M. Ljubić: Kako Hrvatska može pomoći zatočenicima Pupovčevih „kaveza“?
„Nasuprot svemu tome, stoji ona stara dilema: treba li se uopće baviti frustracijama desničarskog mulja, budući da im se tako daje na važnosti? Možda i ne. Ali prije nego što prestanemo pisati o njima, vrijedi se obratiti državi i dati joj razuman rok da odgovori na prijetnje. Ako ne naprave ništa, zadržavamo prirodno pravo da ih se svakodnevno naziva fašistima koji imaju službeno i prešutno pokroviteljstvo Matice i Republike Hrvatske“ ( Novosti – glasilo SNV-a).
Kako se ponaša čovjek kad osjeća sve veću ugroženost, kad iz sfere projekcije duhovne ugroze, ta ugroza zahvati njegovo egzistencijalno biće? Ponaša se nekada socijalno, a nekada nagonski, koristi društvene norme za obranu, a ako zataje, brani se nagonskim postupcima. Drugim riječima, umjesto pretežno humanog, postaje samo prirodno biće. Ili, zvijer.
Gdje zastaje projekcija ugroženosti, ako nema alternative? Ne može zastati i prestati nigdje, niti sama, jer nužno vodi u nagonsku sferu i odnos istrebljenja među ljudima. Poučak se može naći u događajima od nazad dvadeset i šest godina kad su Srbi svoju desetljećima projiciranu ugroženost pred Hrvatima zvjerski demonstrirali agresijom na hrvatski narod.
Što zvijer radi kad je stjerana u kut? Reži, kezi zube, trga se iz ograde, pokušava razbiti zidove oko sebe, koji se sve više približavaju i stišću što je percpecija ugroze snažnija, zavija dozivajući ostalu zvjerinjad u pomoć. Točno tako mi izgleda dugogodišnje ponašanje Pupovčevih velikosrpskih Novosti i njenih „hrvoja“.
Treba li se dakle baviti frustracijama, samouništavajućim strahom te skupine zatočenika ugroženih po definiciji izolacije i neprihvatljivosti hrvatske realnosti, koji svoje bolesne društvene ciljeve na još bolesnijoj anticivilizacijskoj platformi velikosrpstva, dnevno vikom iza debelih rešetaka svojih samoizabranih kaveza, šalju u gradsku vrevu i buku.
Treba.
Ne zbog njihove važnosti, snage, dijaloških antiargumenata i mišljenja koje počiva na nestvarnim premisama te ljudske umne aktivnosti, nego upravo zbog toga što destrukcija koju ciljano rade godinama, uistinu stvara opasnu društvenu klimu i može biti povod najnižim strastima koje uporno zazivaju. Upravo sam zbog toga citirao Novosti u uvodu u ovaj tekst. Tekst kao većina tekstova u Novostima, s pozicije nerealne nadmoćnosti, koja projicira, iako lažan, ali s vremenom stvaran osjećaj ugroženosti, zapravo jedino i isključivo govori o bolesnoj neprihvatljivosti socijalnoga okruženja, društvenog diskursa i relevantnih standarda nekolicine ljudi koji žive od jutra do sutra u strahu od opasnog hrvatskog naroda. Pa lažu, izmišljaju, ne trude se poštivati elelementarne činjenice, a iz lažnih stavova izvlače bolesne zaključke, pune, ne prijetnji kako se to ponekada čini u Hrvatskoj, nego straha nezrelih ljudi i plaćenika koji svoj identitet ne smiju vezati ni za što konkretno, realno i zemaljsko, nego za banalnu platformu plaćenika, svakoga plaćenika koji je iz nekih razloga potaknut i prinuđen raditi i provoditi ono što drugi misli, ono za što ga netko plaća.
To je tipična pozicija zatvorene životinje, koja koliko joj god gazda bacio mesa u posudu, mentalno umire prateći pogledom ljude izvan rešetaka. I mašta o njihovim obrocima.
