A. Bagdasarov: Pravopisni status “preporučenih” i “dopuštenih” inačica
U Predgovoru radnoj inačici Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje možemo pročitati da su se pri rješavanju spornih pitanja autori pravopisa oslanjali, među ostalim, i na načelo normativne hijerarhije.
S obzirom na normativni status zapisa u pravopisnim pravilima institutski pravopisci razlikuju preporučenu, dopuštenu i istovrijedne inačice. U Predgovoru pravopisu pišu: “Preporučena inačica ona je inačica za koju smatramo da temeljem navedenih načela ima normativnu prednost pred drugom inačicom koju navodimo. Tu, preporučenu inačicu preporučujemo za školsku i opću uporabu.
Preporučena se inačica nalazi u osnovnome tekstu. Dopuštena inačica ona je inačica koja temeljem četiriju navedenih načela nema normativnu prednost, ali je zbog tradicije ili čestoće uporabe ne zanemarujemo. Uz takve smo inačice nastojali dati i objašnjenje njihova normativna statusa. Primjer su takvih inačica zadaci, podaci itd. uz preporučene inačice zadatci, podatci ili grješka, krjepost, pogrješka, strjelica i vrjedniji uz preporučene inačice greška, krepost, pogreška, strelica i vredniji. Dopuštena se inačica nalazi u napomeni.”
Pravopis i savjetnik
| Pravopis i savjetnik Pravopisna norma propisuje kako što zapisati, a savjetnik u procesu standardizacije (izbora) pojedinih pravila savjetuje rabiti jednu od inačica koja se ostvaruje u jeziku. Pravopis pripada kodificiranomu priručniku, a u kodificiranom priručniku postoji norma koja ne preporučuje, nego koja propisuje. U savjetniku mogu postojati inačice, a pravopis ili drugi normativni priručnik |
Inačice, kao što znamo, ne čine jezično bogatstvo književnoga (ili standardnoga) jezika, a ako jesu, onda samo u iznimnim slučajevima kada su stilski raslojene. One se ne mogu, na primjer, istodobno rabiti u jednoj rečenici, tekstu ili knjizi. I ako dopušta norma valja po mogućnosti izabrati jedan lik inačice i njega dosljedno primjenjivati u svojem pisanju ponajviše kada se radi o znanstvenom ili administrativnom stilu. Naravno, inačice kao posljedica lingvokulturnoga razvoja ne valja uvijek razmatrati kao neki “odraz nesavršenosti” književnoga jezika ili njegove nenormiranosti, ali njihova uporaba navlastito u objasnidbama normativnih pravila mora biti dosljedna i jasna.
Pravopisna norma propisuje kako što zapisati, a savjetnik u procesu standardizacije (izbora) pojedinih pravila savjetuje rabiti jednu od inačica koja se ostvaruje u jeziku. Pravopis pripada kodificiranomu priručniku, a u kodificiranom priručniku postoji norma koja ne preporučuje, nego koja propisuje. U savjetniku mogu postojati inačice, a pravopis ili drugi normativni priručnik rješava kako ih zapisati, a ne opisuje u čem je normativna prednost ove ili one inačice. Od preporuke idemo normi, a ne obratno. U normiranju od standardizacije (izbora norme) ide se ka kodifikaciji, a ne od kodifikacije k izboru norme. U kodifikaciji je izbor već završen. Ponovit ćemo još jednom da savjetnik preporučuje jedno od više rješenja, a pravopis propisuje. Savjetnik nije pravopis, a pravopis nije savjetnik jer jedno odbacuje mogućnosti drugoga rješava kako ih zapisati, a ne opisuje u čem je normativna prednost ove ili one inačice. Od preporuke idemo normi, a ne obratno. U normiranju od standardizacije (izbora norme) ide se ka kodifikaciji, a ne od kodifikacije k izboru norme. U kodifikaciji je izbor već završen. Ponovit ćemo još jednom da savjetnik preporučuje jedno od više rješenja, a pravopis propisuje. Savjetnik nije pravopis, a pravopis nije savjetnik jer jedno odbacuje mogućnosti drugoga.
