ARGUMENTI ABORTERA I NJIHOVA VALJANOST
Sada ću nastojati utvrditi glavne argumente abortera za pravo na pobačaj te zašto je svaki od argumenata nevaljan i neodrživ.
1. Aborteri kao prvi argument za pravo na pobačaj navode pravo na izbor. Prema tom „pravu“ žena može odlučiti o tome hoće li, kada začne, roditi ili neće.
Ovaj argument je neodrživ i nevaljan. Naime, svatko ima pravo na izbor u svemu te je to temeljno načelo slobodnih ljudi i slobodnog društva. Međutim, pravo na izbor postoji onoliko koliko čovjek odlučuje o sebi u okviru prava koja ne nanose štetu drugim osobama, grupacijama ili ljudima. Prirodno je pravo svake ljudske osobe na život, pa tako i svakog začetog djeteta. Ono prirodno neotuđivo pravo na život. Žena i muškarac, slobodnim ulaskom u spolne odnose već izabiru mogućnost da se dijete začne. Spolni odnosi imaju svoje posljedice i svaka odgovorna osoba prihvaća posljedice koje iz tih odnosa proizlaze. Dakle, pravi izbor se dogodio ulaskom u slobodne spolne odnose. Spolni odnosi nisu samo puki užitak, nego i odgovornost prema sebi, osobi s kojom se stupa u spolne odnose, prema mogućem nastanku nove ljudske osobe, ali i prema društvu. Dakle, ne postoji ovakva vrsta prava na izbor. U ovom slučaju ne raspravljam o prisilama koje su, ipak, iznimka.
2. Imam pravo raditi sa svojim tijelom što hoću.
Ovakvi pokliči su prvenstveno odraz neodgovornosti. Oni kažu da sam jedinka za sebe koja ima nekakva apsolutna prava na nešto. I pod pretpostavkom da je to tako, zašto se onda od drugih, liječnika, države, društva, traži podrška za ovakvu neodgovornost? Ovim se poručuje: Ja ću raditi što hoću, no kada upadnem u probleme, vi morate imati potpuno razumijevanje za moj egoizam i morate i vi uraditi što ja hoću. Ako se hoće uvući druge ljude u njihovu razuzdanost, to je teroriziranje drugih ljudi. Ovakav egoizam razara jedinstvenost i pluralitet društva i usmjerava sve ka egoizmu neodgovornih. I pod pretpostavkom da se može raditi sa svojim tijelom ono što se želi, već je u utrobi drugo tijelo koje ima sva prava koja imaju svi drugi ljudi. Pod krinkom da se radi o mom tijelu, uništava se život druge osobe.
3. Ne radi se o ljudskom biću nego se radi o nakupini stanica!
Svi ljudi su „nakupine stanica“, pa tako i oni koji tvrde da neke druge „nakupine stanica“ nemaju ona prava koja za sebe podrazumijevaju. Ovakve tvrdnje su nevaljane. One ne odgovaraju na pitanje kada nešto prestaje biti „nakupina stanica“ i kada stječe prava kao ljudsko biće te kada je društvo dužno prema njemu postupati kao i prema svima drugima. Aborteri nemaju zajednički stav o tome kada priznaju prava njima zamišljenoj nakupini stanica. Osim toga, ovakva tvrdnja je uvredljiva za tu ljudsku osobu.
4. Ne radi se o ljudskim bićima, oni nemaju razvijen mozak!
Ovaj argument je lažan. Ono što je od čovjeka začeto je ljudsko biće. Ovakva tvrdnja nema filozofski temelj. Također je moderna biologija utvrdila da je ljudsko biće čovjek od začeća, no do rođenja se nalazi u drugom ljudskom biću, majci. Ono od početka ima jedinstven genom, jedinstven DNK različit od majčinog. Ono je jedinstveno i nikada u povijesti nije bilo takvog ljudskog bića i neće ga biti do kraja povijesti. Mozak je u razvoju, kao, uostalom, i ostali organi.
5. Žena ima pravo na reproduktivno zdravlje.