Financiraju ih ljudi kojih se panično plaše
Oni jesu uspjeli, iako su u kavezu, u tome da plaću za tu bolesnu opsesiju i nebeske velikosrpske platforme i izmaglice u daljini, financiraju upravo ljudi kojih se tako panično plaše, odnosno država tih ljudi. Zato je nužno reagirati na ovu opasnu socijalnu inverziju. To su opasni društveni presedani, koji od ljudi stvaraju prvo zatečenike, zatim, istina bezube, zvijeri, a u datom trenutku se takva pozicija i među slobodnim ljudima u slobodnome društvu može učiniti prihvatljivom i egzistencijalno sigurnijom, bez obzira na smrad neočišćenih kaveza, odnosno utočišta.
To je vrijedno osvrta, jer se ne govori o njima, iako su Novosti i „hrvojice“ povod, nego o nama, i načinu suočavanja s realnim neugodama s kojima se suočavama u procesu definiranja svoga društva. U eskapadi konzistentnog osporavanja i propovjednog zanosa, koji je utjelovio Milorad Pupovac, certificirani politički lažov i agresor na elementarne hrvatske društvene vrednote, njegovi po-četnici u Novostima lamentiraju o prirodnim pravima, institucijama, demokraciji, usuđuju se govoriti o nekakvom apstraktnom europejstvu, civilizaciji, o nekakvim ljudskim vrednotama, iako, ako isključimo njihov odnos prema rodbini, obiteljima, eventualnim prijateljima, teško netko može razumno naći uporište za njihovu pozvanost uopće sudjelovati u javnome dijalogu o relevantnim društvenim problemima, a ne zamisliti ih za društvenom propovjedaonicom.
To je opasna struktura ne zbog njihovih osobnih vrijednosti ili mogućnosti, nego zbog dokazane sposobnosti svakoga zla da se metastazira i to u najrazličitijim formama i bojama u osjet svijeta, koji se nudi ljudima na različite načine. Najčešće se ne može takvima pomoći, ali može se poboljšati društvena higijena, jer su Novosti od začetka higijenski problem. Hrvatska država, a u ime hrvatskoga naroda to mora riješiti, jer uz sve ostalo, nerješavanjem Pupovčevih usmrđenih kaveza, potiče istinsku nesocijalnost i neravnopravnost Srba. I, ugrožava sve ostale, ponajviše Hrvate, tom nehigijenom. Usporedivo s pranjem ruku prije jela, umivanjem, brijanjem, pogotovo brijanjem, ili redovnim i urednim pranjem rublja. Na toj su razini društvene obveze prema takvih tipovima. Nisu na samome početku egzistencijalne jer se dugo zamire u smradu, ali čine neugodu ako naiđete na smrdljivoga i zapuštenoga nesretnika u tramvaju, busu, u liftu, pa ne možete spriječiti doživljaj mirisa, odnosno smrada. Jednostavno, ljepše je i dokazano kreativnije živjeti bez smrada.
Države ne postoje da bi podupirale destrukciju, smrad, trulež
To su ljudi, politička platforma i institucije, pri čemu govorim o popupovčenim parapolitičkim institucijama u ime i pod znakom Srba, koji jesu hrvatski problem ako se radi o našim sudržavljanima i sugrađanima, bez obzira koliko ih Milorad ograđivao gomilom balvana i drače, čelika i žice, koji godinama potpomognuti indolencijom i proračunom hrvatske države- jednostavno smrde. Praviti se da je to ugodno ne treba, niti smije. Jer, nije. I, šalje se loša poruka.
Iz takvoga smrada, prvo pojedinačnoga, a na temelju osobnih karaktera i nesretnih Bog zna kakvih potraga, u pravilu međusobnim nušenjem u zagrebačkom zraku nastaje ugrožena grupica, pa još ugroženija skupina, pa najugroženija manjina, zatim ideja, pa platforma, pa legalna politička poruka i postanu – legalna javna paradigma.
