JOSIP JOVIĆ: Taj populizam i taj moralizam
Niccolò Machiavelli
Među najozloglašenije političke pojmove danas svakako spadaju populizam i moralizam. Oni se prišivaju određenim strankama, udrugama, ljudima i idejama kad se oni želi diskreditirati. Ah, reći će se, to je populizam ili moralizam i time su, kao, svaka rasprava, svaka primjedba, svaki prigovor otklonjeni. Iza diskreditiranja tih pojmova stoji izvrtanje njihova izvornog smisla?
Prijezir prema masi
Donald Trump je na upravo održanim predsjedničkim izborima u SAD-u optužen za populizam, čemu je pripisan i njegov uspjeh.
Victor Orban je u Mađarskoj zbog zaštite svojih građana od pretjeranog utjecaja korporacija i banaka označen populistom.
Populizam je i u nas svaki govor o zaštiti štediša i blokiranih građana, zalaganje za niže cijene kruha i mlijeka, borba za zaštitu radnika i za niža primanja dužnosnika, za nacionalni suverenitet i ograničavanje rasprodaje narodnog bogatstva i slično tome.
Populizam je, znači, govoriti ono što je u interesu naroda, ono što on očekuje i priželjkuje. Nije li to zapravo posao svakoga političara, nije li to i jedini put za zadobivanje povjerenja birača, ali ujedno i misija ozbiljnog narodnog predstavnika posvećenog općem dobru.
Doista, postoje i brojne situacije kad se jedno misli, drugo govori i treće radi, kad se mase zavode jeftinim, lažnim obećanjima koje zavodnicima nisu ni na kraj pameti, koji se dodvoravaju masi samo radi svojih ciljeva. Ali za te situacije postoje drugi izrazi, poput, primjerice, demagogije, iako je i taj izraz vremenom mutirao.
Odbacivanje i prijezir prema populizma zapravo je prijezir prema mnoštvu, istovremeno je afirmacija elitizma kao ideologije povlaštenih slojeva u društvu, koji presudno odlučuju o pravilima igre, nezavisno koja je politička stranka nominalno na vlasti.
Macchiavelli kao uzor
Slično se događa i s riječju moralizam. Kad s pojavio Most, glavni prigovor, ne samo od političke konkurencije, nego i od promatrača i analitičara sa strane, bio je baš taj da on nekako moralizira. I kad su kao dionici vlasti doveli u pitanje ponašanje pojedinih političara, riskirajući i vlastite pozicije, istrajali su na određenim moralnim principima. Moglo bi se reći kako je ova skupina novih, mlađih političara unijela moralni princip u politiku i time određeni nered u već ustaljenu praksu političke amoralnosti, koja svaki moral žigoše kao moraliziranje.
Uostalom, nije li današnjim političarima neskriveni uzor Niccolo Macchiavelli i njegovo „cilj opravdava sredstva“, a nikome, baš nikome Immanuel Kant, koji je tvrdio da prvenstveno u politici moraju biti zastupljeni najviši moralni zakoni. A valjda se baš zbog visokih imperativa i velikih iskušenja često nisko pada.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
