Hrvat fra Bonifacije vodio je obnovu Isusova groba prije 461. godine
Sveti grob u Jeruzalemu
Hrvatski svećenik je prije 461. godinu vidio kamenu ploču na koju je položeno mrtvo tijelo Sina Božjega nakon razapinjanja na Kalvariji. Prije nekoliko dana prvi put u povijesti snimljena je filmskom kamerom, a u dokumentarcu National Geographica vidjet će je i cijeli svijet
Posljednji čovjek koji je prije 461. godinu gledao kamenu ploču na koju je položeno mrtvo Isusovo tijelo nakon razapinjanja na Kalvariji bio je Dubrovčanin fra Bonifacije Drkolica (Drakolica), tadašnji kustos Svete zemlje. Prije nekoliko dana prvi put u povijesti snimljena je filmskom kamerom, a u dokumentarcu National Geographica vidjet će je i cijeli svijet.
Pripadali nekoj od kršćanskih denominacija ili ne, vjerojatno neće biti znatiželjnika koji ne bi provirio na mikrolokaciju na kojoj se dogodilo nešto što je obilježilo povijest čovječanstva posljednja dva milenija. Mjesto na kojem je čovjek (za kršćane još i Sin Božji), ustao iz groba, što je vijest koja se poput požara proširila antičkim svijetom i još danas oduševljava nešto više od 2,6 milijardi ljudi (kršćana), a kod ostalih izaziva različite reakcije. Ali ne ostavlja ravnodušnim. Pa tako ni Freda Hieberta, arheologa televizijske kuće koji je izjavio:
– Moram priznati da su mi klecala koljena!
Mramorna ploča koja prekriva grob pomaknuta je zbog obnove Edikule, kružne građevine nazvane ‘Anastasis – Uskrsnuće’ podignute iznad njega, a projekt vodi atenski Nacionalni metsovianski politehnikum, čiji su stručnjaci restaurirali atensku Akropolu i Svetu Sofiju u Istanbulu. Radove u Jeruzalemu vodi prof. Antonía Moropúlou, a kršćanske zajednice koje upravljaju bazilikom Svetog groba (Katolička, Grčka pravoslavna, Armenska pravoslavna, te s manjim udjelima Koptska, Sirska i Etiopska crkva) očekuju da će rekonstrukcija, koja stoji oko četiri milijuna eura, biti gotova do Uskrsa sljedeće godine.
Krvlju plaćena ljubav
– Kada je ploča povučena, iznenadili smo se količinom i očuvanošću materijala koje smo zatekli ispod, a sada će stručnjaci imati dugotrajan posao analizirati i otkriti sastav stijene na kojoj je ležalo Kristovo tijelo – tek ponešto detalja otkrio je arheolog Hiebert.
A zato smo more detalja o bazilici Svetog groba doznali od dr. fra Miroslava Modrića (68), odličnog poznavatelja Svete zemlje, te autora najopširnijega studijskog vodiča na hrvatskom jeziku ‘Sveta zemlja – Isusova domovina’.
– Za kršćane je Jeruzalem, po Isusu iz Nazareta, najsvetiji grad na svijetu, a u Jeruzalemu je opet najsvetije mjesto Bazilika Uskrsnuća. Hodočasnici u Jeruzalemu shvate kako Kalvarija (mjesto zvano Lubanjsko, hebr. Golgota) nije brdo, kako je to tradicija često tumačila, a isto tako uoče ni da Isusov grob nije onakav kakvim smo ga zamišljali u pobožnosti. Zaboravljamo da su od tada prošle dvije tisuće godina, da je Jeruzalem, a napose njegova svetišta, više puta rušen, paljen, pljačkan i uništavan. Tek kad se pobožnost navikne na povijesnu istinu, hodočasnik ostaje zadivljen svim što je vidio, očaran ljubavlju onih koji su čuvali sveta mjesta i krvlju plaćali tu ljubav – uvodi fra Miroslav u složenu priču o bazilici Svetoga groba.
Pojašnjava kako za razliku od više mjesta iz Isusova života, lociranje Kalvarije i njegova groba po svim povijesnim i arheološkim kriterijima ne podliježe sumnji. Područje oko današnje bazilike Svetoga groba bilo je kamenolom malaki-kamena od sedmog do prvog stoljeća pr. Kr., kada je gradilište napušteno zbog slabe kvalitete kamena, zatrpano i pretvoreno u vrt s nekoliko grobova izdubljenih u litici.
