Orgije s onu stranu groba
Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko-preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao. – zapisao je to svojim bolećivo tronutim tonom hrvatski književnik Miroslav K. povodom smrti Josipa Broza.
{jathumbnail off}Označeni autor nimalo je slučajno spomenut , obzirom da ovaj tekst nastaje na dan kada se obilježava 120-godišnjica piščeva rođenja.
U cilju otklanjanja eventualnih dvojbi valja skrušeno priznati kako ovaj potpisnik prema rečenom autoru gaji prilično ambivalentan odnos. Naime, isti mu je kao pisac ne samo mio i drag, već je hrvatski književnik Miroslav K. na njega izvršio golem utjecaj, kako svojim romanom „Na rubu pameti“ tako i briljantnom esejistikom i to u onim formativnim godinama kada se tankoćutnost ukazuje naročito podatnom za oblikovanje, a posljedice ostaju trajno.
S druge strane kao ideolog – i kao nevinom čeljadetu ukazivao mi se se gordi bard – odurnim i prezira vrijednim stvorom. Među inim i zbog uvodno naznačenog intelektualnog valjanja u blatu koje je blagoizvolio demonstrirati na odru preminulog vođe. Rijedak je to primjer kapitulacije razuma i temeljite likvidacije pameti ljudske, što se ne da pravdati autorovom poznom dobi kao ni intimnom bliskošću s pokojnikom.
Ipak, ako se hrvatskom književnku Miroslavu K. i dade (a dade) štogod spočitnuti, promašenim se čini dvojiti u njegovu iskrenost.
Nije međutim, hrvatski književnik Miroslav K., omanuo samo u pogledu karaktera i sadržine životnog opusa svojeg prijatelja kojeg nježno oplakuje. Dvojbena je, naime, i sama činjenica da Tito ode- kako je to gorko zavapio sin austrijskog žandara, inače hrvatski književnik Miroslav K. Ozbiljnu sumnju u tom pravcu, dakle, činjenicu Titova odlaska, baca video-uradak koji mi je pred koji dan proslijeđen e-mailom, znakovitog naslova – Europe is a gang of thieves.
U šestominutnom su filmu, prikazani isječci sa proslave povodom preuzimanja vlasti od strane tzv. ljevice u Republici Sloveniji. U ovoj notornoj ideološkoj perverziji, sve vrvi od povampirenih petokraka, gromoglasno se slavi komunizam i sloboda(!?), obećaje se dičnom Brozu da ćemo pobijediti i sl.
Rečene su, naime, prigode pripadnici slovenske političke oligarhije odlučno odbacili svoje uljuđeno ruho i na očigled cijele nacije upustili se u ostrašćeno upražnjavanje titoističke orgije. Nije nedostajalo ni nadražajnih pomagala (kako je već spomenuto – petokrake, barjaci i sl.), a prema pouzdanom izvoru druženje je potrajalo punih nekoliko sati uz izravan prijenos nacionalne televizije. Upućeni tvrde kako se zamamno uzdisanje iz Ljubljane začulo sve do beogradskog Dedinja, te se je ljubljeni Vrhovni komandant i sam, nakon što se nekoliko puta okrenuo u grobu, s neskrivenom radošću priključio spomenutom grupnjaku, ovog puta ipak samo kao pasivan promatrač.
Poznato je naime, da je Stari za života rado sudjelovao u sličnim vrstama besramnog druženja. Nazočio je, doduše ovom zgodom, u izvantjelesnom obličju koje mu je jedino preostalo uslijed biološke razgradnje lika i tijela, ali zato ni ovaj put nije izostala poznata maršalska odora u kojoj je šutke promatrao što se događa, povremeno otresajući pepeo sa zapaljene cigare i zadovoljno otpuhujući guste kolutove dima, koji bi se ubrzo rasplinuli pod stropovima dvorane ispunjene nagim tjelesima i sočnim uzdasima.
