PAPA: Strpljivo podnositi dosadne osobe
Papa Franjo za vrijeme današnje Opće audijencije, na Trgu svetoga Petra. – ANSA
CJELOVITI TEKST KATEHEZE:
Draga braćo i sestre, dobro jutro!
Posvetimo današnju katehezu jednom od djelâ milosrđa koje svi jako dobro poznajemo, ali koje se možda ne prakticira kako valja: strpljivo podnositi dosadne (može i neugodne i nepravedne). Svi smo jako dobri u prepoznavanju prisutnosti koja može biti neugodna: to se događa kad sretnemo nekoga na ulici ili kad se javimo na telefonski poziv… Odmah pomislimo: “Koliko dugo ću još morati slušati pritužbe, tračeve, zahtjeve ili hvalisanje ove osobe?”. Ponekad se također dogodi da su te neugodne osobe među našim najbližima: među rodbinom se uvijek nađe netko; ni na radnom mjestu ih ne nedostaje; pa čak ni u svoje ‘slobodno vrijeme’ nismo slobodni (od njih). Što nam je činiti s dosadnim osobama? Ali i mi smo ponekad drugima dosadni. Zašto je među djela milosrđa, uvršteno i ovo: strpljivo podnositi dosadne osobe?
U Bibliji vidimo kako i Bog mora biti milosrdan kako bi podnosio pritužbe svog naroda. U Knjizi izlaska, na primjer, narod je zaista nepodnošljiv: prvo plače da je rob u Egiptu i Bog ga oslobađa; zatim se u pustinji žali da nema hrane (vidi Izl 16,3), pa im Bog šalje prepelice i mȁnu (v. 16,13–16), ali unatoč tome žalopojke ne prestaju. Mojsije je posredovao između Boga i ljudi, pa će i on ponekad ispasti ‘gnjavator’ prema Gospodinu. Ali Bog je bio strpljiv a tako je naučio i Mojsija i narod toj bitnoj dimenziji vjere. Javlja se tada spontano i prvo pitanje: Obavljamo li ikad ispit savjesti kako bismo vidjeli, nismo li, s vremena na vrijeme, i mi sami možda neugodni za druge? Lako je upirati prstom na nedostatke i slabosti drugih, ali trebamo se naučiti staviti se i u njihove cipele.
Gledajmo posebno na Isusa: koliko strpljenja je morao imati u tri godine svojega javnog života! Jednom, dok je išao sa svojim učenicima, zaustavila ga je majka Jakova i Ivana, koja mu je rekla: “Reci ‘da ti moja dva sina sjednu, jedan s desne, a drugi slijeve strane, u tvome kraljevstvu” (Mt 20,21). Mama je dakle ‘lobirala’ za svoje sinove – ta mama je! Čak i iz te situacije, Isus izvlači temeljnu pouku: njegovo kraljevstvo nije kraljevstvo moći i slave, nije poput zemaljskih kraljevstava, nego kraljevstvo služenja i sebedarja drugima. Isus nas uči da uvijek idemo na bitno i gledamo dalje, kako bismo odgovorno preuzeli svoju misiju.
Ovdje bismo smo mogli uočiti odjek drugih dvaju duhovnih djela milosrđa: da upozorimo grešnike i poučimo one koji su u neznanju. Razmislimo o velikom trudu kojega ulažemo kada pomažemo ljudima da rastu u vjeri i životu. Mislim, na primjer, na katehete – među kojima su mnoge majke i mnoge redovnice – koje posvećuju svoje vrijeme kako bi poučavale djecu osnovama vjere. Koliko truda! Posebno kada bi se djeca radije igrala nego slušala katekizam!
Pratiti nekoga u potrazi za onim binim je lijepo i važno, jer nas čini sudionicima u radosti smisla života. Često se dogodi da naiđemo na osobe koje se zadržavaju na površnim, prolaznim i trivijalnim stvarima; ponekad zbog toga što nisu susreli nikoga tko bi ih potaknuo na traženje nečega drugoga; da cijene prava blaga. Poučiti nekoga da gleda na bitno je odlučujuća pomoć, posebno u vremenu kao što je naše koje kao da je izgubilo smjer i povelo se za kratkotrajnim zadovoljstvima.
Poučavanje kako bismo otkrili što to Gospodin od nas želi i kako bismo mogli odgovoriti na to; znači staviti na pravi put, da rastu u svom pozivu, putu istinske radosti. Tako Isusove riječi Jakovljevoj i Ivanovoj majci, a onda i cijeloj skupini učenikâ pokazuju način kako izbjeći zavist, ambiciju i laskanje, iskušenja koja nas uvijek vrebaju, pa i među nama kršćanima. Potreba za savjetovanjem, upozoravanjem i poučavanjem ne bi nas trebala dovesti do osjećaja nadmoći nad drugima, nego nas prije svega obvezuje da uđemo u sebe te vidimo jesmo li u skladu s onim što tražimo od drugih. Ne zaboravite Isusove riječi: “Zašto tražiš trun u oku brata tvoga, a brvno u svome oku ne primjećuješ?” (Lk 6,41). Neka nam Duh Sveti pomogne da budemo strpljivi u podnošenju i ponizni i jednostavni u savjetovanju.
APEL: Sljedeće nedjelje, 20. studenog, slavit ćemo Svjetski dan prava djece i mladeži. Apeliram na savjest sviju: na savjest institucijâ i obiteljȋ, kako bi djeca uvijek bila zaštićena, a da se za njihovu dobrobit borimo, kako ne bi upala ni u kakav oblik ropstva, novačenja u oružane skupine i maltretiranja. Želja mi je da međunarodna zajednica bdije nad njihovim životom, kako bi se svakom djetetu osiguralo pravo na izobrazbu, kako bi njihovo odrastanje bilo vedro te da na budućnost gledaju s povjerenjem.
Upućujem poseban pozdrav mladima, bolesnicima i mladencima. Liturgija nas u mjesecu studenom, poziva na molitvu za pokojne. Ne zaboravimo one koji su nas voljeli i koji su otišli pred nama u vjeri, kao ni one kojih nitko ne sjeća: Spomen na njih u euharistijskom slavlju, najbolja je duhovna pomoć koju im možemo pružiti. Sjećajmo se s posebnom ljubavlju žrtava nedavnoga potresa u središnjoj Italiji: molite za njih i za njihove obitelji te i dalje nastavimo biti solidarni s onima kojima je pritom nanesena šteta – poželio je na koncu papa Franjo.
Radio Vatikan
