Ubijeno je 400 Aleksandri Zec
U Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata ubijeno 400 djece, a više od tisuću (teško) ranjeno ili osakaćeno. No samo jedno od ubijene djece ima medijsko ime i prezime. To je malena Aleksandra Zec, anđeo kojeg su na pragu života ubili nitkovi početkom devedesetih u Zagrebu.
{jathumbnail off}O srpskoj djevojčici Aleksandri napisan je roman (Pavičić), snimljen je film (Brešan), autori se proslavili, napisane su tone novinskih članaka, televizijskih priloga i emisija, novinari se nadobivali nagrada, nevladine udruge se nadržale konferencija i skupova o “suočavanju s prošlošću”, preživjeli članovi obitelji dobili su i novčanu odštetu od Republike Hrvatske. I neka.
Ubijenih nema u novinama
Prošli je tjedan u mučkoj šutnji prošla jedna jednako tužna obljetnica. Tijekom bombardiranja Slavonskog Broda od strane tzv. JNA i četničkih postrojbi ubijeno je petero djece. Evo, neka se čuje i za njihova imena: Andrijana Marinković, Dalibor Marinković, Marinko Marinković, Ivan Petrović, Marko Petrović, te njihova majka Željka i baka. Samo je čudo da više djece nije poubijano, jer su bombardirani gotovo svi vrtići, škole. Nema sumnje, sustavno se išlo na infanticid, to nije bio izolirani zločin sumanutih pojedinaca bez državnog ili vojno-zapovjednog pokroviteljstva kao u slučaju malene Aleksandre. U Slavonskom Brodu ubijeno je ukupno 28 djece. Njih nema u novinama, pisci se ne natječu tko će o njima napisati roman, režiseri se ne otimaju da bi o njima snimili film, novinari se ne guraju da svojim istraživačkim radom rasvijetle okolnosti, počinitelje i liniju odgovornosti, nevladine udruge ne organiziraju konferencije o “suočavanju s prošlošću”, država njihovim obiteljima ne isplaćuje odštete, pravosuđe se ne trudi procesuirati odgovorne, Državno odvjetništvo šuti…
Zašto? Premda mi, doslovno, drhte ruke dok ovo pišem (i moj nećak Josip je ubijen tijekom bombardiranja Đakova), maleni anđeo Aleksandra i njena smrt je medijski i “umjetnički” instrumentalizirana za potreba odraslih, za rješavanje njihovih ideoloških frustracija i nostalgija, za ideološke obračune, a sasvim prosječan roman, autorov prvijenac koji ga je afirmirao, i još prosječniji film zasuti su nagradama. Neka, Bogu hvala, sva ta buka bar je dovela da se ubojstvo ove djevojčice i njezine obitelji rasvijetli, da se mogući krivci konačno privedu pravdi, da se preživjelima, koliko je moguće, novcem restituira bol i tuga.
Osjećaj nepravde i gorčine
No, unatoč svemu, osjećaj nepravde i gorčine ostaje nad onih 399 djece čija smrt nikoga ne interesira. Kakva licemjerna šutnja i ignoriranje! Dijeliti ubijenu djecu na srpsku i hrvatsku, na rusku i čečensku, na njemačku i francusku, na “našu” i “njihovu” odvratno je. No ako je zbog malene Aleksandre doveden u pitanje cijeli ondašnji politički, vojni i pravosudni sustav RH, zašto to nije učinjeno i zašto se to ne čini danas zbog ostalih 399 anđela? Odgovor mi se čini istovremeno jednostavan i odvratan: Oni nisu dostatno politički, ideološki pa i lukrativno atraktivni, kao ni nekim nevladinim udrugama, jer uz pomoć njih bi puno teže, za razliku od malene Aleksandre, dolazili do svojih trećih ciljeva koji, u krajnjoj liniji, nemaju veze s djecom, žrtvama. Zato i ovo podsjećanje, u Hrvatskoj je ubijeno još 399 Aleksandri Zec.
Ivica Šola/Glas Slavonije
