HAVC KAO PARADIGMA
Ovaj put je novac odobren za film Okupirano kino, u kojem se ”pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je danas kino Zvezda prazno?” Kakve veze ima jedan beogradski bioskop s Hrvatskom, to valjda samo u HAVC-u znaju. Sudeći po navedenim filmovima, HAVC bi bilo primjerenije nazivati SAVC-om.
Već dulje vrijeme svjedoci smo tomu kako braniteljske udruge i nacionalno osviješteni pojedinci upozoravaju na nepravilnosti i, blago rečeno, anacionalan pristup u radu HAVC-a.
Da se razumijemo, svaki pojedinac ima potpuno pravo biti anacionalan, no taj si luksuz ne mogu dopustiti nacionalno institucije. Hrvatski audiovizualni centar trebao bi biti hrvatski jer u protivnom nema nikakvog rezona za njegovo postojanje. Na žalost, HAVC je u svom djelovanju pokazao da mu nisu strana ni protuhrvatska stanovišta. Sufinanciranjem filma 15 minuta – masakr u Dvoru rukovodstvo HAVC-a izravno je potpomagalo protuhrvatsko djelovanje. To što su novci kasnije, kada se oko toga slučaja rasplamsala afera, povučeni, ne mijenja ništa bitno u cijeloj toj stvari.
Ovih je dana Koordinacija udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata podnijela novu kaznenu prijavu protiv HAVC-a. Ovaj put zbog toga što su ponovo financirali projekt istog producenta koji ih je uvukao i u aferu sa spornim filmom o masakru u Dvoru. Ovaj put je novac odobren za film Okupirano kino, u kojem se ”pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je danas kino Zvezda prazno?” Kakve veze ima jedan beogradski bioskop s Hrvatskom, to valjda samo u HAVC-u znaju. Sudeći po navedenim filmovima, HAVC bi bilo primjerenije nazivati SAVC-om.
Zbog takvog HAVC-a i drugih ustanova koje bi se trebale baviti hrvatskim filmom mi još uvijek nemamo, recimo, igrani film o Domovinskom ratu snimljen iz neupitno hrvatske perspektive. Kao djeca bili smo prisiljeni gledati desetine partizanskih filmova u kojima su herojski partizani smicali Švabe i ustaše kao muhe, dok današnja djeca nemaju prilike vidjeti ništa o junaštvu u Domovinskom ratu. Međutim, stvari i ne bi stajale tako loše kada bi takvo stanje bilo samo u kinematografiji. Na žalost, slično je stanje u hrvatskoj kulturi općenito pa se može reći da je HAVC svojevrsna paradigma djelovanja u kulturi, a ne iznimka. Knjige, pojedinci i projekti imaju zajamčenu financijsku, medijsku i svaku drugu potporu ako su na tragu ”regionske” priče, ako na bilo koji način promoviraju ideju ”jugosfere”.
To hrvatski kulturnjaci znaju i polako se prilagođavaju. Osim onih koji nisu zaboravili da je čovjek kralješnjak. Takvo nezdravo stanje u kulturi reflektira se i na druge segmente društvenog života. Oduvijek je najvažnije bilo zagospodariti kolektivnim imaginarijem ako se htjelo zagospodariti procesima u društvu. Uloga kulture u tomu je od ključne važnosti. Da je tomu tako, vidljivo je da se i sastavljanju nove vlade koplja najviše lome oko resora kulture. Čovjek bi očekivao da se u zemlji koja je u krizi najviše govori o ministarstvu gospodarstva ili ministarstvu financija, međutim ispada iz nekog razloga da je najvažnija kultura. A taj razlog, nemojmo se zavaravati, upravo ovaj gore navedeni.
Toliko je žuči s lijeva proliveno protiv Hasanbegovića da je i onomu koga politika ne zanima postalo jasno da je ministarstvo kulture važno. Ljevica to oduvijek zna, međutim tu činjenicu polako počinje osvješćivati i desnica. Zato Hasanbegović stječe sve više zagovaratelja. Prvi su branitelji shvatili da nije dovoljno braniti Hasanbegoviće, nego da je iznimno važno i problematizirati druge kandidate. Nina Obuljen, dosada samozatajna službenica u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, tako je odjednom izvučena na svijetlo dana kao moguća kandidatkinja za ministricu kulture. Pokazalo se da njezina dosadašnja uloga u zbivanjima u kulturi nije baš bezazlena.
Proglasila je Praljkove knjige brošurama te im tako priskrbila porez na šund. Umjesto da država pomogne Praljku u borbi za istinu pred Haaškim sudom, htjelo mu se ovršiti imovinu na ime poreza na šund. Srećom, to je izbjegnuto, ali ostaje gorak okus. Gospođa Obuljen se sada brani da je Praljkove knjige, koje su zapravo bile na jedno mjesto skupljeni dokumenti iz ratnog razdoblja, nije proglasila šundom nego brošurama. Kao da posljedica nije bila ista, tj. plaćanje poreza! Osim toga, po definiciji su knjige ukoričena izdanja od najmanje 49 stranica, a sve s manjim brojem stranica su brošure. Po tom kriteriju Praljkove knjige nisu bile brošure.
Dalje, ni uloga Nine Obuljen u HAVC-u nije bezazlena kako to ona danas nastoji prikazati. Budući da je bila u UO HAVC-a bila je dužna reagirati na nepravilnosti u radu te ustanove. Sve u svemu, ako Hasanbegović i ne bude ministar kulture, zbog svega navedenoga HDZ ne bi smio na to mjesto postaviti ni gospođu Obuljen.
Damir Pešorda/HRsvijet
