Vrlo hladne noći i jutra, danju ponešto sunčano. Vrijeme uglavnom hibridno. Uopće, ta je riječ, hibridno, na stanovit način obilježila prošli tjedan. Intervju Kolinde Grabar Kitarović koji je objavio „Defense News“ podignuo je na noge gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, pola Rusije i Srbije. Srpski i bošnjački element u BiH prepoznali su da su njihovi planovi prepoznati, što i nije bilo teško budući da i nisu bili niti jesu neprozirni.

Pisalo se o tome u hrvatskim medijima, analiziralo i dolazilo do sličnih zaključaka, no sada je nastala panika jer tekst dolazi iz vrha hrvatske države. Što se to događa s Hrvatskom, pitaju se,pa zar je to ona ista Hrvatska koja se u vanjskoj politici i posebno u odnosu prema bliskom okružju ponašala ne samo ambivalentno i neodlučno, nego se i šutke šuljala da ju tko ne bi opazio, pružala drugi obraz kada bi po jednom dobila pljusku. Što se to događa s tom Hrvatskom, pitaju se, koja se najednom razgoropadila kao bakica koju je htio snimiti Pernar? Kako može ta mala nazivati pravim imenom SAO Dombas i ostale basove. I bosove.

A što? Hrvatska je odlučila da nije tako mala da ne bi bila velika.

Bez uvijanja, Kolinda je sažela što je sažeti trebalo: da je očito kako puzajućim referendumskim hodom tzv. republika srpska namjerava raskinuti brak s BiH i s vremenom ući u novi s ljepoticom Srbijom, a kum će biti Rusija s kumom Putinom, pri čemu bi se moglo pucati na svadbi, kao što je običaj ne samo na Balkanu, ili barem hibridno ratovati, što god to značilo. Uvijek pouzdani B. Klajić objašnjava da je hibrid dijete Rimljanina i inozemke, slobodnjaka i ropkinje, mješanac, križanac, bastard, mješavina individua životinjskog i biljnog svijeta. Znači, može se očekivati bastardno ratovanje, a kako mi Hrvati imamo svježa iskustva u ratovanju sa četničkim bastardima, trebamo se pripremiti jer Hrvatska na žalost ne može biti pod stolom kada i ako dođe do najgoreg.

Velim, o prijetnjama u regiji i iz regije pisali smo odavno, kao i o zbivanjima u drugoj BiH komponentni, to jest muslimanskoj, pa je šefica države i to sažela u nekoliko rečenica, opažajući i ona da bosanski muslimani nisu bili što su bili, da mijenjaju običaje. To jest, još jasnije rečeno, da su fundamentalisti prevladali i idu dalje, da ti europski muslimani sve više postaju azijski i azijatski, sa svim ljepotama turskoga hinterlanda i arapskih interdikcija, a u tom se toplom okrilju dobro osjeća i militantni isilizam.

Izbezumljeni Dodik i Izetbegović

Ergo, situacija je složena, a to da se Hrvatska javila s visokoga mjesta izbezumilo je i Dodika u genocidnom entitetu i Bakira Izetbegovića koji je dao intervju hrvatskom novinaru u svom „studiju“ tonski i likovno vrlo neobičnom, te izgovorio puno srdačnih riječi o sjajnom položaju Hrvata u FBiH, gledajući cijelo vrijeme u nešto ili nekoga nezabilježenog kamerom. Živnuo je samo kada je spomenut treći, naravno hrvatski entitet, koji je žustro i uzbuđeno nazvao nemogućim. A budući da je – usprkos svim muslimanskim i europskim čimbenicima – hrvatski entitet i te kako moguć, Bakir je završio intervju pomalo izgubljeno. Da ne bi morao Bakir, zaplotnjački se umiješao bivši Mustafa Cerić koji u podugom pismu „komšinici“ (baš tako ju naziva) Kolindi objašnjava što je i kako je, i u čemu griješi, pa od griješne komšinice traži ispriku.