U institutskom pravopisu dvostrukosti pokušavaju podijeliti na preporučene i dopuštene inačice i pri tom jednu, preporučenu inačicu otpremaju u školu i službenu komunikaciju i daju joj prednost, a drugu, dopuštenu – u opću, osobnu komunikaciju. To sliči savjetnicima kada autori pišu da npr. aktualan ima prednost pred aktuelan, situacijski pred situacioni, filmski festival pred filmfestival itd. Prednost u sličnim slučajevima može imati npr. samo gledatelj, slušatelj pred gledalac, slušalac jer su navedene riječi bile do razmjerno nedavnoga vremena ispravne, a u njihovu su slučaju ispravne samo jedne, a druge pogrješne. Sličnu katkada neopravdanu sliku vidimo u stilskim odrednicama pri izradbi pojedinih natuknica u Anićevu i Šonjinu rječniku.
Ista se ili slična slika ponavlja i u pravopisu npr. s ne ću/neću, pogrješka/pogreška i sl., inačicama kada ih uvjetno stilski žele podijeliti. Navedene inačice pripadaju normi standardnoga jezika i polazeći upravo od norme ne imamo pravo uvjetno davati jednoj inačici prednost (“preporučenost”), a drugoj – “neprednost” (“dopuštenost”). Ili obje i slične inačice pripadaju istovrijednicama ili samo jedna inačica predstavlja kodificiranu pravopisnu normu. Norma je uvijek izbor između inačica, a kada kodifikator ne može naći u sadašnjoj pravopisnoj situaciji jednu inačicu, onda on ih mora priznati kao privremene istovrijednice. Slično je mnijenje prema preporučenim i dopuštenim inačicama izrazilo Društvo profesora hrvatskoga jezika tijekom javne rasprave: “2. Društvo profesora hrvatskoga jezika predlaže ukidanje inačica (preporučenih, dopuštenih i istovrijednih). To će i ubuduće voditi ideologijskim rasprama, a njima svakako nije mjesto u institucionalnoj naobrazbi. Ako trebaju, zbog rasprave u kroatistici, postojati inačice, onda one moraju biti istovrijedne” (http://pravopis.ihjj.hr/uploads/pdf/9ae9415f8466370.pdf).
Nije jasna stilska podjela norme na tzv. preporučenu i dopuštenu u kodificiranom priručniku. Većina institutskih suradnika rabi u svojim knjigama i člancima dopuštene u pravopisu inačice tipa ne ću, pogrješka. Evo nekoliko primjera: “ … u Babić-Ham-Moguševu pravopisu ne ćemo ga naći …”, “… što HJS savjetuje ne čini nikakvu pogrješku”, “Na pitanje jesu li pogrješke označene u tekstu zaista pogrješke…”, “Na tekstu koji smo dobili proveli smo analizu pogrješaka”, “Upozoravamo na to da dvije pogrješke povjerenstvo…”, “Česte su pogrješke i kolebanja…“, “Napomenimo da se prijedlog putem pogrješno upotrebljava … (L. Hudeček, M. Mihaljević, L.Vukojević, Jezični savjeti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010., str. 18, 69, 109, 110, 115, 133).
Sada samo neću i pogreška, prema institutskomu pravopisu, idu npr. u školske udžbenike i administrativne tekstove. Zar se administrativni stil ili tekstovi iz službene komunikacije razlikuju u pravopisanju od znanstvenoga stila u znanstvenoj literaturi? Može li se administrativni stil razlikovati od znanstvenoga stila u pravopisu? U mnogim jezicima toga nema. Usput budi rečeno da je rasprava radne inačice pravopisa pokazala sudeći po svem da će, primjerice, Vijenac i Glas Koncila rabiti i dalje u svojem pisanju članaka zadaci, podaci …, tj. Hrvatski pravopis Matice hrvatske čiji su autori L. Badurina, I. Marković, K. Mićanović. Pravopis nije mjesto za funkcioniranje različitih stilova standardnoga jezika. Pokušaj da se pronađe pravopisna nagodba (kompromis) među prethodnim pravopisima nije ovdje, čini se, ni moguće ostvariti, osim što se priznalo da su navedene inačice istovrijednice.
Artur Bagdasarov/HKV | croative
