IZVJEŠĆE DIPLOMATA: Stepinac je osuđen i prije procesa
Kardinal Stepinac
Ovakvo suđenje ne predstavlja pokušaj da se otkriju činjenice, već da se opravda ranije donesena odluka – izvijestio je britanski veleposlanik u Beogradu Charles Peake, dok je američki vicekonzul u Zagrebu Peter Constan javio u Washington: ‘Besmisleno je govoriti o ovom kao o nekom suđenju’.
Nadbiskup Stepinac nije ni kolaboracionist ni kriminalac. On je žrtva komunizma – napisao je u izvještaju za Washington Peter Constan, američki vicekonzul u Zagrebu koji je bio prisutan svaki dan u montiranom procesu protiv Stepinca.
Te riječi citira i dr. Robin Harris, britanski povjesničar u knjizi “Stepinac – njegov život i vrijeme” koju je upravo objavila Školska knjiga, ustupivši ekskluzivno Slobodnoj Dalmaciji izvatke iz kardinalove biografije u kojoj autor razotkriva laži koje je UDBA plela oko blaženog kardinala.
“Mreža laži stvorena je kako bi se prikrila namještenost montiranog suđenja protiv Stepinca. Ništa se u vezi sa suđenjem ne može automatski smatrati vjerodostojnim. Ali u vezi s okolnostima nadbiskupova uhićenja nema puno nedoumica”, piše Harris i opisuje trenutak kardinalova uhićenja, zabilježen u izvješću UDBA-e koje se čuva u Hrvatskom državnom arhivu.
“U otprilike pola šest ujutro, u srijedu 18. rujna 1946. godine, tri su službenika ušla u krug nadbiskupskog dvora. Jedan je od njih bio oficir UDBA-e, drugi policajac, a treći predstavnik Državnog tužiteljstva s nalogom za uhićenje. Nadbiskup se nalazio u svojoj osobnoj kapelici gdje se pripremao za misu. Poslužitelj ih je susreo u hodniku te ih u panici pustio unutra. Nalog za uhićenje je pročitan, a Stepinac uhićen.
Kaptol su u tom trenutku već preplavili dobro naoružani pripadnici policije i vojske. U izvješću UDBA-e stoji da je, nakon predaje naloga za uhićenje, Stepinac rekao: Dobro. U ime Božje, ne bojim se nikoga na svijetu. Moja savjest je mirna. Dok je prolazio dvorištem, Stepinac je susreo redovnicu u suzama. Rekao joj je: Sestro, ne plači – samo se Bogu moli.
A zatim su ga odveli.
Prva je dva dana boravio u malenoj ćeliji, izoliran od vanjskog svijeta. Pitali su ga koje jezike govori – što ukazuje na to da se razmišljalo o tome da ga se izvede pred strane novinare. Od početka ispitivanja nadbiskup je pokazivao da ne će surađivati i da se ne će dati zastrašiti. Rekao im je: ‘Gospodo, već mjesec dana idete po moju glavu. Ako tako mora biti, neka bude tako. Vi upravljate državom kako želite, no nećete me navesti da se odreknem načela Katoličke Crkve… Možete mi suditi, no hrvatski narod nikad neće povjerovati da je nadbiskup Stepinac ratni zločinac. Ako me želite ukloniti, možete to dogovoriti s Rimom preko papinskog nuncija, no to se ne radi na ovaj način’.
Medijska kampanja
Skupina od dvadeset majki hrabro je pokušala otići susresti se s Bakarićem i moliti za nadbiskupov život. Ali zahtjev za sastanak nije prihvaćen. Biskup Salis-Seewis, generalni vikar i obnašatelj dužnosti upravitelja nadbiskupije, objavio je okružnicu u kojoj je objasnio što se dogodilo, objavio da je nadbiskup nedužan te od vjernika zatražio da se mole. UDBA je doznala što se sprema. Privremeno ga je pritvorila i uspješno spriječila slanje pisma. Pismo je ipak pročitano u katedrali i u nekim župama. U to su doba ljudi u Zagrebu već počeli u tolikom broju dolaziti u crkve, da su vlasti izdale nalog da se ispred crkava ne smiju istodobno okupljati skupine veće od petero ljudi, a za provedbu odluke zadužile su župnike.
“Stepinčevo ispitivanje nije rezultiralo ničim što bi se moglo upotrijebiti protiv njega. Njegovo je stajalište bilo beskompromisno”, piše Harris.
Agenti UDBE bili su frustrirani što nisu mogli slomiti kardinala, pa su se služili svim mogućim manipulacijama i zastrašivanjem, kako naroda tako i svećenstva, u čemu su komunistički mediji odigrali važnu ulogu.
“Istodobno, javna kampanja usmjerena protiv njega dosegnula je novu razinu žestine. Pripremljeno je posebno izdanje satiričkog časopisa Kerempuh u kojemu su pod naslovom ‘1000 Lojzekovih grijeha’ sjedinjene sve podrugljive i vulgarne karikature koje su objavljivali nadareni crtači i autori tog časopisa. Američki vicekonzul primijetio je kako je cijena tog izdanja od vlade službeno odobrena 30. rujna 1946. godine, odnosno da je ono objavljeno kako bi se podudarilo s početkom suđenja protiv Stepinca.
