Dr.sc. Slaven Letica: ‘Plenkovićeva Prokleta avlija’
Najveći dio političke javnosti, pa i sam predsjednik VRH-a Andrej Plenković, smatraju da je uhićenje desetorice bosanskih Hrvata iz Orašja promišljeni i dugo planirani provokativni politički čin ostvaren neposredno nakon posjeta hrvatskog vladinog izaslanstva formalno Bosni i Hercegovini, a stvarno Federaciji BiH, piše dr.sc. Slaven Letica
Oporbeni političari (posebice general Ante Kotromanović i bivši ministar branitelja Predrag Matić), umirovljeni generali i admirali Hrvatske vojske, neki viđeniji HDZ-ovci (bivši ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač) i brojni stavotvoritelji javno prozivaju Andreja Plenkovića i Davora Ivu Stiera zbog loše – obavještajno, državnički i diplomatski – pripremljenog posjeta koji je rezultirao panikom među pripadnicima HVO-a i HV-a koji su ratovali i Bosni i Hercegovini.
Što osobno mislim o tom prvom vanjskopolitičkom putovanju hrvatskog vladinog izaslanstva i njegovim rezultatima?
Ništa dobroga!
I to ne samo zbog uhićenja bivših ratnika, nego i: (1) zbog krivih pretpostavki na kojima je Andrej Plenković otputovao u Bosnu i Hercegovinu i (2) krivih pretpostavki/zaključaka na kojima je temeljio svoje ključne poruke o budućnosti te zemlje i o odnosima RH i BiH.
Prva je kriva pretpostavka i zaključak da se odnosi među državama i narodima mogu i trebaju temeljiti na PRIJATELJSKU i PARTNERSTVU, a ne na INTERESIMA. Plenković je u svakoj javnoj izjavi u prvi plan isticao to idealističko, u međunarodnim odnosima i diplomaciji uvijek dvojbeno prijateljstvo: „došli smo kao prijatelji“; „došao sam u BiH kao prijatelj“; „BiH nema većeg prijatelja od Hrvatske“ itd.
Druga je kriva Plenkovićeva pretpostavka i uvjerenju da sva tri ustavna bosansko-hercegovačka (etnička) naroda i većina stanovništva istinski želi priključenje Europskoj uniji i NATO-u. Dosljedno tom uvjerenju, Plenković je više puta ponovio: „Želimo riješiti niz otvorenih pitanja (između Bosne i Hercegovine i Hrvatske – op. S.L.) te pomoći evropski i euroatlantski put BiH.“ Nažalost, tužna je istina da samo Hrvati u Bosni i Hercegovini istinski teže Zapadu, Europskoj uniji i NATO-u. Manjina Srba i Bošnjaka dijeli tu težnju, dok većinu proganjaju podijeljeni identiteti i lojalnosti. Srbi su skloniji Putinovoj Rusiji, a Bošnjaci Turskoj i panislamizmu.
Treća je kriva Plenkovićeva pretpostavka i uvjerenju da u Bosni i Hercegovini postoji većinska politička volja u oba entiteta (Republika Srpska i Federacija BiH) za promjenu Dayton-skog ustrojstva te zemlje. Evo kako je o toj temi govorio Plenković: “Vrijeme je da lideri u BiH započnu razgovore o ustavnoj reformi zemlje koja će s jedne strane zajamčiti učinkovitost rada državnih institucija i svih razina vlasti a s druge strane stvarnu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda i građana. Smatram da smo došli u fazu kada bi bilo potrebno pristupiti reformi Dayton-skog ustavnog okvira.”
Plenkovićevo „smatranje“ tipično je „smatranje“ euro-činovnika koje ne može shvatiti da Srbi naprosto ne žele i neće pristati na reformu Dayton-skog ustavnog okvira. Istodobno, Bošnjaci ne žele pristati na takvu promjenu „okvira“ koja bi Hrvatima osigurala ustavno-pravnu ravnopravnost na kojoj je Andrej Planković posebno inzistirao na različitim sijelima, divanima i prelima u Bosni i Hercegovini.
Zaključit ću ovako:
Prvi „prijateljski“ vanjsko-politički predsjednika VRH-a nije doživio fijasko samo zbog uhićenja desetorice Hrvata iz Orašja, pa ni zastrašujućeg pritiska na novi val seobe Hrvata iz Bosne i Hercegovine, već i zbog činjenice što je EU-pristup Bosni i Hercegovini bio i jest salonski, frazerski, bez veze.
Promašenost kratkoga bosansko-hercegovačkog izleta hrvatskog vladinog izleta vidljiva je i u negativnoj promjeni političkog i masovno-psihološkog ozračja u Lijepoj Našoj. Umjesto rasprava o poreznoj reformi, europskim fondovima, olakšanju poslovanja i javnim politikama, rasprava je ponovno vraćena u rane i kasne 1990-te.
Umjesto usmjerenja na sadašnjost i budućnost, „Slučaj Orašje“ ponovno nas vodi u prošlost.
U onu prošlost za koju Joyce kaže „povijest je košmar iz kojega se silom pokušavam probuditi“ i „krmača koja proždire svoju djeca“; za Kunderu je povijest „neprijateljska, nečasna sila koja nepozvana, neželjena osvaja izvana naše živote i uništava ih“.
Bosna i Hercegovina bila je, jest i bit će predmet znatno složenijih geopolitičkih igara triju velikih geopolitičkih igraća onoga i ovoga doba: Amerike, Rusije i Turske.
Iako nije na meni da dajem prijedloge novoj vladi i njenim vanjsko-političkim strategijama, kako mi mira ne daju ni Šejtan, ni Đavao, ipak ću spomenuti da bi Plenkoviću bilo mudro da osnuje Vladin savjet za Bosnu i Hercegovinu u kojem bi bili dobrodošli: dr. Darko Bekić, dr. Janko Bekić, dr. Davorka Matić, dr. Ivo Lučić, dr. Nino Raspudić, gen. Ante Gotovina, dr. Zlatko Hasanbegović, dr. Mirjana Kasapović, dr. Ivan Lovrinović. U takvom bi društvu i sam rado bio. Kad sam već kod savjeta, još ću jedan uputiti novom premijeru: neka ponovno pročita Prokletu avliju Ive Andrića. Fra Petru se u tom romanu dogodilo nešto slično što se sada događa ratnicima iz Orašja. Fra Petar je službeno putovao iz Bosne u Carigrad. Policiji je u vrijeme njegova putovanja palo u ruke pismo u kojem se govori o progonu kršćana u Albaniji. Policija k’o policija: uhitila je fra Petra i proglasila ga glavnim sumnjivcem te ga je strpala u buksu Prokleta avlija na dva mjeseca – do okončanja istrage.
dr.sc.Slaven Letica