Ovu vrstu jedre estradne eskapade, što potpiruje najniže strasti, pogrešno je čitati kao paradu kiča i puku manifestaciju folklora slavljenja bolje (totalitarne) prošlosti. Vrlo je izvjesno kako je zapravo riječ o dobro smišljenoj akciji sa jasnim pragmatičnim ciljem u pozadini. Ekspolatirajući, naime, simboliku jugokomunizma, slovenska politička oligarhija, u vremenu kada država blagostanja umire, ili je ista barem u fazi raspadanja, dakle u onoj fazi u kojoj je bio i hrvatski književnik Miroslav K. u vrijeme nastanka uvodno citiranog zapisa, potkopava pozicije za koje drži da bi je mogle ugroziti. Pri tome pogrešno vjeruje kako bi opasnost socijalnog bunta koja prijeti sa ulice trebala biti pacificirana mahanjem zastavama titoizma, čiji je uostalom komunizam bio formalan (totalitaran), ali sadržajno lažan i to iz razloga od kojih će barem jedan ovdje kušan biti naveden;
Naime, u vrijeme dok je još titoističkim žilama kolala vrela revolucionarna krv, (a ne kao u ljubljanskom slučaju razrijeđena lošim ali preskupim šampanjcem zacijelo plaćenim sredstvima poreznih obveznika), stvar je funkcionirala na obmani o zaštiti radničkih prava, pa je primjerice komunistička Jugoslavija pitanje nezaposlenosti rješavala, šaljući radne ljude i građane u sužanjstvo mrskom kapitalističkom poslodavcu na njemačku bauštelu.
Dakle, osim što je, ne budimo lijeni spomenuti i to; masovno likvidirala, zatvarala, zatirala nacionalne slobode i uopće najbrutalnije kršila ljudska prava gdje god je stigla, sve po boljim navadama totalitarnih režima, na rečeni je način titoistička tvorevina veleizdala svoje tobožnje temeljno poslanje – zaštitu radničkih prava – upravo onaj presveti cilj u ime kojega je, navodno, netom spomenute represivne opačine i provodila!
U svjetlu te činjenice mahanje titoističkim barjacima i orgijanje nad jednim poraženim, propalim i temeljito pogrešnim političkim konceptom, ukazuje se kao vid najodvratnije ideološke perverzije, neku vrsti orgije s onu stranu groba, pri čemu nije uputno sumnjati da će ulica odgovoriti na svoj autentičan dakle, nepredvidiv način, i ne samo u europskoj provinciji, makar je ovdje riječ upravo o njoj.
Ruku na srce, degutantno je gledati sve te liberalne-demokrate kako slave poraženu vojnu huntu i dragog vođu, s ciljem da zapravo osnaže stupove birokratskog totalitarizma koji se iza brda valja i kojemu i sami pripadaju. Pri punoj svijesti preuzimajući rizik da bude prokazan kao heretik i boljševički provokator ovaj autor drži kako su marksistički teorijski principi, iako kontaminirani totalitarnom komunističkom praksom gdje god da je ista zaživjela, vrijedan instrument u tumačenju aktualnih društvenih, poglavito nagomilanih socijalnih antagonizama, izazvanim raslojavanjem i nepravednom raspodjelom dobara na globalnoj sceni. Tako zvana ljevica tu vrstu istine zamagljuje, štiteći pozicije korporativnog kapitala kojima faktično i sama pripada ili mu u najboljem slučaju služi, pa se može reći da je kod ljubljanske terevenke riječ o dvostrukoj prevari.
U tom je smislu patetični titoizam hrvatskog književnika Miroslava K. istinit i iskren, što čini popudbinu njegove tragike većom, te se ista ne da svesti na patologiju ideološke aberacije, već je riječ o ne priznavanju poraza koji znači duboku osobnu traumu posrnulog barda, ali njegovu idejnu poziciju čini posve benignom.
S druge pak strane slovenska politička oligarhija igra na kartu jeftinog sentimenta i obmane, te titoizam koristi stroj za proizovodnju dimne zavjese i zgodan marketinški trik koristan za prividno prevladavanje stvarnih društvenih prijepora, a sve kako bi se očuvali interesi primarno financijskih institucija i uopće, kako bi se politika financijskog inženjeringa (u korist oligarhije, a na štetu puka što je globalan trend) nesmetano provodila.
Patologija titoizma ukazuje se prilično žilavom, u Hrvatskoj možda i više nego u Sloveniji, pa se zgražanje nad niskošću do koje su pali sjeverozapadni susjedi iz hrvatske perspektive čini licemjernim, obzirom da je i ovdje na vlasti dobro umrežena financijsko-političko-medijska oligarhija iznikla pod skutama titoizma, no ova je hrvatska za razliku od slovenske stasala na zasadama dvostruke pobjede (41“ i 45“), kako je to primjetio mudar državnik s prijelaza milenija.