Tradicionalni mediji (dakle, oni pod komunističkim nadzorom) pripremili su teren za nadbiskupovo uhićenje, a u svakoj će etapi suđenja pokušavati manipulirati javnim mišljenjem. Količina protucrkvenih i antiklerikalnih objeda bila je nevjerojatna. U razdoblju između ulaska partizana i Stepinčeve osude u tisku se pojavilo više od 1400 članaka koji su se odnosili izravno na Crkvu. Mediji su neprestano tvrdili da je Stepinac imao ključnu ulogu u zavjerama koje su navodno otkrivene na suđenju Lisaku, Šaliću i ostalima. Javljalo se o mnoštvu brzojava u kojima narod zahtijeva: ‘Neka stroga i pravedna kazna sustigne svakog narodnog neprijatelja, kakogod se zvao!’ Kada je napokon objavljena presuda protiv optuženika, žarište interesa opet se usmjerilo prema Stepincu. Tisak je nadbiskupa predstavljao kao ishodište svega te je opetovano tvrdio: ‘Riba smrdi od glave.’
Partija se služila svojim nadzorom nad državnim institucijama kako bi provodila pritisak na zaposlenike da potpisuju peticije koje su već kružile, a kojima se zahtijevala smrtna kazna za nadbiskupa. Primjerice, u Nakladnom zavodu Hrvatske, koji je bio pod nadzorom vlasti, samo se nekoliko najodvažnijih usudilo odbiti potpisati peticiju. Intelektualci su se pokazali moralno jednako popustljivima kao i ostali. Ismijavanja, ‘vijesti’, peticije i ulični prosvjedi koordinirano su rabljeni da bi se na taj način stvarao opći dojam koji su UDBA i vlasti priželjkivale – da su odluke Partije zapravo bile odluke ‘naroda’, pa stoga i neupitne.
Strani promatrači već su neko vrijeme očekivali nadbiskupovo uhićenje. Isto je očekivao i Vatikan. Mons. Tardini rekao je Osborneu koji je tu poruku prenio britanskom Ministarstvu vanjskih poslova da se uhićenje manje-više može očekivati. Štoviše, i ishod suđenja se znao unaprijed jer je bilo jasno da ne će biti granica za krivotvorine i zloporabe pravde do koje će doći tijekom suđenja. Tardini je dodao da je Stepinac u potpunosti svjestan toga te da je ‘radosno spreman za mučeništvo’.
Sovjetska veza
Tardinijeva procjena pokazat će se u potpunosti točnom. Suđenje je bilo politički, a ne pravosudni događaj. Čak je i britanska vlada to shvatila, iako nije iskazivala nikakvu vidljivu – a kamoli glasnu – zabrinutost u vezi s tim. Britanski veleposlanik u Beogradu Charles Peake dobio je nakon presude nalog da izvijesti je li suđenje bilo pravedno.
Odgovorio je ovako: ‘Jugoslavensko pravosuđe je u tolikoj mjeri drugačije od britanskog da je teško ocijeniti je li političko suđenje poput onog protiv nadbiskupa bilo pošteno ili je bila riječ o zloporabi pravde. Ovakvo suđenje ne predstavlja pokušaj da se otkriju činjenice, već da se javno opravda već ranije donesena odluka. Britanska analogija tome nije suđenje, već govor nekog ministra koji izlaže i brani mjere koje predlaže da se poduzmu. Prema britanskom pravu, suđenju se svakako može prigovoriti’.
Doista, model suđenja bio je izveden iz političkih suđenja kakva su se odvijala u Sovjetskom Savezu. Kako su informacije iz Beograda bile slabo dostupne, u ovom je trenutku nemoguće dokazati sovjetsku vezu: ali ona je, osobito u tom razdoblju, bila vrlo vjerojatna. Stepinac je mislio da takva veza postoji. Vjerovao je da je ona bila potvrđena uključivanjem u dokazni materijal i jednu krivotvorenu fotografiju koja ga je navodno prikazivala kako prisustvuje svečanosti povodom odlaska mornara NDH na Crno more.
Svakako, sasvim su očite sličnosti s odnosom prema kardinalu Slipyju (čelniku Ukrajinske grkokatoličke Crkve, montirano suđenje 1945. godine), kardinalu Beranu (praškom nadbiskupu, montirano suđenje 1949. godine) i kardinalu Mindszentyju (primasu i ostrogonskom nadbiskupu, montirano suđenje također 1949. godine). Ponašanje prema Stepincu nije bilo onako demonski okrutno kao prema Mindszentyju – za razliku od mađarskog nadbiskupa, Stepincu nisu davali opijate, nisu ga mučili, niti su mu dodijelili branitelja koji se ponašao poput tužitelja. No Stepinčevo suđenje zasigurno pripada u istu kategoriju”, ocjenjuje Harris.