– Tridesete godine Isus iz Nazareta razapet je na uzvišici, odnosno hridi uz taj vrt i bio pokopan u novom grobu u vrtu. Gradnjom tzv. Trećih zidina, dovršenih 67. godine područje Golgote našlo se unutar gradskih bedema i postaje dio nove gradske četvrti. Zajednica Isusovih učenika, Crkva, tek se formirala, često progonjena proživljavala je teške dane, ali s najvećim je poštovanjem čuvala uspomenu na mjesto smrti, ukopa i uskrsnuća svog Učitelja. Rimljani su nakon Prvog židovskog ustanka srušili Hram, a nakon Drugog ustanka 136. godine podižu novi grad na ruševinama Jeruzalema i posvećuju ga Afroditi. Nad mjestom najveće kršćanske svetinje, svetim grobom, podigli su Afroditin, odnosno Venerin hram, i to na punih 180 godina – govori dr. Modrić, napominjući kako sve te godine kršćani nisu zaboravili ishodište svoje vjere, pa kad su pod carem Konstantinom 313. godine dobili slobodu, lako im je bilo pokazati mjesto Isusove smrti i ukopa.
Po Konstantinovu nalogu 326. godine počinje gradnja veličanstvenog zdanja prema projektu sirijskoga graditelja Zenobiosa, a posvećena je 335. godine. Grobna stijena je zaokružena i uzdignuta od okoliša, a iznad Isusova groba s redom jakih stupova poredanih u krug podignuta je rotonda, izgledom poput mauzoleja s velikom kupolom i ‘otvorenim okom’ na vrhu, po uzoru na rimski Panteon, te nazvana Anastasis – Uskrsnuće, koja je za razliku od ostalih dijelova bazilike, dobrim dijelom sačuvala izvornost do danas. Suvremenici te gradnje ostali su ipak razočarani činjenicom da je grobna stijena ostala po sredini, a graditelji su razorili predvorje groba. Istočno od rotonde bio je raskošni atrij, otvoreni prostor sa stupovima, u čijem je jugoistočnom kutu bila Kalvarija, a na njezinu vrhu križ urešen zlatom i dragim kamenjem.
Na atrij se nastavljala peterobrodna bazilika pod imenom Martirij – Svjedočanstvo (mučeništva), a na istočnom kraju predvorje iz kojeg su troja vrata vodila u Baziliku. Iz njega je slijedilo ulazno stubište koje je završavalo na glavnoj ulici nazvanoj Cardo maximus. Cijelo Konstantinovo zdanje bilo je oko 130 metara dugo, a 60 metara široko.
– Baziliku Svetog groba zapalili su i opljačkali Perzijanci 641. godine, a tada je razbijena i velika kamena okrugla ploča kojom se koturanjem zatvarao ulaz u Isusov grob, a čiji se mali ulomak do danas sačuvao. Dvije godine kasnije započeta je obnova koja je trajala deset godina, te je obnovljena bazilika dočekala prvu muslimansku invaziju 638. godine kada je Muhamedov nasljednik kalif Omar I. osvojio Jeruzalem. On kršćanska svetišta nije dirao, ali je 969. podmetnut požar u bazilici zbog kojeg se urušila kupola.
Obnova je trajala petnaestak godina, a 1009. godine mahniti egipatski kalif al-Hakim daje razoriti baziliku, a srušio je i Isusov grob. Sljedeću obnovu financirao je bizantski car, ali crkva Martirij je napuštena, a sav kršćanski kult koncentrirao se u rotondi Anastasis koja je obnovljena 1084. godine, dok je na ostatke klupe gdje je bilo položeno Isusovo tijelo postavljena kamena ploča – tumači fra Miroslav, nastavivši kako su baziliku u takvom stanju zatekli križari koji su u Jeruzalem ušli 15. srpnja 1099. godine, te su odlučili obuhvatiti područje razrušene Konstantinove bazilike i sve staviti pod jedan krov.
Kičasta građevina
– Rotonda je uglavnom zadržana, na mjestu otvorenog unutrašnjeg atrija podignut je Katholikon, što je zapravo srednja lađa crkve. Južna lađa obuhvatila je područje Golgote, a skupa sa sjevernom lađom završavala je u kapelama u kojima su se častila pojedina otajstva Isusove muke. Između kapela vodi stubište u kriptu, kapelu sv. Jelene i kapelu Našašća sv. Križa. Lijevo od ulaza križari su podigli moćni zvonik koji je vjerojatno trebao imati i ulogu obrambenog tornja. To novo križarsko zdanje za razliku od Konstantinova koje je bilo u tri dijela, objedinio je cijelo svetište. Bazilika je posvećena 1149. i predana na čuvanje redovnicima augustincima.
