IVAN UGRIN: Smrt nije kraj
U ove dane početkom studenoga na poseban se način sjećamo svojih vjernih mrtvih. Obilazimo groblja, palimo svijeće i polažemo cvijeće u znak zahvalnosti za one koji su nam za zemaljskoga života bili bliski, bez kojih ni nas ne bi bilo.
Dostojno pokopati preminule, želja da nam bliski pokojni imaju grob, jedna je od iskonskih čovjekovih potreba. Izražavanje pijeteta mrtvima ljudski je čin koji obavljamo svjesni toga da smo i svi mi smrtna bića i da će naš život jednog dana doći svome kraju. Oni koji vjeruju u Boga i život u vječnosti prikazuju i mise i molitve za duše svojih pokojnih, s nadom da smrću život ne završava i da ćemo po Božjem milosrđu jednog dana sa svima svetima u nebu živjeti.
Vječni misterij
Međutim, koliko god vjera bila utješna onda kad se opraštamo od naših bližnjih, toliko uvijek smrt ostaje misterij koji nas iznova potiče na razmišljanje. Zašto umiru oni koji su tek začeti pod majčnim srcem, zašto bolest i nesreće pogađaju i one koji su tek na početku života, zašto toliki ratovi i zločini unesrećuju tolike nevine ljude? Zašto uopće toliko patnje u svijetu?
To su sve pitanja koja muče svakoga od nas. Odgovor vjere bitno se temelji na onome što je na zemlji proživio Isus kao čovjek, a ujedno Sin Božji, koji je prošao muku i razapinjanje na križ i samu smrt.
On je svojim uskrsnućem dao svima nadu da poslije smrti ne nastupa mrtvilo, nego da naša duša živi u vječnosti i da će jednog dana i naše tijelo uskrsnuti na život vječni.
Predvodeći ovih dana misu zadušnicu za brojne žrtve, osobito pripadnike hrvatskog naroda, koji su poslije Drugoga svjetskog rata mučki ubijeni pored Maribora, varaždinski biskup Josip Mrzljak kazao je kako je misa uvijek susret nas koji smo ovdje na zemlji i onih koji su otišli prije nas.
– Mi ih želimo na poseban način preporučiti Božjoj dobroti, a isto tako i mi sami želimo moliti za njih i na neki način biti u mislima s njima, ne samo njihovim zemnim ostacima kao nečime što propada, nego kao živima koji žive u Bogu – istaknuo je Mrzljak, spomenuvši iskapanja u zloglasnoj Hudoj jami odakle se kosti žrtava prenose na mariborsko groblje Dobrava, gdje će im se moći iskazati dužan pijetet.
Teško je umirati
Pri otkapanju žrtava Hude jame često su uz posmrtne ostatke nađene krunice, križevi, svete sličice, što znakovito govori o njihovoj čvrstoj vjeri i nadi u patnji. Unatoč teškom trpljenju i kušnjama, nisu ostali bez nade i nisu odustali. Na kraju, ljudski gledano više nisu imali druge uporišne točke na koju bi usmjerili svoju nadu; Bog je mnogima od njih ostao jedini oslonac za nepokolebljivu vjeru i povjerenje.
– S kakvim su mislima mnogi naši umirali onda kada su bili svjesni da je život gotov, da je ovozemaljski život pri kraju? – upitao se biskup Mrzljak i dodao:
– Na žalost, to nećemo ovdje na zemlji saznati, to ćemo vidjeti u vječnosti… Sigurno je tu bilo tjeskobe, ne znamo kako je to bilo umirati u Hudoj jami ili negdje drugdje. Stajati nad rovom i čekati da te pogodi metak ili možda pasti polumrtav, poluživ u jamu i ondje umirati. Što se to događalo u njihovim glavama? To možemo samo nagađati, možemo pretpostavljati, ali vjerujem da je u mnogima od njih itekako bila molitva. Premda teško, teško je umirati, ali vjerujem da je vjera bila pomoć da mogu prijeći iz ovog bremenitog života u vječni život.
Na nedavno održanom skupu “Čovjek i smrt”, zagrebački svećenik dr. Juraj Kolarić govorio je o tome što se događa u dušama osuđenika na smrt, ljudi kojima je do kraja života preostalo tek nekoliko dana ili sati. Izlagao je na temelju zbirke pisama osuđenih francuskih članova otpora njemačkim okupatorima.
To su bili mladi ljudi koji nisu imali vjeru u Boga, bili su komunisti, i onda su se pred smrt, u pismima članovima svoje obitelji, dok su čekali smaknuće, okrenuli vjeri.
– Ja odlazim u kraljevstvo nebesko gdje ću biti vrlo sretan… Opraštam svima koji su me uvrijedili – piše majci jedan osamnaestogodišnjak.
Drugi, dvije godine mlađi, piše roditeljima:
– Ne bojim se smrti, moja je savjest čista! Skoro ćemo se naći u nebu!
Jedan uvjereni 40-godišnji komunist pisao je svojoj supruzi:
– Razumije se, svećenik me posjetio i ostavio mi štivo. Upravo čitam evanđelje. Vidiši kako postajem dobar.
A dvadesetogodišnjak u pismu roditeljima na kraju navodi:
– Ostaje mi samo još nekoliko sati života. Primio sam svećenika i sad ću se ispovjediti i pričestiti. Budite hrabri! Obavijestite drugove. Neka se mole za mene, a i vi također. PS. Molio sam svećenika da vam da moralnu pomoć.
Život u molitvi i sjećanju
Kad čovjek osjeti da mu se smrt približava, onda se u dubini duše svatko zapita o smislu života, o onome što nas čeka s onu stranu bivstvovanja. A tako smo često nespremni suočiti se uz životne brige s onim što je neizbježno i razmišljati uopće o tome.
Hodočasteći nedavno s Ichtis travelom u Fatimu, posebno me dotakao način na koji je najmlađa Gospina vidjelica, danas blažena Jacinta, s deset godina prihvatila patnju i teške muke s kojima je umirala i prikazivala žrtvu svoga mladoga života za obraćenje grešnika. Uz pravu kalvariju koju je podnijela velikom snagom duha, unatoč strahu i tjeskobi, Jacinta i danas svojom blaženom smrću privlači brojne hodočasnike koji joj se utječu molitvom na njezinu grobu u fatimskoj bazilici.
Ovih dana kad budemo na grobljima izražavali pijetet svojim pokojnima, sjetimo se da smo i sami smrtni i grješni, ali i da naši vjerni mrtvi nisu nestali kao bića, nego da trajno i vječno žive i u našim molitvama i sjećanjima.
Autor: Ivan Ugrin/Misija