Sam se Stepinac odbijao braniti i odabrati svoje branitelje, tako da mu je odvjetnike dodijelio sud nakon konzultacija s Kaptolom, a sve predložene svjedoke država je nastojala odbiti ili barem obeshrabriti, sređujući im otkaz na radnom mjestu. Među predloženim svjedocima bilo je i Židova, ali nijedan nije dobio priliku svjedočiti, a bilo je i Srba, ali se niti jedan nije udostojao stati pred sud i reći istinu, pa čak ni oni kojima je kardinal osobno pomogao tijekom rata. O svemu tome, dr. Harris piše:
“Prvi odabir nadbiskupovih pristaša bio je političar iz redova HSS-a i ministar u doba prve Jugoslavije Ivan Andres, no sud je pronašao formalan izgovor da ga odbije te umjesto njega imenovao Ivu Politea i Natka Katičića. Obojica su bili poznati masoni te ljevičari. (Politeo je nekoć branio i Tita.) I jedan i drugi odvjetnik, a osobito Politeo, pokazali su iznimnu vještinu i rječitosti u svojim obraćanjima da bi ih se uvrstilo u Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini.
U službeno izvješće sa suđenja nisu uključena, pa čak ni spomenuta, ni svjedočenja svjedoka obrane – onih malobrojnih kojima je uopće bilo dopušteno da svjedoče.
Naposljetku, ni dva nadbiskupova govora u kojima je objasnio svoje postupke također nisu objavljena. Prvi njegov govor bio je važan dio suđenja. No u službenom izvješću navodi se samo kritika predsjednika sudskog vijeća koji je rekao kako se Stepinčev govor “nije dotaknuo niti jedne točke optužnice”. Stepinčeva završna elaboracija obraćanja njegovih odvjetnika koja se izričito odnosila na pitanja prisilnih ‘prekrštavanja’ – također nije objavljena”, pojašnjava Harris.
Pet propusnica za Kaptol
“Lav Znidarčić, Stepinčev prijatelj koji je Politeu dostavljao materijale s Kaptola u korist Stepinca, bio je u sudnici te je poslije zabilježio svoje dojmove. Još su dragocjeniji zapisi američkog vicekonzula Petera Constana. I on je svakoga dana dolazio u sudnicu. Štoviše, čini se da je američki konzulat imao svoje prevoditelje, pa je on stoga mogao pratiti što se zbiva iz prve ruke, bez oslanjanja na službeno odobrene obavijesti.
Naposljetku, Politeov podulji govor navodi stvari koje se u službenom zapisniku uopće ne spominju – primjerice da je u svojem iskazu, koji je trebao povezati Stepinca i Mačeka s Pavelićevim posljednjim očajničkim pokušajima da spasi NDH, Slavko Kvaternik potvrdio koliko je poglavnik mrzio nadbiskupa.
Komunistička montirana suđenja najčešće su se održavala u nekoj velikoj, bezličnoj zgradi, pod jakim osvjetljenjem i s puno mjesta koja su mogli popuniti članovi Partije kako bi odigrali svoju unaprijed određenu ulogu. Ni ovo suđenje nije bilo iznimka. Organizirano je u sportskoj dvorani zagrebačke srednje škole u Kačićevoj ulici. Stepinac je vjerovao kako je publika bila plaćena.
Među njima je bilo i osoba koje nisu pripadale proletarijatu. Prisjetio se kako je jedna žena, koja je vikala i udarala nogom o pod dok ga je vrijeđala, bila dobro odjevena intelektualka. Određen broj propusnica podijeljen je uglednim Zagrepčanima koji su ih, barem neki, prosljeđivali drugima. Tako se u publici našlo i nekoliko onih koji nisu bili članovi Partije. Oni se nisu oglašavali, ali vidjeli su što se događa. I Kaptol se izborio za pet propusnica. Suđenju su nazočili Šeper, Znidarčić i Marica Stanković, a ostatak publike ih je promatrao s dubokom mržnjom.
Došao je i biskup Hurley u društvu vlč. Nežića koji mu je prevodio i vodio Bilješke. Kadgod bi Stepinac ulazio u sudnicu, Hurley bi ustao te se naklonio. Naposljetku, bili su tu i predstavnici stranih medija i veleposlanstava. Cijeli je proces sniman.
Šesnaestoro optuženika popunilo je prvi red, a iza njih su se nalazili stražari u uniformama. Predsjednik sudskog vijeća bio je Žarko Vimpulšek, profesionalni sudac koji je radio i u doba NDH, ali je pobjegao u pogodnom trenutku 1944. godine te se priključio partizanima. Kružile su glasine da se Stepinac prethodno bio zauzeo za njega na zamolbu njegova oca. Ako je to i bila istina, nadbiskup o tome nikada nije govorio. Sigurno je ipak da je znao nešto o Vimpulšeku jer je čuo da se on opijao zbog živaca.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
