Težak udarac hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini
Uhićenje deset hrvatskih branitelja Orašja s obzirom da se dogodilo samo dva dana nakon tobože uspješnog posjeta premijera Andreja Plenkovića poticaj je da se ozbiljno „sine ira et studio“ razmotri cjelokupna državna politika Republike Hrvatske prema, htjeli ne htjeli, provizornoj državi Bosni i Hercegovini.
Temeljno je pitanje kakvo stajalište u međunarodnim odnosima treba zauzeti Republika Hrvatska prema susjednoj državi gdje živi jedan dio hrvatskog nacionalnog korpusa koji je na određeni način zaštićen Ustavom Republike Hrvatske. To je jedna dimenzija odnosa Zagreba prema Sarajevu, a druga je dimenzija kako u susjednoj državi s hrvatskim narodom kao najslabijim kontitutivnim čimbenikom gledaju na odnose s Republikom Hrvatskom. U sve to, kao treću važnu dimenziju, treba uključiti i nesavršen Daytonski sporazum koji je stvorio nefunkcionalnu državu i sukob interesa velikih sila na Balkanu.
Treba podsjetiti da ne postoji konzistentna hrvatska državna politika prema Bosni i Hercegovini još iz doba predsjednika Tuđmana kojemu je temeljna pogreška na početku raspada komunističke Jugoslavije bila što je upao u zamku Miloševićeve velikosrpske politike s posebnim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini. Dok su se u početku ratnih operacija u susjednoj državi Hrvati borili zajedno s Bošnjacima protiv Miloševićeve velikosrpske politike ustanovljavanjem tzv. Herceg Bosne Republike Hrvatska je od jednog neprijatelja stvorila dva. Tu temeljnu geopolitičku pogrešku prilikom raspada bivše federacije danas majorizacijom Bošnjaka u Federaciji BIH plaćaju Hrvati u Bosni i Hercegovini, a sad s ovim najnovijim slučajem uhićenja desetorice branitelja Orašja plaća i sama Republika Hrvatska. I prva reakcija Andreja Plenkovića da pokaže susjednoj državi kako Hrvatska brani svoje dostojanstvo nije bila neka mjera ili potez koji bi političkim strukturama Bosne i Hercegovine, a to su u ovom slučaju one u Republici Srpskoj i bošnjačke u Federaciji BIH, pokazao da se s Hrvatskom kao pobjednicom u velikosrpskoj agresiji ne može postupati kao s drugorazrednom državom. Najblaže što se moglo učiniti nakon uhićenja u Orašju bilo je povući hrvatskog veleposlanika iz Sarajeva, a u krajnjoj liniji mogla se rafineriji u Bosanskom Brodu, dakle u Republici Srpskoj obustaviti kroz hrvatski naftovod isporuka ruske nafte koja već godinama bez bilo kakvih posljedica vrši ekološku agresiju na Republiku Hrvatsku. Umjesto svega toga Andrej Plenković je uz mlake diplomatske izjave o ovom međudržavnom incidentu izvjestio hrvatsku javnost kako je o tim uhićenjima obavijestio prijatelje u Europskoj uniji i NATO-u kao da su oni nadležni da brinu o obrani hrvatskog suvereniteta i integriteta, što uključuje i zaštitu svojih građana. I ovaj slučaj dokazuje kako Andrej Plenković smatra sebe više činovnikom dviju organizacija u kojima je Hrvatska članica nego premijerom Republike Hrvatske.
Nakon uhićenja u Orašju trebalo je reagirati hrvatsko pravosuđe s unaprijed pripremljenim optužnicama protiv časnika Vojske Republike srpske i Armije BIH koji su kao pripadnici JNA u prvim godinama velikosrpske agresije sudjelovali u vojnim operacijama protiv Republike Hrvatske pri čemu su počinjeni brojni nikad procesuirani zločini. Takvim optužnicama po svemu sudeći hrvatsko pravosuđe uopće ne raspolaže, jer je ono dio politike, bez obzira koja stranka bila na vlasti, koja se ne treba previše baviti prošlosću. Ništa se od mogućih odgovora na uhićenja u Orašju nije dogodilo jednostavno zbog toga što Republika Hrvatska nema u svim varijantama razgrađenu politiku odnosa sa susjednom državom. Zato je blago rečeno hrvatska državna politika u ovom slučaju uhvaćena na spavanju, odnosno dosadašnja politika prema susjednoj državi dobila je težak udarac.
Paradoksalno, Republika Hrvatska je, brineći o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i postavivši je kao svoj vanjskopolitički prioritet u susjedstvu, glavni zagovornik ulaska susjedne države u Europsku uniju, pa je u tom smjeru već učinjen prvi korak jer je predan zahtjev za članstvo Bosne i Hercegovine u EU. Naravno, od samog zahtjeva do kandidatskog statusa pa i samog članstva Bosne i Hercegovine dug je put s mnogo prepreka upravo zbog nerješenih konstitutivnih pitanja. Temeljni je problem njeno unutarnje uređenje, jer država ustrojena Daytonskim sporazumom ne može normalno funkcionirati po standardima potrebnim za članstvo u EU, što tako zorno dokazuju brojni protueuropski postupci Republike Srpske. S druge strane bošnjačko čelništvo u Bosni i Hercegovini na čelu s Bakirom Izetbegovićem u posljednje vrijeme više koketira s Turskom koja pod Erdoganom vodi politiku neoosmanizma, što je opet suprotno načelima Europske unije. Po tome proizlazi da u sadašnjim okolnostima članstvo u Europskoj uniji najviše odgovara Hrvatima kao najmanjem konstitutivnom narodu Bosne i Hercegovine. Slučaj u Orašju, jer je praktički izveden kao proizvod srpsko-bošnjačkih struktura, je najbolji dokaz da unatoč zaklinjanju, nekih više nekih manje, u europski put Bosne i Hercegovine zbog sukoba unutarnjih i vanjskih interesa taj proces ne će biti ni lagan ni brz.
U novonastalim okolnostima Hrvatska treba preispitati modalitete svoje politike prema Bosni i Hercegovini, polazeći prije svega od zaštite Hrvata u susjednoj državi. U tom pogledu hrvatska je politika mnogo lutala idući tako daleko da je za vrijeme Ive Josipovića koketirala s Republikom Srpskom Milorada Dodika dajući mu na simboličnoj razini međunarodnopravnu važnost. Međutim kad takvog Milorada Dodika prima u Moskvi Vladimir Putin, onda se hrvatska politika treba i te kako zamisliti. Sasvim je izgledno da se u širem kontekstu uhićenje Hrvata u Orašju uklapa u jačanje utjecaja Rusije na Balkanu kako bi se destabilizirao američki utjecaj na ovom prostoru. Uostalom posljednji događaji koji se uklapaju u ovaj koncept, kao što je zajednička srbijansko-ruska vojna vježba „Slavensko bratstvo“, pokušaj Srbije da pučem utječe na izbore u Crnoj Gori, kandidatkinji za članstvo u NATO-u, dokazuju da prostor bivše Jugoslavije još uvijek nije stabiliziran i o tome hrvatski politički vrh treba i te kako voditi računa.
Vjekoslav Krsnik
