni naivan, niti se do sada razbacivao besmislenim i ranjivim izjavama, a sve govori da je pod tih „sedam“ zapravo potpuna – banalnost.
Dakle, kakva promjena izbornog sustava, žile kucavice, glavne autoceste, krvotoka svake države, kakve budalaštine, kakva li revolucionarna očekivanja. Ne smije se oboljelome društvu i državi, to valjda liječnici znaju bolje od nas ostalih, ponuditi spasonosno riješenje, jer, kako stvari stoje, može ga prekinuti od navale – antivirusa. Pa je, po svemu sudeći, promjena osmišljena kao izmjena izbornog zakona u prilog mogućnosti da se što više prolaznika uvali u Sabor putem tri umjesto jednoga preferencijalnoga prava. I, eto ljudine u Sabor, a ako ima sreće postane i – predsjednik Sabora.
Stvari su jednostavne.
Jedini način infiltracije baš svih negativnih, opasnih, razornih i destruktivnih ideja i ljudi u hrvatski državni i javni poredak jest – politički sustav. Jer u ovome trenutku preko političkog poretka se kontrolira i najmanje dvije trećine gospodarstva na izravan ili neizravan način. A u politički poredak se ulazi – izbornim zakonom, svojevrsnom i jedinstvenom trasom.
Tri preferencijalna prava umjesto jednoga zapravo je jednako kao bolesniku koji umire od zapuštene ali izlječive bolesti, a istovremeno ga boli raspadnuti zub, liječnik izvadi zub. I, spremi ga doma.
Ne očekuju valjda Petrov i pogotovo Plenković da im netko vjeruje da misle ozbiljno unaprijediti i razvijati Hrvatsku na taj način?
Da se vratimo stabilnoj vlasti, miru i redu koji će navodno omogućiti ekonomski oporavak zemlje.
Neće ništa taj mir i stabilnost omogućiti, izuzev trajnije cementiranje stečenih gospodarskih, društvenih i svih relevantnih pozicija u Hrvatskoj. A upravo ta pozicija i te pozicije su generator nestabilnosti nacionalne države i društva.
Jedini siguran znak da se kreće u oporavak zemlje, vraćanje države hrvatskome narodu i njegovim prvotnim idealima bio bi – nered na ulicama. Mene bi recimo oduševilo vidjeti na zagrebačkim ulicama Sašu Lekovića i Uršu Raukar, kako s Radom Borić i Bojanom Genov urlaju, pardon, pjevaju, oduševilo bi me vidjeti Vilija Matulu i onoga Celakoskog, zatim bih bio sretan da Visković pjeni na novoga ministra hrvatske kulture, a ne samo kulture. Iskreno, oduševilo bi me da vidim Slavicu Lukić ili Jelenu Lovrić kako silovito poručuju zabrinutim građanima i građankama da ode Hrvatska u k., da to na naslovnici viču Pupovčeve Novosti, a još bi me više oduševilo iščitavanje znakovitih mudrih poruka i elegija Jurice Pavičića ili novog hit filmadžije Ante Tomića i kompanjona mu Rajka Grlića, makar uz njih bio i Igor Mirković.
Pa i Zoran Pusić.
Bez suza i naricanja tih tipova ne vjerujem da Hrvatska ide dobrim smjerom. Volio bih dnevno vidjeti kulturnjačke bubnjare na ulicama Zagreba, zabrinute face iz Europe pogotovo nekoga tipa iz Vijeća Europe, čini mi se Latvijca izvjestitelja, kojemu se i u snu priviđa ugroženost manjina, Srba pogotovo, ili progon europeiziranih novinara Saše Lekovića.
Jer, figurativno rečeno bez progona takvih i bez tužaljki takvih gostiju i nadglednika, bojim se da Hrvatska nema šanse. U nevolji smo ako nas takvi navale hvaliti i maziti po glavi kao dobre dječake i djevojčice, ili odrasle idiote.
Volio bih vidjeti dreku s Filozofskog fakulteta, s plenuma i iz kabineta veleumnih nastavnika osposobljenih za avangardiziranje radničke klase, radnih ljudi i građana, te pogotovo poštene inteligencije, koja upozorava na ekstremizam i povijesni reviozionizam, jer bi to značilo da se povijest i historiografija vraćaju kući. Zlata bi vrijedilo da plenum recimo uz platformu Mate Kapovića zaključi i ustane protiv vladine namjere potpune znanstvene evaluacije toga i ostalih hrvatskih fakulteta i sveučilišta, koju bi provele mjerodavne skupine vanjskih znastvenih autoriteta.
