E, MOJ DRUŽE BEOGRADSKI _ by DOMINIS
Dinko je rođen na Braču sedamdesete godine. Bio je mirno dijete, ne posve svjestan svoje okoline, kasno mu se probudio razum ali možda je upravo zbog toga imao bezbrižnije djetinjstvo. Brač je tih godina bio miran otok, a Postira, njegovo rodno mjesto bi oživjela jedino ljeti kada bi se slilo mnoštvo turista u nekoliko odmarališta i po hotelima ili kad bi se održavale Postirske fraje. Dinko je volio upoznavati nove ljude tako da je ljeto bilo njegovo omiljeno godišnje doba. Prošle su godine djetinjstva i pubertet, sada je Dinko bio devetnaestogodišnji mladić pun snova i želja.
– Kosta, moraš me upoznat s Mašom. – Kosta je bio Beograđani koji se već nekoliko godina svakog ljeta vraćao u Postira. Već prvog ljeta je upoznao Dinka i postali su dobri prijatelji, a Maša je bila predivna plavokosa novosadska koja po prvi put ljetuje ovdje.
– Kako bi bilo lijepo ovo ljeto provesti s Mašom. – Razmišljao je Dinko. – Ta njena plava kosa, ruke, oči. Predivna je. Sanjam takvu djevojku već dugo, a Maša je i više od ostvarenja tih mojih snova. Mogao bih je nazvati božicom ili oličenjem ljepote. Ah Maša, tako lijepa…
Te večeri Kosta je doveo Mašu, a ja ostao bez riječi. Htio sam joj izreći sve, htio sam je osvojiti svim žarom srca ali sam se toliko uzbudio da sam samo uspio progovoriti: „Sviđaš mi se.“ A dobro da sam se i toga sjetio. No ona se posramljeno nasmijala i pružila mi ruku. Šetali smo dugo i razgovarali. Noć je bila prekrasna, pogled na zvijezde i Maša…
Drugih večeri Kosta bi znao donijeti gitaru pa bi pjevali, znali smo sve i hrvatske i srpske pjesme. Došla je i „fjera“ – svečanost zaštitnice Postira, Gospe Karmelske, kako smo samo u glas i Kosta i Maša i ja zapjevali Zdravo Djevo kraljice Hrvata.
Ljeto je brzo prošlo, nije li ono davno rečeno da sve što je lijepo kratko traje. Došlo je vrijeme za rastanak ali dogovorili smo se da na zimu slavimo Novu godinu kod Koste u Beogradu. Jesen je bila tmurna i pusta, a onda se približio dan putovanja. Putovali smo automobilom, stari prijatelj Marko i ja, pa preko Bosne za Loznicu, Šabac, Ruma, preko Save i Dunava, pa konačno Novi Sad. Tu smo našli Mašu, jednako onoliko lijepu i u zimskom izdanju. Krenuli smo nazad prema Beogradu.
Bila je to Nova godina 89′-ta na 90′-tu. Dinko je uživao u novom gradu s Mašom i prijateljima.
– O kako sam sretan bio.
No kako sam rekao sve što je lijepo kratko traje. Devedeseta je donijela velike nevolje. Zlo se očitovalo u svome najkrvoločnijem obliku, ratu. Dinko je morao u vojsku. Bio je poslan na Vis i čim je 92′ završio vojni rok pridružio se HV-u kao dragovoljac. Poslan je u Slavoniju pored rijeke Save. Tamo je negdje u šumi oko Šamca u jedno ljetno predvečerje čuvao stražu kada je čuo poznati glas ni trideset metara od čuke. Sagnuo se i pogledao bolje, uistinu to je bio Kosta. Podigao sam se na noge i zazvao:
– Kosta, Kosta to sam ja, Dinko… – Nisam do kraja ni izrekao kad mi je metak prozujao kraj ušiju. Bacio sam se na tlo i promislio, zar tako. Ali više volim da je on na me zapucao prvi. Drugi metak se zabio u stablo iza kojeg sam se skrivao. Treći je promašio i stablo. Spustio sam se potrbuške i iza stabla promatrao što se događa. Vidio sam jasno da je to Kosta, drugi su otišli i ostao je on sam, zatvorio sam oči i molio Boga da promašim. Mislio sam da pucam previsoko, to sam i htio, samo ga preplašiti. Ali kako sam se nalazio na takvom terenu moj metak je pogodio Kostu ravno u prsa. Kada je zajaukao skočio sam na noge. Viknuo sam:
– Kosta, jesi dobro… – nije se čulo ništa. Polako i oprezno sam krenuo prema njemu, nisam znao kako će reagirati i ima li još drugih da možda čekaju iz zasjede. Riskirao sam i prišao. Kosta je bio bez svijesti. Zagrlio sam ga, prokleti rat, prokleto oružje, zar je trebalo ovako, počeo sam zvati upomoć ali srpsku stranu, jedan se vratio i držali smo puške uperene jedan u drugoga. Bio je to neki mladi momak, koji je sve vidio. Drugi su se već dobrano udaljili. Rekao sam mu da spusti puški i neka ga što brže vodi doktorima. Rekao sam mu i da mi je Kosta veliki prijatelj još otprije rata. Momak je sve razumio, stavio Kostu na leđa i otišao, a meni je preostalo razmišljati o zlu koje nas je zahvatilo. O zlu zbog kojeg sam izgubio prijatelja. O ludilu rata i ljepoti prijateljstva. Nakon straže sam se vratio u logor, a na radiju je svirala pjesma Jure Stublića i grupe Film:
Lijepe cure beogradske,
kako ste se ljubit’ znale,
još se sjećam kose plave,
novosadske moje male.
Zbog nje sam se ja vozio,
kraj Dunava i kraj Save,
sto sam sela zavolio,
o kako sam sretan bio.
E, moj druže beogradski,
sve smo srpske pjesme znali,
pjevali smo prije rata:
“Zdravo Djevo, kraljice Hrvata.”
Pjevali smo prije rata:
“Zdravo Djevo, kraljice Hrvata.”
E, moj druže beogradski,
Slavonijom sela gore,
e, moj druže beogradski,
ne može se ni na more.
E, moj druže beogradski,
srest’ ćemo se pokraj Save,
ti me nećeš prepoznati,
pa ćeš na me zapucati.
Pustit’ ću ti metak prvi,
vi budite uvijek prvi,
drugi ću ti oprostiti,
treći će me promašiti.
A ja neću nišaniti,
i Bogu ću se moliti,
da te mogu promašiti,
ali ću te pogoditi.
Ja ću tebe oplakati
oči ću ti zaklopiti,
joj, kako sam tužan bio,
ja sam druga izgubio.
Joj, kako sam tužan bio,
ja sam druga izgubio.
