Nevjerojatna je bjesomučnost kampanje protiv Hasanbegovića
Popularno je ovih dana spominjati desnicu u Hrvatskoj, to je kao neka fantomska nadpolitička aglomeracija ljudi sa stavovima opasnim za društvo. I dok samoprozvani ljevičari prisvajaju eksluzivitet na progresivnost, uljuđenost i slobodarstvo, takozvani su desničari oličenje nazadnih barjaktara s vrlo uskim fondom znanja, ljudske empatije i solidarnosti.
Samoprozvani s jedne i takozvani s druge strane kažem zato jer je ta terminologija desnog, lijevog i centra u Hrvatskoj potpuno promašena, neutemeljena i višestruko protuslovna, ali nekima dođe kao eufemizam za jugonostalgiju i ekonomsku bezidejnost, odnosno sinonim za domoljublje i tradicionalizam kojem se često dodaje i neka preformativna, konotativna doskočica.
Jedna dugogodišnja komentatorica u svojem komentaru spominje iduće konstrukcije: desni kolumnisti koji unatoč lijevoj hegemoniji iskaču iz paštete, desni elektorat, desničarska kampanja, ekstremizirana politika, desničarski udar, desničarsko jato i desni lunatik. Čitav je komentar, a posljednja konstrukcija i eksplicitno, vezana uz osobu Zlatka Hasanbegovića.
Posve je nevjerojatna bjesomučnost kampanje protiv Zlatka Hasanbegovića, tim više što su temelji na kojima ona počiva imbecilni. Postoji dijagnoza moralne imbecilnosti, a to je u ovom slučaju dijagnoza vrijedna promišljanja. Naime, nije li moralno imbecilno nekoga, tko je svoj kratkotrajni mandat u izvršnoj vlasti posvetio usklađivanju rada institucija u svojem djelokrugu sa zakonom, proglasiti opasnim za društvo? Koji su ustvari argumenti kampanje protiv Hasanbegovića i koji su motivi te kampanje kad Hasanbegović nema ulogu u izvršnoj vlasti? Može se pretpostaviti da motivi proizlaze iz ugroženosti sisavaca državnih grudi.
Argumenti su, pak, ti da je Zlatko Hasanbegović… priprema, pozor… revizionist, filofašist i neoustaša! Revizionist zato jer je javno doveo u pitanje razumnost tvrdnje da je antifašizam temelj Hrvatske. Ipak to stoji u Izvorišnim osnovama Ustava RH, tzv. preambuli. Na stranu što historiografija bez revizionizma nema svrhu, u toj preambuli stoji i da se pravo na državnu suverenost očitovala i u osluci Hrvatskog sabora o izboru kralja iz dinastije Habsburgovaca, pa opet tvrdnja da Habsburgovci nisu temelj moderne hrvatske države nikome nije revizionistička, već posve logična.
Filofašist je zbog svojih tvrdnji u Oslobođenju da Huseina ef. Đozu ne treba amputirati iz nacionalnog i islamskog identitetskog čvorišta BiH. Takva je izjava za antifašističku sljedbu skandalozna, Đozo je bio imam jedne regimente Handžar divizije, ali zaboravljaju sljedbenici gurua Broza da tom istom Brozu nije smetao Đozo kad mu je bio osobna pratnja i prevoditelj u arapskim zemljama te da je, pored teoloških aktivnosti, čak obavljao upravne dužnosti u jugoslavenskim javnim poduzećima.
Naposljetku filoustaša je zato što je besramno ratnih godina pozirao nekom fotografu noseći kapu HOS-a, vojne (1993. više nije ni formalno nije bila paravojna) jedinice koja u Hrvatskoj nije počinila niti jedan zločin. Kakvo li je to licemjerje društva koje se svakog studenog kiti slikama vodotornja, a put od Bogdanovaca do vodotornja natopljen je krvlju upravo časnih HOS-ovaca.
Sve skupa, ovako gledano, zvuči kao gomila etiketa i kleveta s kojom se suočava svatko tko dirne u taj perverzni sklop nametnutih vrijednosti, vrijednosti koje su postavljene tako da na političkom životu održavaju one koji su usvojili te vrijednosti, a nemaju konkretnog političkog sadržaja, kamoli ozbiljnog strateškog programa.
Hasanbegovića, uvjetno rečeno – desna – javnost, komentatori i birači doživljavaju kao svojega tribuna upravo zbog činjenice da ih u najvećoj mjeri dosad predstavlja. Njegov politički svjetonazor pretočen je u njegov politički program koji je čak počeo provoditi bez osvrtanja. Osvrtanjem nazivam one trzaje i ustupke kojima nominalni desničar podilazi kritičarima za koje vjeruje da bi mu mogli nanijeti štetu ugledu ili, još više, političkom statusu.
Ako su, dakle, ono što se u Hrvatskoj naziva desnicom vrijednosti poput autohtonog hrvatskog obrambenog nacionalizma (neka se neupućeni sami potrude naći objašnjenje, možda ih navede na blagotvorno štivo), nepokolebljivosti u svojoj viziji boljeg društva te davanje prednosti tradicionalnom svjetonazoru, onda je potpuno jasno zašto protivnici takvih ideja imaju potrebu sve te vrijednosti svesti na jednu riječ –desnica i dodati joj k tome još pokoju određujuću etiketu.
Naravno, politička desnica u svojoj egzaktnoj prirodi nije ono što tzv. desnica u Hrvatskoj predstavlja. Ključna distinkcija leži u strahu hrvatske desnice od liberalnog kapitalizma i daljnje privatizacije.
Zanimljiv je, u tom pogledu, i odnos dvoje novih ministara: Gorana Marića i Martine Dalić, jedan je kao nominalni desničar ekonomski lijevo orijentiran, a druga je podupirala nominalno lijevu opciju s desnom ekonomskom politikom potpune privatizacije.
Međutim, taj strah hrvatske desnice nije uzrokovan socijalističkim mentalnim sklopom, kako tvrde pojedini i sve brojniji zagovornici laissez-fairea (uostalom i sami socijalisti već više od pola stoljeća nemaju namjeru rušiti kapitalizam), nego činjenicom da su, uslijed devijantne tranzicije, nositelji ekonomske, društvene i političke moći jugoslavenskog društva, tu moć zadržali i čak ojačali u hrvatskom društvu.
Imajući u vidu da u Hrvatskoj nije izvršena niti lustracija imovine, niti lustracija društvenih položaja, niti lustracija općeg duha, dakle kulturno-obrazovna lustracija s ciljem zatiranja balkanske krilatice – snađi se, druže, ne samo da je opravdan strah hrvatske desnice od desne ekonomije, nego je opravdan i strah od lustracije onih koji tzv. desničare svrstavaju u kategoriju društveno opasnih.
Lustraciju se medijskim zasićivanjem pokušalo prikazati kao desničarsku dijagnozu postojećeg stanja, no lustracija nije dijagnoza, naprotiv, lustracija je terapija i preduvjet za ozdravljenje oboljelog društva.
Autor: Krešimir Kartelo/direktno.hr