Ali, ova stabilnost zlokobno najavljuje da toga neće biti.
Volio bih vidjeti dreku uplakanih Rade Borić, Sanje Sarnavke i Bojane Genov koje pod ruku vode Gordan Bosanac i Dragan Zelić, a za njima Milorad Pupovac ili Mile Hrovat s paketićem papirnih rubaca, zbog toga što se u Hrvatskoj jasno ukazuje da je pobačaj ubijanje, a pravo na ubijanje makar i svoga djeteta ne može biti pravo na – svoje tijelo. Jer začeto dijete i žena nisu od začeća jedno tijelo.
Ako već branimo vukove, zar ne bismo trebali braniti – dijete?
Volio bih vidjeti da Pupovac pobjesni jer u novoj vlasti sjede etnički Srbi koji su se borili za svoju Hrvatsku, njih tisuće, prezrenih, prodanih, izdanih, koji svoje časno nacionalno ime isključivo godinama moraju gledati uz vrlo ružne kvalifikacije, koje su, iskreno rečeno, potpuno i još gore, zaslužili – Pupovčevi Srbi.
Ali, bojim se da to stabilnost koja nam se smiješi ne nudi.
Konačno, kakvu to stabilnost i na temelju čega možemo očekivati?
Više je nego jasno da nitko živ u Hrvatskoj ne vidi niti može vidjeti nikakvu civilizacijsku stečevinu u tome da epohalni ubojica Tito krasi ime stotina ulica u Hrvatskoj i najljepšega zagrebačkoga trga. Da tisuće aboliranih agresora koji baštine strašniji zločin od užasa koji nam slike donose s rukopisom ISIL-a, legalno prisvajaju srpstvo u Hrvatskoj pod Miloradom Pupovcom, niti ima išta civilizacijsko u tome da se ni ne pomišlja integrirati milijune Hrvata silom raseljnih tijekom dvadesetog stoljeća zlom i opačinom. To nisu civilizacijska stanja ni stečevine, a Plenković najavljuje – civilizacijske stečevine. A upravo takvi ga podupiru.
Nema logike, zar ne?
Kakvu to epohalnu promjenu i stabilnost može ponuditi vlada u kojoj su baš sve te opačine integrirane, na ovaj ili onaj način, što personalno preko infuzije Srba iz balvan revolucije i agresije na Hrvatsku, što preko otvorenih zataškavanja koje su priredili hrvatskom narodu samo u nekoliko mjeseci vlasti ministri kao Orepić, ili naslijeđa upravljanja državom koje simbolizira Božinović, Jandroković ili politička simbolika jednoga Prgometa?
Kakva jamstva mogu ponuditi ljudi koji se potpuno oslanjaju recimo na dobrodušnost i dobre namjere Srbije koja raspolaže bombom od sedam tisuća emigranata, koje kad god hoće i kad joj zatreba može usmjeriti – na hrvatsku granicu, kojom i onako lutaju svako malo tipovi bez ikakve kontrole?
Da vjerujemo da je to ispravna procjena?
Ima li takvih?
Ja bih volio vidjeti u naznakama da će se recimo raspisati javni natječaj za finaciranje stotinu romana s tematikom Domovinskog rata i epohalnoga herojstava, te autentičnih dramatičnih priča iz života hrvatskih ljudi, volio bih vidjeti natječaj na kojemu unaprijed neće pobjediti Vinko Brešan ili Rajko Grlić te Oliver Frljić, za filmove iz hrvatske neispričane prošlosti, volio bih vidjeti da država raspisuje međunarodne natječaje za istraživanje ili znanstvene teme s istraživanjima teških rana koje gledamo u slikama iz Huda jame. Volio bih vidjeti pozive na međunarodne konferencije diljem svjetskih metropola koje financira hrvatska vlada, a na kojima će sudjelovati i mjerodavno govoriti historiografi i priznati eksperti o događajima koji značajno opredjeljuju hrvatski identitet, prije svega zbog toga što je vrijeme da država koju smo ostvarili postane instrument definiranja istinskog, a ne antifa identiteta. Reći će netko – nema novaca.
Ima.
Prestati plaćati lupeže i krivotvoritelje, na tisuće njih koji štancaju tuđu propagandu, a novac kao i svaki razuman domaćin usmjeriti ondje gdje je nužno i opravdano. To bi značilo nered, ali bi to značilo i – pravi put.
Može li se netko kladiti da će se to dogoditi?
Autor: Marko Ljubić/narod.hr
