Svaki čovjek se osjeća dobro kad privede kraju neki posao, pogotovu onaj u koji uloži puno znanja i truda. Ovih dana iz tiska izlazi naša šesta knjiga o povijesti Bijelih Hrvata. Sve do prije dvadesetak godina nije se smjelo ni zucnuti o perzijskoj pokrajini Haruatiji iz koje potječe hrvatski narod. 

O Hrvatima se je u udžbenicima i pisalo samo da potječu iz krajeva tamo negdje iza Karpata. U objema Jugoslavijama nije bilo mudro čačkati po još starijoj povijesti. Čak su i zagrebački odljevci dviju tanaiskih ploča maknuti da ne bi netko pročitao na njima ime Horoathos i zaključio da je hrvatski narod stariji od srpskoga. Podatci od bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta o osamdeset tisuća bjelohrvatskih konjanika koji su kod Đakova 626. god. do nogu potukli Avare smatrani su nevjerodostojnima.

{jathumbnail off}U novije doba sve je više radova o najstarijoj povijesti Hrvata, o onoj prije nastanka Bijele Hrvatske koja se je sastojala od nekoliko kneževina: kijevske, galicijske, krakovske, vratislavske, moravske i libičke. Bijela Hrvatska kao labavi savez kneževina obuhvaćala je zapadnu i sjeverozapadnu Ukrajinu (Bukovinu i Galiciju), cijelu južnu Poljsku (Malopoljsku i Šlesku), sjeverozapadnu i središnju Češku i veći dio Slovačke. Hrvati u tim krajevima više ne postoje, ali Česi, Poljaci, Slovaci i Ukrajinci proučavaju povijest svojih prethodnika. Objavljeni su na češkom, poljskom, ruskom, slovačkom i ukrajinskom jeziku brojni članci, studije i knjige o Bijelim Hrvatima. Mi Hrvati u današnjoj Hrvatskoj trebamo sve što su drugi napisali o našim bjelohrvatskim predcima prevesti na hrvatski jezik i to objaviti. To i činimo. Ali, to nije dovoljno. Nama Hrvatima u Hrvatskoj, kao jedinim izdancima nekadašnje Haruatije, Huritije, Velike Hrvatske i Bijele Hrvatske preostaje mnogo povijesnih tema koje moramo obraditi.

Utorak, 11. lipnja 2013.

Još malo o Bijeloj Hrvatskoj. Godine 1768. poljsku kraljevinu su kao zvijeri raskomadale tri carevine: ruska, pruska i austrijska i ta okupacija je trajala sve do 1918. god. Tuđinska vlast je dovela do golemoga iseljavanja Poljaka. Na prijelazu iz 19. u 20. st. iz Poljske se je u Ameriku iselilo malo manje od deset milijuna Poljaka, iz južne Poljske, nekadašnje krakovske bjelohrvatske kneževine, čak tri milijuna. Više od sto tisuća useljenika se je u New Yorku izjasnilo da su Bijeli Hrvati. Ti upisni podatci su sačuvani u washingtonskom arhivu. Kad je ministar znanosti bio Dragan Primorac, poslao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da odobri dvogodišnju stipendiju osobi koja bi snimila sve te kartončiće nakon čega bi se moglo pristupiti proučavanju bjelohrvatskih prezimena i imena naselja odakle su potjecali oni koji su se izjasnili kao Bijeli Hrvati, i ne samo oni. Taj ministar kokeza na to pismo se nije udostojio ni odgovoriti. I papa Karol Wojtyła je potjecao iz južne Poljske, nekadašnje Bijele Hrvatske, otac mu je bio Poljak, a majka Bijela Hrvatica. U Poljskoj su život završila i dva bjelohrvatska svetca: praški biskup sv. Adalbert Vojtjeh (češ. Vojtěch, polj. Wojciech) i njegov brat gniezanski biskup Radim Gaudencije. I njihova dva brata: Soběslav i Poraj završili su u Poljskoj nakon češkoga masakra u Libici i od njih je nastalo nekoliko poljskih plemićkih obitelji koje su dale brojne biskupe i druge crkvene uglednike.

Srijeda, 12. lipnja 2013.

