Iz nekih komentara na moje prethodne postove dala se iščitati jasna malodušnost. Da oni koji čine dobro ne završavaju baš uvijek loše, kako to neki misle, pokazuje primjer Nikole Jurišića, jednog od nekolicine naših ratnika koji su suludom hrabrošću i uz pomoć čuda u koja su se i uzdali, slomili neusporedivo jaču tursku silu koja je prijetila da uništi ne samo njih nego i cijelu Hrvatsku i Srednju Europu.

Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića (1490. – 1545.) za svog vrhovnog kapetana i savjetnika.

Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140.000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču.

Turci, koji su mogli mirno proći pored tog malenoga grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lak plijen.

Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim, kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, Jurišić je poslao pismo Ferdinandu I. u kom je napisao:

“Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.”

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost, niti kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u “mat poziciju”, nego su se hrabro i čudesno branili.

Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:

“Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši.”

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke.

U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci su počeli bježati.

Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina.

I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišić kasnije je napisao kralju Ferdinandu:

“Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti.”

30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman Veličanstveni je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.

Nikolu Jurišića je zbog zasluga car i kralj nagradio barunskom titulom i vlašću nad Kisegom.

Bog u koga se uzdao, spasio je dakle Jurišića, njegovu posadu i narod, potvrđujući istinitost one stare:

“POGLEDAJTE POKOLJENJA PROŠLA I RECITE: DA LI SE IKADA POSRAMIO ONAJ KOJI SE U BOGA UZDAO?” (Sirah 2, 10)

Priredio prof. Ante V./dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save