Baština Zlatka Hasanbegovića
U velikom su dijelu naroda uzburkane strasti među kojima prevladava osjećaj revolta i izdaje zbog odabira Nine Obuljen za ministricu kulture. Mnogo se puta narod hrvatski tako osjećao; i prašina se slegla i sve se nastavilo po starom, ali ovoga puta ne će biti tako, no ne zato što je Plenković navodno pogriješio.
Bez obzira što je Zlatko Hasanbegović na izborima dobio zapažen broj preferencijalnih glasova u izboru za zastupnika u Hrvatskom saboru, Andrej Plenković ga nije uzeo u Vladu, što je određenim krugovima, koji po nekim prosudbama Hasanbegovića pokušavaju po drugi put instrumentalizirati, silno zasmetalo. Međutim, nije tu ključni problem. To je legitimni oblik političke borbe u višestranačju. Hasanbegović je doista napravio najveći pomak na hrvatskoj političkoj sceni u ovih 26 godina. Je li on trebao nastaviti ministarski mandat? Svakako – jest, no manje je važno što Zlatko Hasanbegović ne će biti ministar jer je on svoju zadaću već ispunio.
O baštini određenih ljudi se govori tek kad ih više nema, no Zlatka Hasanbegovića itekako ima i još će ga biti, pa ipak u bivšem ministru kulture hrvatski puk po prvi put ima priliku vidjeti rasnog političara, političara novog kova i novog naraštaja. Jer što je on u biti? Hasanbegović je prototip, relativno mlad, a za hrvatske političke pojmove izuzetno mlad, obrazovan, odmjeren, važe svaku izgovorenu riječ, ima stavove od kojih ne odstupa, drži se onoga što je obećao, provodi u djela političke riječi i dalje redom.
Nikad se, u ovih 26 godina hrvatskog višestranačja i parlamentarizma, na političkoj sceni nije pojavio takav tip političara. Treba istaknuti, njemu se uz bok jedino može postaviti Bruna Esih, nezavisna zastupnica koja je također velikim brojem preferencijalnih glasova ušla u Hrvatski (državni) sabor. Unatoč tomu što su oni trenutno marginalizirani, oni će nastaviti djelovati i raditi za interese svoga naroda, odnosno svojih birača. Na tom se primjeru također ogleda potreba suočavanja s prošlošću, čija bi kruna trebala biti lustracija. Dobar dio političara i dalje, na žalost, smatraju da su oni potrebni narodu, kao u doba komunističke diktature, a ne razumiju da u parlamentarnim i uopće demokracijama političari trebaju narod, a ne obratno.
Preko dva desetljeća u javnosti gledamo ohole, arogantne, prepotentne i tašte likove, koji smatraju da su dobivši neko ministarstvo, neko mjesto u nekom odboru ili najobičnijoj saborskoj klupi postali utjelovljeni bogovi i da mogu raditi što ih je volja i kako ih je volja. No, osim Milorada Pupovca koji si je zakonski osigurao mjesto u Saboru, nijedan takav političar nije opstao. Moglo bi se ustvrditi da nije tolika hajka na njega zbog njegovih poteza kao što su prestanak financiranja protuhrvatskih udruga ili priprema zakona o otvaranju partijskih arhiva, nego sve te protuhrvatske pijavice u Hasanbegoviću i Esih prepoznali su novi naraštaj hrvatskog političara. Jer, unatoč svem agitpropu, velika (tiha) većina Hrvata, a pogotovo oni koji nisu okusili partijskih i komunističkih “blagodati” i sinekura, ne “puše” laži, obmane, tu protuhrvatsku propagandu i kad se ti novi naraštaji napokon ohrabre za ulazak u politiku – događa se tiha lustracija bez da se donese ijedan zakon.
I to je, gospodo, lustracija. Dolazak Hasanbegovića i Esih, a oni su sami prvi u dugačkom nizu koji ćemo, ako poživimo, doživjeti. Kroz desetak ili petnaestak godina ne ćemo u Saboru više gledati ljude koji su eksperti za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, ne ćemo gledati likove koji su bili doušnici raznih jugoslavenskih službi, ili čiji su očevi i majke bili visoki jugoslavenski dužnosnici i partijski činovnici. Ne ćemo gledati one koji su u politiku otišli kako bi se zaštitili od pravosuđa i policijskog progona, ne ćemo gledati one koji su u saborske i ministarske klupe ušli kako bi ozakonili svoje prethodne pljačke i ne ćemo gledati dojučerašnje boljševike koji se preko noći pretvoriše u zagovaratelje i borce za ljudska prava. Naprotiv, gledati ćemo, mlade, časne, obrazovane, neokaljane i nekorumpirane, ljude sa stavom, koji se ne okreću kako vjetar puše i koje se ne može potkupiti nekakvim predsjedavajućim mjestom u nekakvom saborskom odboru.
Dakle, potrebno je samo strpljenja, jer, kako vidimo, predsjednici stranaka dolaze i odlaze, ali će narod prepoznati i zadržati one koji za nj rade i u njegovu korist. Dolaze, novi, mlađi, nepotrošeni i prepuni snage koji će zamijeniti stare, bezlične i umorne. To tako i treba biti – pa će valjda i biti.
F. Perić/hrsvijet.net