Eto nama Hrvatima još jednoga pravopisa. Po broju pravopisa prvi smo u svijetu. Izrada najnovijega pravopisa digla je veliku prašinu pa su jedni za, drugi su protiv toga pravopisa, što pak ukazuje na to da tu nešto nije u redu. Zapravo, puno toga nije u redu i to se tako ne radi. Mnogi jezici imaju pravopise. Od Završnikova (1819.) i Gajeva pravopisa (1830.) pa do danas objavljeno je mnoštvo hrvatskih pravopisa, u zadnjih dvadeset godina čak nekoliko. U drugih naroda uobičajeno je vršiti pravopisne korekcije onda kad se pokaže da neka pravopisna rješenja nisu dobra. Kao primjer navodim Čehe koji su Pravidla českého pravopisu (Pravila češkoga pravopisa) objavili 1941. god. i izmijenjena izdanja 1966. i 1993. god., dakle svakih tridesetak godina. Pravopise pišu timovi stručnjaka pod vodstvom istaknutoga jezikoslovca, najčešće u institutu određenoga jezika. Pravopisna rješenja recenziraju također istaknuti jezikoslovni stručnjaci. U Hrvata je uobičajeno da su pravopisi autorski, pišu ih pojedinci, ponekad dva ili tri autora zajedno. Na izradu hrvatskih pravopisa često su djelovale promjene političke naravi, i uvijek je to završilo loše jer o pravopisu u svem trebaju odlučivati jezikoslovci, a ne političari. Na tržištu i u uporabi imamo tri pravopisa koji se malo razlikuju u rješenjima i ne stvaraju većih problema. Izrada četvrtoga inicirana je od strane političara jer navodno postojanje triju pravopisa stvara nered, a četvrti bi to trebao konačno riješiti. Radi se zapravo o tom da iz školske uporabe oni na vlasti žele izbaciti Babić-Finka-Mogušev pravopis, dobrim dijelom naslonjen na tzv. londonac. Samo taj su pravopis pisala tri hrvatska akademika, a najnoviji piše ekipa autora od kojih mnogi imaju vrlo skroman opus.

Četvrtak, 13. lipnja 2013.

Još malo o pravopisu. Pročitao sam prijedlog toga novoga pravopisa. Ograničen prostor ovdje mi ne dopušta da uđem u komentiranje pojedinih rješenja, Ali, ipak ću se osvrnuti samo na jedan problem koji uporabnike pravopisa najviše zanima, čak se i svrstavaju u dvije skupine: jedni su da se zanijekani prezent glagola htjeti piše kao jedna riječ, drugi da se pišu dvije. Glagole biti i imati i ne spominju. Zapeli su za glagol htjeti pa da vidimo kako to treba biti. Do pojave vukovaca koncem 19. st. Hrvati su, po uzoru na Čehe, pisali i izgovarali niječni prefiks ne- zajedno s riječju koju taj prefiks prefigira. Kasnije su prema srpskomu modelu pisali niječni prefiks odvojeno od prefigiranoga glagolskoga oblika, osim prezentskih oblika glagola htjeti, biti i imati. To je loše rješenje jer su potrebna dva pravopisna pravila: jedno je da se niječni prefiks ne- piše odvojeno od svih glagolskih oblika, drugo obuhvaća samo tri glagola i to samo njihove prezentske oblike. Pravilo treba biti jedno, da se prefiks ne- uvijek piše odvojeno ili pak da se uvijek piše sastavljeno. Loše je rješenje da može i jedno i drugo. Niječni prefiks ne- niječe značenje punoznačne riječi i treba ga pisati i izgovarati zajedno s riječju koju prefigira, bez obzira na tradicionalna rješenja. U hrvatskim gramatikama riječ ne nazivaju riječcom. Ona to nije nego je nepunoznačna riječ koja u sustavu funkcionira kao prefiks za nijekanje sadržaja riječi koju prefigira, čak i onda kad je glagolski oblik izostavljen (zalihostan).

Petak, 14. lipnja 2013.

Treba li Hrvatskoj ured za jezik i zakon o jeziku? Hrvatska pri Vladi treba imati Ured za hrvatski jezik i manjinske jezike, isti onakav kakav ima Slovenija. Hrvatskoj je potreban i Zakon o hrvatskom jeziku i manjinskim jezicima, isti onakav kakav ima Slovenija (Vidi: Pravno uređenje položaja slovenskoga jezika kao državnoga jezika, Riječ, 8/1). U časopisu Riječ objavili smo zakone o francuskom, slovačkom i poljskom jeziku (Riječ, 7/2). Također smo u tom časopisu objavili i zakone o makedonskom i srpskom jeziku (Zakon o uporabi makedonskoga jezika; Zakon o službenoj uporabi srpskoga jezika i pisama, Riječ, 10/1). U Hrvatskoj je Zakon o hrvatskom jeziku, rađen po uzoru na francuski, ušao 1994. god. u saborsku proceduru i tu je zastao. Hrvatski laburisti su to isto pokušali petnaest godina kasnije, ali opet ništa od zakona. Obje inicijative su od određenih elemenata u Hrvatskoj dočekane na nož. Da i ne govorimo o ideji osnivanja Ureda za jezik. Potrebno je i jedno i drugo. Ured za jezik treba brinuti o hrvatskom jeziku i njegovoj uporabi u školama, u tisku, na radiju i televiziji, u reklamama, u uredima i drugdje. Taj ured treba brinuti i o jezicima nacionalnih manjina. Taj ured treba dakle voditi kompletnu jezičnu politiku Republike Hrvatske. Hrvatskoj je potreban i zakon o jeziku onakav kakav imaju mnogi narodi, pa i svi hrvatski susjedi. Hrvatski jezik kao najvrjednije duhovno blago hrvatskoga naroda treba zaštititi i kao takvo registrirati jer je neusporedivo sa značajem zaštite kulena ili terana. Jezik je naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Bez jezika nismo narod. Narod bez svojega jezika i nije narod. Mnogi narodi u prošlosti su izgubili jezik i prestali su biti narodi (npr. Goti, Vandali, Vizigoti, Gali, Briti, Langobardi, Pečenezi, Kumani, Avari…). Jezik treba zaštititi od svih koji ga kvare. To se čini zakonom o jeziku koji ne šalje u zatvor ljude zbog loše izgovorene ili napisane riječi nego samo sankcionira rješenja koja nisu u skladu s normama određenoga jezika

