DON MARINKO MLAKIĆ: Dolazili su da ga slušaju i da se krste!
Snažan pečat adventskom ozračju bez sumnje daje lik i propovijedanje Ivana Krstitelja. Ivan je živio u Judejskoj pustinji u blizini rijeke Jordan. Tu je ljude pozivao na obraćenje radi dolaska kraljevstva nebeskog. Evanđelist Matej piše kaže kako je „grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska.“ Dolazili su da ga slušaju i da se krste u znak pokore i obraćenja. Ivan je bio asketa, isposnik. Nosio je odjeću od devine dlake i kožnati pojas oko bokova. Hranio se skakavcima i divljim medom.
Pustinja je gruba, škrta, negostoljubiva, čak i opasna za život… U njoj čovjek sasvim opipljivo može iskusiti svu krhkost i nestalnost svoga bića. Teško je u pustinji biti ponosit i ohol. Zato je ona prikladno mjesto za obraćenje. Treba, međutim, dobro paziti da se ne ode u kakvu duhovnu devijaciju. To se događa kad je čovjek u pustinji, odnosno kad je u krizi. Treba nam netko tko će nam pokazati pravi put obraćenja. To je Ivan.
Ivan je zračio velikom strogošću, ali i dubokom poniznošću. On nije govorio svoju mudrost. Nije sebe stavljao u prvi plan. Ni slučajno mu nije padalo na pamet da zloupotrijebi silnu popularnost i utjecaj koji je imao kod ljudi. A mogao je. Po dubokom nadahnuću proroka Božjeg govorio je o Onomu koji ima doći. Sav se stavio njemu u službu. Bio je njegov glas. Pred njim se toliko osjeća malen, da mu nije „dostojan obuće odriješiti na nogama“.
Ivan je tu potpuno na tragu proroka Izaije (prvo čitanje) koji je već davno prije prorokovao o Pomazaniku Božjem. Bit će to izdanak iz korijena Jišajeva, oca Davidova. Na njemu će počivati duh Božji, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Po njemu će započeti novo doba – doba u kojem će vladati istina, pravda i mir. Spoznajom Božjom ispunit će se sva zemlja kao što se vodom pune mora.
Ivan poziva na obraćenje jer je kraljevstvo nebesko blizu. To valja dobro uočiti. S tim istim riječima započeo je kasnije Isus svoj evanđeoski navještaj novog Božjeg svijeta, koji upravo s njime nastupa (Mt 4,17; Mk 1,15). Evanđelje ne govori o nekom dalekom, apstraktnom kraljevstvu, nego o stvarnosti koja je tu, meni sasvim blizu, nadohvat ruke. Iako će se u potpunosti ostvariti tek po svršetku naše povijesti, kraljevstvo nebesko je ipak tu, među nama. Po vjeri ono već sada može snažno zahvatiti u naše živote, obnoviti ih, ispuniti pravom utjehom, mirom i radošću.
Ta vjera, vjera koja ima snagu obnoviti život, dati mu novu perspektivu, može biti samo osobna vjera, živa vjera. Ona se očituje kao trajno osobno obraćenje. Nikakvo hvalisavo busanje u prsa, nikakva pripadnost ovom ili onom ocu, rodu ili narodu – čak niti Abrahamovu! – neće nam jamčiti da ćemo izbjeći Božju srdžbu i doživjeti njegovo spasenje. Samo obraćenje, odnosno istinski plodovi obraćenja. Jer dolazak Mesije bit će poput sjekire što siječe svako stablo koje ne donosi dobrog roda. Bit će poput vijače koja razdvaja žito od pljeve te poput ognja koji sažiže sve što ne valja – i pljevu i neplodna stabla. A Bog, upozorava Ivan, iz pustinjskog kamenja može podići djecu Abrahamovu.
„Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu“, piše sv. Pavao Rimljanima (drugo čitanje). To je poruka i za nas. Došašće je vrijeme koje nas poziva da i mi pođemo u pustinju k Ivanu. To bi značilo da se u ovo adventsko vrijeme više posvetimo svojoj vjeri, svojoj duši, svojoj savjesti; da u miru i tišini čujemo Ivanov poziv na obraćenje i da ga sasvim ozbiljno prihvatimo. Ne u strahu, nego iz duboke potrebe da svoj život ispunimo nadom u Božje kraljevstvo.
Obratite se, približilo se kraljevstvo nebesko!
Don Marinko Mlakić