U prilog gornjoj tezi ide i svježi slučaj bivšeg šefa jugoslavenske (hrvatske) UDBE Josipa Perkovića. Aktualna se vlast neviđenim marom upinje zaštiti nacionalni suverenitet i „interese svojih državljana“, pa bi se dalo zaključiti da Perkovića traži država dvojbenih demokratskh standarda i suspektne juridičke prakse, a ne Njemačka, koja je, ako je vjerovati na riječ političkoj eliti kako bivšoj tako i sadašnjoj, država uzoritog demokratskog uređenja i stamene vladavine prava. Navedeni slučaj, ne samo da ukazuje na invalidnu protočnost demokratske krvi kroz sustav hrvatskih institucija, što uopće ne čudi obzirom da su tipovi poput Perkovića i tvorci tog sustava, već jednoznačno ukazuje na stvarni razmjer upravljačke moći, u titoističkim torovima uzgojene špijunske stoke i upravo to je ono što najviše plaši.
(Vrijedilo bi ovdje spomenuti i za hrvatske prilike indikativan slučaj onog drugog Perkovića, njegovo estradno orgijanje, kao i navodno ugrabljenih 515.000 razloga za smijeh, no to bi imalo spadati u rubriku glazbene kritike, kojoj ovaj autor ne samo da nije vičan nego istu već godinama niti ne čita, pa tu vrstu analize prepušta pozvanijima).
Ne čudi utoliko što epehazijska novinska izdanja, ovih dana među građanstvom nesmiljeno siju paniku, kako je u slučaju prvostupanjske odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu udruge „Franak“ protiv nekolicine banaka, zapravo riječ o – presudi bombi!, koja svojim razornim potencijalom prijeti da uništi inače stabilan bankarski sustav i njegove novčane tokove, sa nesagledivim posljedicama za gospodarstvo, čime se ponovno očituje vjernost krupnom kapitalu i njegovim interesima, sve to pod brižnim okom državnog poglavara, socijaldemokrata po uvjerenju, mrtvog puhala po vokaciji, inače „sina titovog partizana“.
Valja se tim povodom, nasuprot epehaškim dobermanima, sa simpatijom prisjetiti stare komunjare Bertolda Brechta koji je u „Operi za tri groša“ primjetio kako je „veći zločin banku osnovati, nego istu opljačkati“.
Pravi je razlog gore spomenute žilavosti titoizma što, po skromnom mnijenju ovog autora, s rečenim fenomenom, nitko nikada nije obračunao s jasnih građanskih pozicija i upravo je ta činjenica – nedostatka literature sa dubljim uvidom u fenomenologiju titoizma – uz neprovođenje lustracije, ishodište mnogih nevolja.
Naime, nakon što se dimna zavjesa nacionalne euforije primirila, te se ista i najnaivnijima počinje ukazivati u svojoj providnosti, a socijalne tenzije poprimaju nabreklu formu, da li poučeni slovenskim iskustvom, imamo strepiti od izranjanja titoističke nemani, ukoliko je ta ikada i zamrla? Ako je suditi po recentnoj društvenoj stvarnosti – zacijelo da.
Na koncu, što može očekivati i čemu se ima pravo nadati hrvatski građanin obični, nakon što se, eurološka frazeologija do kraja iscijedi od, već sada bljutavog sadržaja.
Možda, u slučaju da je lišen moralnih inhibicija postupi po Brechtovu naputku i osnuje banku? Ili da čeka mitsku figuru iz narodne pjesme, kako je zavapio hrvatski književnik Plačipizdosl…., oprostite hrvatski književnik Miroslav K.?
Naime, hrvatski su građani obični, i sami vični sličnoj vrsti orgijanja kakvu su demonstrirali susjedi Slovenci, putem svojih elita u posljednjih petnaestak godina jasno očitovali vruću žudnju za penetracijom u nadnacionalne državne tvorevine, pa je legitimno upitati – što kada se dimni zastor spusti?
S obzirom da im je rečeno penetriranje pred oko tjedan dana i uspjelo, dragi čitatelj neće odveć zamjeriti ovom autoru što se neuljudno gura, ne ostavljući mu vremena da sam razmisli, e kako bi ponudio tek jedan od mogućih odgovora na postavljeno pitanje.
Naime, očekivati je i nadati se upravo onoj vrsti neugodnog mirisa koji dugo traje nakon svake orgije. Uz smjernu ispriku onima koji drže da im ista pripada, valja biti smion i pojasniti stvar do kraja; očekivati je – pič… dim!
Hrvoje Ćutuk, odvjetnik
