Osjećate se usamljeno, depresivno, napušteno? Ili se jednostavno patološki bojite vremena u kojem živimo i svih tih bitangi koje ga oblikuju? Ne brinite, čika Rade je tu i on vam poručuje kako niste sami.

Uzet će gitaru i na glavu staviti legendarni šešir. Pjevat će vam, pričati, do kosti se ogoliti, otvoriti, i emotivno se s vama dubinski povezati. Jer Rade je jedan od nas, pod uvjetom naravno da i nama još danas nije jasno tko je tu koga, radi čega i gdje ubijao pa sad lebdimo sa sigurne udaljenosti, kako kronološke, tako i emotivne, zgražajući se nad bezimenim leševima, žrtvama neidentificiranih ubojica. Ono što je Radi apsolutno nebitno, tisućama drugih ljudi je jedino bitno.

Tko im je i zašto ubio oca, djeda, baku ili sinove? Gdje su bacili njihova tijela, da im danas bar zapale svijeću? Svaki rat i njegove posljedice, promatramo na dva načina. Prvi je onaj ljudski, pojedinačni kojim osuđujemo svaki čin što je protivan univerzalnim civilizacijskim i moralnim vrijednostima. Drugi je politički, i u njemu analiziramo uzroke i zbivanja unosimo u povijesni kontekst, ali isto tako ne ignoriramo same brojeve, jer nam matematika otkriva iza čije su se politike, kulture, pa i šireg društvenog konsenzusa krile genocidne ideje. Ako na taj način promatramo ratove devedesetih, neovisno o svjetonazorima doći ćemo uvijek do istih rezultata i zaključaka koji se svode na projekt Velike Srbije. Od genocida nad Albancima tokom Balkanskih ratova 1912-1913. do posljednjeg masovnog zločina nad istim narodom 1998-1999., zvjerska klanja, masovna silovanja i etničko čišćenje, bili su i ostali glavno oružje srpske imperijalističke politike. Šerbedžija događaje promatra isključivo apstraktno. Za njega bi svako suočavanje s cjelovitom istinom, bilo ravno samoubojstvu vlastitog lika i djela. Koliko je hladan i distanciran od ljudske žrtve i patnje najbolje svjedoči on sam u autobiografskoj knjizi „do posljednjeg daha“.

U jednom dijelu kratko spominje pokolj dvanaest hrvatskih policajaca drugog svibnja 1991 , pritom ne ulazeći u stravične detalje masakriranja njihovih tijela. Za Šerbedžiju se radi tek o nemilom događaju, a koliko ga je uistinu briga za te pobijene mladiće pokazuje i činjenica kako im nije naveo ni broj, već je samo napisao „više od deset policajaca“. Provjeriti koliko je ljudi stvarno stradalo za njega je suvišan napor. Šerbedžiji su ljudi isto što i krumpiri. Jedan više ili manje, tak svejedno, koga briga, Radu zasigurno nije, pošto je njemu bitna poanta, a ona se svodi na uvijek istu prevarantsku tko nas bre zavadi foru. Proći će i stotinu godina od vapaja Stjepana Radića „ne idite kao guske u magli“ za Beograd, a i dalje će se među Hrvatima naći mnogo onih koji će imati ponajviše sluha za relativiziranje bliže i dalje povijesti, s ciljem da obmanjujući svekoliku javnost podvale neke pristojnije biografije koje će kukavice, izdajice i oportuniste prodati narodu kao stvarne heroje rata. Šerbedžija javno tuguje jer „smo dopustili bitangama“ da ubijaju i uništavaju bratstvo jedinstvo, a ja se pitam koga su to on i njemu slični propustili zaustaviti početkom devedesetih? Branitelje, dakle mladiće koji su branili svoj dom ili četnike koji su im došli taj dom zapaliti, a njih same zajedno s obitelji pobiti? Teško bi bilo istovremeno zaustaviti i jedne, i druge, je*iga druže Rade, trebalo je odabrati stranu i to nije bila stvar nacionalnog i političkog opredjeljenja već savjesti. Druže Rade, kratko i jasno, trebalo je biti čovjek.

Dok je gorjela knjižnica u Vinkovcima gdje si proveo mladost, ti si već bio svojevoljno otišao bitangama. Nije ti bilo ugodno među nama. Nisi valjda znao treba li zaustaviti zlotvore koji su rušili gradove i palili knjižnice ili one koji su ih gasili. Kad smo te 1991. bili sami, ti si nam okrenuo leđa i odabrao bitange. Danas je kasno, više te ne trebamo, i sve što ti nakon svih ovih godina možemo reći jest šteta što među bitangama nisi i ostao….

Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save