Osvajanjem Jeruzalema 1187. godine Saladin je poštedio baziliku i po predaji naredio da je nitko od njegovih nasljednika ne smije pretvoriti u džamiju – navodi fra Miroslav Modrić, napominjući kako su augustinci pobijeni ili pobjegli iz Svete zemlje nakon pada križarskog kraljevstva 1291. godine, a katolički kraljevi uz savjet papa pokušavaju u Svetu zemlju naseliti redovnike koji bi čuvali sveta mjesta. Tek je papi Klementu VI. pošlo za rukom 1342. godine otkupljena svetišta predati franjevcima koji su do danas u ime Katoličke crkve čuvari svetih mjesta. Pravoslavni, grčki redovnici stižu s Turcima, te bolje ‘surađujući’ s njima od 17. stoljeća dolaze u posjed dijelova bazilika u Jeruzalemu i Betlehemu, te drugih svetih mjesta.
– Križarsko zdanje ostalo je kroz mnoga stoljeća bez većih oštećenja, sve do požara 1808. godine kad je bazilika teško oštećena i trebala je obnovu. Europa je bila zauzeta napoleonskim ratovima što su iskoristili Grci, te su od turske vlade dobili dozvolu za obnovu. Taj je zahvat nažalost izveden bez osjećaja za sklad i ljepotu, a mnogi povjesničari umjetnosti ga smatraju i sramotnim. Čovjek se ne može oteti dojmu da su se ‘obnovitelji’ više vodili mišlju kako zamesti trag križarske i katoličke nazočnosti nego obnovom. Uništeni su svi latinski natpisi, dekoracije, jedinstveni ukrasi, kapela nad grobom koju je podigao fra Bonifacije iz Dubrovnika zamijenjena je kičastom nezgrapnom četvrtastom građevinom. Kupola je bila toliko nekvalitetno obnovljena da je 1963. zamijenjena novom, kada je završen i središnji otvor na kapeli – zaključuje fra Miroslav.
Zrak je sve pretvorio u prah
Dubrovčanin fra Bonifacije Drkolica bio je 1550. imenovan gvardijanom u Jeruzalemu i kustosom Svete zemlje. Nastojao je franjevcima ishoditi povratak skrbništva nad svetim mjestima, podizanje samostana u Jeruzalemu i vodio je obnovu bazilike Svetog groba 1555. godine, a posljednji je prije aktualne obnove vidio Kristovu grobnu ploču. O tom doživljaju ostavio je jedinstveni zapis:
– Sveti grob Gospodinov, uklesan u stijeni, pojavio se otvoren pred našim očima. Na njemu su se prepoznavale slike dvaju anđela, poredani jedan nad drugim. Prvi govori tekst na vrpci: “Uskrsnu! Nije ovdje!”, a drugi pokazujući prstom na grob poručuje: “Evo mjesta kao ga položiše”. Čim su slike došle u dodir s prvim strujanjem zraka gotovo su se sasvim raspale. Kad je skinuta alabasterna ploča, otvoreno nam se pokazalo neizrecivo mjesto na kojem je tri dana počivalo tijelo Sina čovječjega… Mjesto je sjalo, kao sjajnim sunčevim zrakama obasjano, presvetom krvlju Gospodina Isusa, koja je bila pomiješana s onim uljem kojim je bio pomazan na grobu… Po sredini presvetoga mjesta našli smo jedno položeno drvo, zamotano u dragocjeni rubac. Kad smo taj rubac, puni strahopoštovanja, uzeli u ruke i poljubili, čim je bilo izložen zraku, u našim se rukama raspade i pretvori u ništa. Od svega ostade samo zlatna nit.
Jedan od kurioziteta Bazilike jest i to što su ključevi njezinih ulaznih vrata već 1300 godina, od prvog muslimanskog osvajanja, u rukama dviju muslimanskih obitelji; klan Nuseibeh otključava i zaključava vrata, a ključ čuva obitelj Joudeh. Zanimljivo, i ove dvije obitelji nadmeću se oko povijesnih prava na prvenstvo ključara najsvetije kršćanske Bazilike.
PIŠE DAMIR ŠARAC/MISIJA
