Čudne reakcije domaćih političara na Trumpovu pobjedu?
Nakon svih dubokih promjena, a njihova će se dubina s vremenom sve više otkrivati, hrvatski političari, točnije, hrvatski politički vrh, prije svega Predsjednica, predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova s nekakvom su gorčinom i razočaranjem u glasu izrekli komentare na Trumpovu pobjedu na američkim predsjedničkim izborima.
To prije svega ukazuje na nesklad HDZ-ovog političkog programa, odnosno svjetonazorskih postavki s američkim, republikanskim svjetonazorom. Nekako se iskristaliziralo u posljednjih pola stoljeća, i više, da demokrati, prema nekakvim europskim okvirima, spada u političku ljevicu, a republikanci u političku desnicu. Prije svega treba kazati da su europski i američki politički sustavi neusporedivi, što zbog različitih povijesti, što zbog izbornih sustava i općenito političkih temelja.
Najbolju razliku između demokrata i republikanaca će moći dati ljudi koji u SAD-u žive, a promatračima izvana, pa čak i onim upućenijim, ta se razlika ne će činiti velika, jer, kao prvo, obje stranke (i jedine) smatraju i drže nacionalni suverenitet i nacionalnu sigurnost, kao i sigurnost vlastitih građana i državljana najvažnijim pitanje oko kojeg se gotovo uvijek postiže konsenzus. Europljani, inficirani idejama internacionale i boljševizma se time ne mogu pohvaliti, jer u beziznimno svih europskim zemljama postoje parlamentarne stranke koji djeluju protiv vlastitih zemalja i građana, a Hrvatska, nažalost, u tome prednjači. Zbog toga je već nemoguće uspoređivati europske stranke s američkim. Nadalje, ako bi se išlo podrobnije odrediti i takvo bi određenje bilo jedino valjano, demokrate bi se svrstalo u t. zv. lijevi centar, a republikance u desni centar.
I tu se onda očituje spomenuti nesklad čelnika HDZ-a i ljudi koje je iznjedrio na čelne položaje, koji bi trebao predstavljati nekakav desni, nacionalni, “demokršćanski” centar, odnosno, nejasno je zašto je hrvatska politička vrhuška “razočarana”, ako ništa, ne baš sretna pobjedom Trumpa.
Iako Hrvatska možda od toga nema neku korist, nije li normalno razveseliti se, ako ništa, osjećati neku vrst zadovoljstva što je sestrinska stranka, dakle stranka bliska vlastitom političkom uvjerenju sličnih svjetonazorskih stavova, osvojila vlast pa bilo to u SAD-u, Njemačkoj ili Španjolskoj? To nitko ne može poreći, pogotovo u ovo globalizacijsko, premreženo i umreženo doba. Dakle, jedino što se dade zaključiti jest da Predsjednica, predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova svjetonazorski nisu na istoj valnoj duljini kao i novi predsjednik SAD-a, što je svakako zabrinjavajuće.
To je pogotovo čudno, jer, usporedi li se Trumpov predsjednički govor, s inauguracijskim govorom naše Predsjednice, nalazimo da su u svim točkama istovjetni. Grabar-Kitarović je pozvala na jedinstvo, Trump je pozvao na jedinstvo, Predsjednica je govorila o dubokim podjelama u narodu, Trump je govorio o dubokim podjelama u narodu, Predsjednica je kazala da braniteljima treba vratiti dostojanstvo i integrirati ih u društvena i politička zbivanja, a Trump je isto rekao za američke ratne veterane i dalje redom. Stoga, zašto nelagoda i nevoljkost u Predsjedničinom izričaju?
Još je dalje, unatoč svojoj poslovičnoj opreznosti i blagoglagoljivosti, otišao Andrej Plenković kazavši: “Čestitam na pobjedi, poštujemo volju američkih birača i siguran sam da ćemo uspostaviti kvalitetne odnose s novom administracijom.“ Što to znači „poštujemo volju američkih birača“? Čemu ta zavisna rečenica? Ili se inače volja američkih birača ne poštuje? To je, pak, jedan pokazatelj za koga je Plenković htio vidjeti na čelu SAD-a.
Ali, HDZ nije stranka lijevog centra, dakle onoga što predstavlja Hillary Clinton, već je svjetonazorski bliskija republikancima i Trumpu.
No, postoji objašnjenje zašto se trenutna hrvatska politička vrhuška (uz dobar dio europske) svemu čudi; naime, oni pojma nemaju o nedavnoj prošlosti, suvremenom stanju i nisu kadri analitički promišljati događaje i kretanja. Iako u Europi nestaju centrističke stranke, jer nisu u stanju, odnosno nisu sposobne postaviti se spram novih trendova i kriza (prije svega migrantske krize, sirijske krize, krize izlaska Velike Britanije iz EU-a i odnedavno velike krizekoja usložnjava odnose u, ali i oko, BiH), ogroman dio etabliranih europskih političara i dalje ustraje na političkoj paradigmi tipičnoj za šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća. U Poljskoj ogromnom većinom vlada nova stranka, u Mađarskoj se Viktor Orban prilagodio vremenu i vlada skoro dvotrećinskom većinom, u Francuskoj jača Nacionalna fronta, Britanci su izišli iz EU pod vodstvom novonastalog UKIP-a, u Austriji moraju krivotvoriti predsjedničke izbore kako bi spriječili pobjedu FPÖ-a, Angela Merkel bi mogla nestati s političke pozornice Njemačke na sljedećim izborima i t.d.
Ako u jednoj zemlji ne postoji politički radikalizam, onda je to SAD. I gle čuda, Trump, kojega su nazivali radikalom premoćno pobjeđuje unatoč svemu. To je samo jedna u nizu poruka i hrvatskim političarima, koji su očito potpuno neupućeni u svjetska i europska zbivanja, i uza svu silu savjetnika i pomoćnika, nisu sposobni tumačiti političke događaje iz svijeta. Dakle, trebalo bi se malo zamisliti, razmisliti i prilagoditi se, što je odlika samosvjesnih bića, inače će, kao što pokazuje nedavna prošlost i suvremenost, politička stranka koja to ne učini, jednostavno nepovratno nestati s političke pozornice.
Mila Marušić/hrsvijet.net