A to tada više nije pojedinačni problem, nego relevantan društveni izazov. Države postoje ne da bi podupirale destrukciju, smrad, trulež, ne da bi podupirale bolesti i razaranje, države postoje da bi zaštitile vrijednosti i higijenu svoga naroda. Zbog toga se vrijedi osvrnuti na Novosti, koliko god bili dostojni sažaljenja, jer ako se na vrijeme ne zaustavi ili upozori na smrad, ljudi bi se mogli naviknuti, steći slične reflekse i početi smrad doživaljavati kao vrhunac ugode u nekoj novoj društvenoj i socijalnoj realnosti.
Novosti i njihovi „hrvojice“ govore i lamentiraju, a tu je izvorište svakoga društvenog smradoluka, o opasnostima od huškača, emigracije, Hrvatskih novinara i publicista, ne zbog toga što misle da su oni ili svi nekakvi balvanaši, batinaši, fašisti, nego zbog toga da bi i na taj način nastavili u prije svega međunarodnom javnom i političkom diskursu, svome prljavom gazdi iz sjene, državi Srbiji, ostvarivati pritiske na državu Hrvatsku, njen politički vrh, a u ovome slučaju i na njene etablirane institucije kao što je Matica. Prokazujući i personalizirajući opasnost, dakle fašiste, Novosti s jedne strane opravdavaju svoju ugrozu stvarajući sve čvršći kavez oko sebe, a s druge strane to koriste kao temelj zahtjeva za većim komadinama mesa u posude, na što se u biti svodi njihova percepcija slobode i prava.
Jer, gdje ćeš „dokazano fašistoidonoj“ većini dopustiti autentične institucije ili odabir državnih politika, zar ne? Kako mirno gledati ljude izvan svoga kaveza?
Da se vratimo na uvod u ovaj tekst. Dakle, primitivna i u kut stjerana stvorenja zbog širenja civilizacije, usprkos zaštitnicima životinja i svim alternativnim pokretima, pokušavaju reženjem i zavijanjem poslati poruku. Međutim zvijerima je sudbina jednostavno namijenjena ljudskom voljom i idejom. Neće joj pomoći lavež ni zavijanje, ne će joj pomoći režanje ili pokušaj ugrizanja, bez obzira što je nakon Oluje defnitivno ostala bezuba, samo joj stanje i poziciju privremeno može učiniti izglednim neodlučan gospodar, čovjek, koji nije siguran što učiniti, a pogotovo ako ga je ošamutio smrad iz kaveza. Ali, to nikada predugo ne može trajati, jer netko će reći da smrad – smrdi, pa će ohrabriti druge, pa eto pojave neugodnih razmjera. A to je uvijek, bar u kršćanskoj civilizaciji koja počiva na evanđeoskoj poruci da na početku bijaše Riječ, začetak ljudskoga djelovanja.
Zvjerinjak u Novostima
To je problem možebitnom zvjerinjaku u Novostima i institucijama koje se kriju iza njega. Ponajprije je izvorište nastranosti osjećaj da si specifično zaštićen, kao u svojevrsnom kavezu na kojemu su inzistirali u samome srcu neželjene države, samome srcu ustašoidnoga Grada, koga čak ni neviđeni masakr i progon 1945. godine pa sve do devedesete nije klonirao u amorfnu masu bez umnih i duhovnih potencijala. Jer, jednostavno, režanje i progoni, pa ni ugrizi ne pomažu. I, u takvome okruženju, što je god osjećaj vlastite moći i zaštićenosti u kavezu, kojemu se svake godine zbog indolencije hrvatskih državnih vlasti dograđuju posebne socijalne, komunikacijske i svekolike društvene čelične šipke, pa i grede, štićenici kaveza pogledom između rešetaka, imaju stalnu potrebu ovladati događajima i scenom koja im se dnevno iz njihove zaštite vrti pred očima. Teško je gledati a ne pristupiti, teško je vidjeti ljude, a imati svijest da su ti neprijatelji po definiciji koju ti je gazda postavio i koju ne smiješ propitkivati, jer nećeš dobiti dnevnu porciju mesa u kućici. To jest izvor teških poremećaja, patoloških deformacija i siguran model pretvaranja ljudi u zatočenike kaveza. Ljudi koji su nekada hodali, razmišljali, nosili se sa svojim društvenim problemima, pa zbog pada pred njima jednoga dana – utekli u kavez ili utočište. Izlaska na percepciji ugroženosti od okruženja nema. Sa strahovima se najefikasnije nose oni koji su se u stanju suočiti s izvorima straha. A to je uz ostalo i stresan rizik.