Još jedna podvala i zamjena teza. Naime, trudnoća je upravo znak reproduktivnog zdravlja muškarca i žene koji su začeli dijete. Intervencija u ženino tijelo na način da se ubija dijete je višestruko narušavanje zdravlja. Samo dijete biva ubijeno i time u cijelosti uništen njegov život. Ono je imalo pravo na zaštitu njegovog zdravlja. Tu zaštitu su morali pružiti roditelji, šira obitelj, društvo i država. Međutim, učinili su upravo suprotno. Uz ovaj uništen život i majka je ugrozila svoje reproduktivno, fizičko, psihičko i duhovno zdravlje. Od tog trenutka majka više nije ista, odnosno, ona nosi na sebi nevidljivi teret zločina. Postoji opasnost da više neće imati djece. Svaka iduća trudnoća bit će stresnija zbog tog čina. Njezina utroba više nije mjesto sigurnosti. Moguće je narušavanje odnosa s drugim ljudima, osobito ocem, rodbinom, ali i teške grižnje savjesti koje se nakon toga javljaju. Sve to djeluje na obitelj. I otac djeteta više nikada neće biti isti. I on na sebi nosi podjednaku odgovornost (ako je suglasan) cijeli život. Možda je ocu, naizgled, lakše, no i on ima svoje poteškoće.
Reproduktivno zdravlje ostvaruje se samo kada se ljudi ponašaju sukladno prirodnom tijeku i prirodnom pravu. Sve drugo osobe i društvo dovodi do reproduktivne bolesti.
6. Ako se ne osigura „siguran“ i legalan abortus, onda će žene isti vršiti ilegalno ili u drugim državama.
Ovaj argument nije prihvatljiv s pravnog aspekta i državnog aspekta. Ako je određeni čin zločin, odnosno usmjeren protiv temeljnog prirodnog ljudskog prava na život, zakonodavac nema pravo zbog nemogućnosti iskorijenjivanja tog zločina taj zločin prihvatiti kao dopustiv. Zagovornici ove teze, zapravo, priznaju da se uistinu događa ubojstvo nevinog ljudskog bića. Međutim, smatraju (ili im je to izlika) da bi navodno napravili veću štetu nego korist. Pri ovakvim tvrdnjama ne iznose nikakve podatke koji mogu potkrijepiti takve tvrdnje. Drugim riječima, država ovaj zločin treba kontrolirano izvršavati i osposobiti stručnjake (liječnike) da vrše ubojstva svojih novih građana. Pobornici ovih teza nikada ne iznose štete koje su načinili. Primjerice, ne iznose podatke kakav utjecaj je abortus imao na žene podvrgnute tom činu? Je li taj zahvat oštetio zdravlje žene? Koliki broj žena je izgubilo reproduktivno zdravlje? Postoje li smrtni slučajevi i prikrivaju li se? Koliko je abortus utjecao na pojavu depresije i drugih psihičkih bolesti, te kolika se sredstva izdvajaju za liječenje žena i muškaraca uključenih u abortus? Postoje li psihičke tegobe medicinskog osoblja koje vrši abortus? Utječe li abortus na stabilnost braka i sl.. Dakle, navodni siguran abortus je izlika za njegovo opravdanje.
Navodno će žene ilegalno vršiti abortuse ako bude zabranjen. Treba im odgovoriti da država ne može štititi ničiji kriminal, pa makar se radilo i o ilegalnom abortusu. Država je sposobna, ako ima volju, svaki kriminal svesti u određene, prihvatljive, okvire. Nije jasno zašto država i prema ostalom kriminalu ne postupa na isti način. Ako zabranimo ubojstva, ljudi će to raditi ilegalno, pravna je logika abortera. Ako zabranimo pljačku, ljudi će to raditi ilegalno. I u Hrvatskoj je, prema čl. 97. Kaznenog zakona, kažnjiv pobačaj, osim ako je u skladu s propisima o prekidu trudnoće. Ovdje se država umiješala na krajnje grub način u život i propisala kada je i pod kojim uvjetima dopušteno ubiti ljudsko biće ali, eto, pod njezinim patronatom. Time su državni dužnosnici na sebe preuzeli krajnje tešku moralnu odgovornost za smrt ljudskih bića. Znam da dužnosnici o tome ne razmišljaju, no to je zato što su postali moralne karikature, a ne ljudi koji razmišljaju cjelovito o svom poslanju. Moje mišljenje je da država nikako ne smije sudjelovati u ovom zločinu te da je biti državni dužnosnik moralno najskliskiji teren.
Mate Knezović/Kamenjar.com
