Hrvatska na razmeđu neoosmanizma i ruskog carizma

Nasuprot ruskoj i turskoj strategiji postoji i američka politika, koja bi se mogla realizirati uspostavom uspravnice Baltik-Jadran. To podrazumijeva, uz ino, izgradnju LNG terminala na hrvatskom otoku Krku, izgradnju niskotračne pruge od hrvatske Rijeke do madžarske granice, čime bi se omogućio brz transport robe iz hrvatskih luka, kao prirodnoga izlaza srednjeuroskih zemalja na toplo more. Kako bi hrvatska obala mogla i sigurnosno funkcionirati valjalo bi osnažiti hercegbosanske Hrvate u njezinu zaleđu, bar u onom dijelu što ga predlaže Rezolucija Europskoga parlamenta, o federalizaciji BiH, a koja ne mijenja narav Daytonskoga sporazuma

Tri su sredozemna neuralgična područja oko kojih se lome koplja istoka i zapada, a u sklopu tih političko-ratnih nadmetanja vode se i civilizacijski sukobi, u kojima na primjer s lica zemlje nestaju tisućljetne kršćanske zajednice na tom području. Naime, u Iraku i Siriji kao i drugim dijelovima Bliskoga istoka vode se izravne ratne operacije među zaraćenim stranama, a one osim borbe za prevlast nad energetskim potencijalima imaju šire međunarodno strategijsko značenje.

Upravo ta širina, koja uz sjever Afrike, zahvaća i još uvijek nestabilno područje jugositočne Europe, koja zbog rasporeda muslimanskih zajednica na Balkanu, može planuti svakoga trenutka. Naime, te muslimanske zajednice, bez obzira na svoje etničko podrijetlo, u formalnom se smislu po ugledu na europske obrasce osjećaju turskom manjinom pa se potencijalno žarište novoga šireg međunarodnoga sukoba može očekivati upravo na području gdje čine znatniji postotak pučanstva.

Izrasla na duhu neosmanske ideologije današnja Turska u prioritete svoje vanjske politike stavlja kao cilj povratak bivšega utjecaja upravo na ta balkanska područja, a bosanski im muslimani u toj strategiji, na čelu s Bakirom Izetbegovićem, otvaraju manevarski prostor, koji vrlo lako može postati turski teritorijalni oslonac ne samo u balkanskoj, nego i europskoj politici Ankare. Ovoj islamskoj strategiji tijekom 19. stoljeću bijaše suprotstavljena politika moćne pravoslavne Rusije, koja je, pokušavajući se domoći toploga mora, poticala protuosmanske ustanke balkanskih naroda, koji su kasnije na temelju rezultata tih ustanaka formirali svoje nacionalne države. Unatoč tradicionalnom rivalstvu i toj međusobnoj protimbi strategija, današnje Putinova Moskve i Erdoganova Ankara nalaze zajedničke i dodirne točke u realizacijama svojih vanjskopolitičkih strategija. Ponajprije u onom dijelu gdje se zajednički opiru američkoj strategiji, a ne treba smetnuti s uma ni pitanmja zajedničkih gospodarskih i energetskih probitaka glede budućega plinovoda poznatoga pod nazivom Turski tok.

Dok turska strategija u svom balkanskom nastupanju, kao što je već spomenuto, rabi bosanske muslimane kao oslonac, Erdoganov partner iz Moskve Vladimir Putin već se pozamašno pozicionairao u Republici Srpskoj, na području Bosne i Hercegovine, koje kao državu nešto ograničenije suverenosti nadziru Srbi. Neosmanska bošnjačka politika usredotočila se na nastojanja da BiH pod svaku cijenu pretvori u unitarističku državu, nasuprot proruskoj politici Milorada Dodika, koji nakon nedavno provedena referenduma otvoreno zagovara izlazak Republike Srpske iz sastava BiH.

Zbog rusko-turskih međusobnih približavanja politička šutnja bosanskih muslimana na sve snažnije srpske izazove očituje se u pokušajima pojačane političke unitarizacije hrvatsko-muslimanske Federacije i njezino pretvaranje u ekskluzivan bošnjački, odnosno mulsimanski entitet. Žrtvom takve politike ponajprije postaje hrvatski narod, što se moglo posebno dobro pratiti na nedavno insceniranom slučaju grada Stoca, kojeg su izbornim nasiljem pokušali zaposjesti upravo eksponentni carigradskoge neoosmanske politike.

Neosoamsnko zaposjedanje Stoca praktično bi u stategiji bivšega islamističkoga vođe bosanskih muslimana Alije Izetbegovića, značilo izlazak bosanskih muslimana na Jadransko more, kojem u svojoj strategiji teži i Putinova Rusija. Kako je u međuvremenu propao pokušaj Moskve i Beograda da se možebitnom izbornom pobjedom prosrpskih stranaka u Crnoj Gori domognu prevlasti u toj državi, Rusija će za neko vrijeme svoju toplomorsku strategiji očito graditi na položaju Republike srpske, odnosno njezinih južnih dijelova iz okolice Trebinja, čime je neposredno ugroženo južno krilo hrvatske države, a time ne samo EU-a, nego i NATO saveza.

Snažnije rusko pozicioniranje u zaleđu hrvatske obale ne bi bilo samo prijetnja hrvatskoj državi, nego i njezinu prekojadranskom susjedu Italiji, koja bi zbog ruske borbeno-tehnološke moći bila gotovo jednako ugrožena kao i Hrvatska. Zbog svoga specifičnoga odnosa prema Moskvi, ali i Bliskom istoku, politika Europske unije nije dorasla strategijama ni neoosmanske Ankare i neocarističke Moskve. U prvom slučaju nedostatci Bruxellesa su se mogli jasno vidjeti na primjeru neosmanskoga poigravanja sudbinama bliskoistočnih migranata, kojima su već sad destabilizirali EU i prouzročili izlazak Velike Britanije iz njezina okrilja.

Pokušaji pak pojedinih europskih zemalja da unatoč ruskoj agresiji na Ukrajinu, zaposjedanju Krima i sankcijama, gospodarski surađuju s Moskvom oko izgradnje pojedinih plinovodnih tokova pokazuje kako EU nije dorastao ni neocarističkoj strategiji Putinove Moskve. Nasuprot navedenim strategijama postoji i određena američka politika, koja bi se mogla realizirati uspostavom uspravnice Baltik-Jadran. To podrazumijeva, uz ino, izgradnju LNG terminala na hrvatskom otoku Krku, izgradnju niskotračne pruge od hrvatske Rijeke do madžarske granice, čime bi se omogućio brz transport robe iz hrvatskih luka, kao prirodnoga izlaza srednjeuroskih zemalja na toplo more, u kopnenu dijelove Europe i obrnuto.

Nu da bi hrvatska obala mogla i sigurnosno funkcionirati valjalo bi osnažiti hercegbosanske Hrvate, bar u onom dijelu što ga predlaže Rezolucija Europskoga parlamenta, o federalizaciji BiH, a koja ne mijenja narav Daytonskoga sporazuma. U protivnom na pozornici bi se mogli ubrzo pojaviti sukobi neoosmanizma i ruskoga carizma sa zapadnom demokracijom.

Ivan Svićušić/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content