Subota, 15. lipnja 2013.

Znanje je u knjigama, a ne na cesti. Knjige bi, kao i novi hrvatski pravopis, trebale biti besplatne i plaćene iz proračuna. Knjige ne bi trebale biti roba nego duhovno blago. Ali, nažalost, to na planetu zvanom Zemlja nije tako. Mnogi knjige ne čitaju jer za čitanje nemaju vremena i ostanu siromašni u duhu. Jesu li znalci ili neznalci oni koji su na hrvatski grb stavili prvo crvenu, potom bijelu boju? Na krovu crkve sv. Marka, nasuprot zgrade Vlade, nalazi se grb prvo s bijelim, potom s crvenim poljem. Onaj koji je odredio da bude takav grb na krovu Markove crkve znao je da bijela boja simbolizira dobro, a crvena zlo. Bijela boja je boja Ahura Mazde (boga dobra), a crvena boja Ahrimana (boga zla) kako su to u drevnoj Perziji odredili (Smisao i značenje hrvatskoga grba, u: Bijeli Hrvati 1). Dok su do toga ljudi držali, grbovi su počinjali bijelim poljem, i završavali također bijelim poljem jer dobro nakon duge borbe sa zlom pobjeđuje to zlo. Pobijeđeni bog zla simboliziran je crvenom bojom. Dakle, hrvatski grb treba početi bijelim poljem i završiti bijelim, a ne crvenim poljem. Završno crveno polje na grbu znači da je zlo pobijedilo. Nažalost, danas se na svakom koraku vidi da je to tako.

Nedjelja, 16. lipnja 2013.

Ovih dana na glavnim hrvatskim televizijama broje dane koji su preostali do ulaska u Europsku uniju, zapravo do dana kad će Hrvati sami sebi staviti omču oko vrata jer nakon toga ne će biti suvereni. Hrvatska je na sto godina trebala proglasiti neutralnost pa neka tada o asocijacijama odlučuju oni koji o oslobodilačkom ratu 1992. – 1995. god. znaju samo ono što piše u knjigama. Još su rane krvave, još grobove nije prekrila trava. I nije to prvi put da nas neki hrvatski političari guraju bez odobrenja većine u nešto što hrvatski narod ne želi. Ne zaboravimo da na referendumu o ulasku u EU nije za ulazak glasovalo ni 50 % onih koji imaju pravo glasa. Bez obzira na zakon, referendum je nevažeći i povijest će suditi onima koji su narod doveli do provalije i u nju ga strmoglavili. Sjetimo se samo 1094. god. kad su zagrebački plemići osnovali ugarsku (mađarsku) biskupiju u Zagrebu, ili 1102. kad su nas isti izručili ugarskomu kralju, ili 1527. kad su nas panonski plemići izručili austrijskomu caru, ili 1918. kad su nas neki jugofili i orjunaši izručili srpskomu kralju, ili 1941. kad smo postali sluge fašistima i nacistima, ili 1945. kad su nam za vrat skočili boljševički komunisti, ne zaboravimo ni Mletčane, ni Turke. Pa zar opet tražimo gospodara, ovaj put u gradu zvanom Bruxelles, u paradržavi zvanoj Europska unija čija zastava sadrži samo dvanaest žutih zvjezdica. Koja od tih zvjezdica pripada Hrvatskoj? Ni jedna. Bečki konjušari produžiše do Bruxellesa, a za njima u maglovitu budućnost odgegaše i hrvatske guske. Tamo i jedne i druge čeka crni petak. Kad smo god služili drugima, to nas je skupo stajalo. Ova najnovija avantura najskuplje će nas stajati. Ali, sve je na svijetu propalo i propada, ničija svijeća nije do zore gorjela pa ne će ni ova.

Milan Nosić/Hrvatsko slovo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save