Novosti govore o dijalogu, a sudjeluju u nečuvenom huškanju i to ne samo na skupni hrvatski narod, njegove svetinje i simboliku, sve njegove vrednote i temeljce, nego i na žive konkretne ljude izvan svoga utočišta i debelih rešetki kaveza, igraju se selekcijom prihvatljivoga i neprihvatljivoga izvan svoga kaveza, biraju boje, izglede, sadražje, mirise, pa onda svoje percepcije okupljaju prema gazdinom receptu i iz kaveza pripadajućom infrastrukturom koju svaki suvremeni zoološki vrt takvoga tipa ima, zbog održavanja privida humanosti kavezovštine, odašilju diljem svijeta. Komuniciraju sa svijetom, igrajući se autoriteta. Jer, nema veće i opasnije zablude od privida moći izrazito nemoćnoga.
Kakav dakle zauzeti društveni stav prema Novostima, prema njihovom kavezu, čeličnim rešetkama i strahovima, koji su izvan svake sumnje realni kod ljudi u toj skupini?
Treba im prestati bacati meso u kaveze
Jedan je jedini način humanizacije, koji nije bitno drugačiji od praiskonskog odnosa među svim živim bićima na zemlji Božjoj, a pogotovo među zvijerima u slobodi. Kad se radi o ljudima, a radi se jer bar hodaju i mogu govoriti, pa i nazivati to što govore mišljenjem i razgovorom, nužno je ukloniti kavez i ljude pustiti susresti se otvoreno sa svojim strahovima i smrtonosnim ugrozama. Štiteći ih kavezom i sve bogatijim obrocima samo se uzgajaju njihove deformacije i strahovi, koji mogu postati prijenosni virus, mutirati i zrakom metastaziratina sve prirodne i neprirodne načine. Treba im prestati bacati meso u kaveze, pustiti ih u otvoreno lovište, zaštiti njihovo pravo na ulov, pa koji ostanu neka – opstanu. Uvijek će biti ako ništa drugo – pouka novim generacijama i razlog da se nikada više ne stvaraju kavezi, koji koliko god izgledali sigurno i pitomo, ubijaju osnovni temelj svake društvene kreativnosti – konkurenciju.
Nužno je da hrvatska država odmah uistinu postane humana prema zarobljenicima Pupovčevih i velikosrpskih kaveza, jer će od njih u suprotnom učiniti zvijeri te mirisima privući slične, jednake onima koje smo gledali početkomdevedesetih i o kojima imamo kolektivnu sliku u još uvijek gotovo ilegalnoj, ali stvarnoj nacionalnoj memoriji iz nekih ranijih vremena.
Zbog toga je nužno reagirati na poruke iz Novosti, jer većina mora pomoći zatočenicima, makar su si sami navukli luđačku košulju. Odgovor na naslovno pitanje – pustiti ih na slobodu, neka se samoorganiziraju i viču drugačijima da su fašisti. Pa što ulove, neka jedu.
Marko Ljubić/hkv.hr