S hrvatskim entitetom, odnosno oživjelom Herceg Bosnom, u ovom je trenutku situacija ista kao s hrvatskom državom, RH, početkom devedesetih, kada nam nitko na ovom svijetu nije davao nikakve šanse. Pa da smo pitali uokolo „Kaj /što/ča vi mislite, jel da mi krenemo ili odustanemo jer je nemoguće, navodno“, svi bi „čimbenici“ rekli: „Pa nemojte biti blesavi, znate da je nemoguće.“

Bosanski je lonac užaren, Srbija ima svoj drugi memorandumski plan, i Hrvatska jednostavno mora učiniti sve da bude spremna. Nadajući se da ne će biti velikoga ratog sukoba, istodobno treba učiniti sve da ne bude iznenađenja. Zveckanje oružjem je čujno, vrlo čujno, i nitko se nema pravo praviti gluhim. Svedena na sedamnaest tisuća profesionalnih vojnika, koliko ih stane na stadion Zagreba u Kranjčevićevoj, kopneno još relativno dobra, pomorski ponešto dobra a u zraku kao ranjeni jastreb, hrvatska vojska treba više ljudi i zrakoplova, sofisticirano oružje i zamjenu starudije modernim uređajima za odvraćanje. Više inzistirati ne samo na pitanju što mi možemo učiniti za NATO, nego što NATO može učiniti za nas. Međunarodne (valjda jugoistočne) europske Delta-snage, još u projektu (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Slovenija) za sada ostavljaju okus diverzantske skupine koja bi za račun velikih obavljala opasan posao. Jer se veliki (poučeni iskustvom) nevoljko ili nikako spuštaju na zemlju, pa sebe ostavljaju u zraku i tuku iz oblaka, a malima je prepuštena uloga pješadije.

U svakoj kombinaciji, relativno mala zemlja kao Hrvatska prije svega mora biti sigurna u sebe samu, znači da joj netko ne puca u leđa iz nje same. Što znači da treba imati savršeno dobro organiziranu protuobavještajnu službu, u što nisam uvjeren (slučaj Orašje), obavještajnu službu i sve koje čine domovinsku sigurnost. Čuvati svoje tajne, svoje podatke ne samo od hakerskih napada (Ministarstvo vanjskih poslova), nego biti i barem toliko pametna da pohranu i obradu informatičkih podataka ne prepušta tvrtki nad kojom nema nadzor (ASSECO) niti sljedećoj u hijerarhiji (APIS) koja se može igrati i s izbornim rezultatima, kao što postoji sumnja da se zaigrala na prethodnim parlamentarnim izborima, a rezultat je bio nestabilna vlast koja je morala srušiti samu sebe. (Uopće, ako se neka tvrtka nazove Apis, a nema veze sa pčelama, onda i zadnja neznalica mora pomisliti na čovjeka koji je predvodio organizaciju Ujedinjenje ili smrt, to jest na Crnu ruku.)

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija kojima sada smeta u ostvarenju planova. Posebno im je draga činjenica da Hrvatska ima dvadeset posto, najmanje, onih koji ju ne mogu smisliti, pa će takvi u nekom novom strašnom času dati ruku neprijatelju, a on njoj oružje. Nemojmo se zavaravati: odjeli stranih obavještajaca puno bolje znaju kako stoje stvari u Hrvatskoj, bolje od DORH-a i sličnih tijela koja slabo ili nikako funkcioniraju pa još nisu uspjeli pohvatati ni krvnike koji su klali u Vukovaru i Škabrnji. Znaju rečeni odjeli i tko nosi koje odijelo u Hrvatskoj, znaju tko je u petoj koloni i vjerojatno uspostavljaju veze ne samo s vidljivom nego i hrvatskim službama nevidljivom, u svim područjima, pa tako i kulturnom podzemlju gdje se destabiliziranje Hrvatske redovito i vilovito provodi naizgled bezopasnim kvaziintelektualnim prenemaganjem, s potporom u medijima – prenemaganjem koje , vidi čuda, uvijek ide za tim da u paraumjetničko ili umjetničko djelo „novim čitanjem“ ubaci štogod protuhrvatskog otrova.

Hoću reći, mi u mogući rat (ne daj Bože da ga bude) ne možemo ići u tako nemogućem stanju. Ne možemo sebi dopustiti da u teškom trenutku još jednom uz vanjsku agresiju imamo i unutarnju, to jest da sadašnju informativno-kvazikulturnu unutarnju agresiju ostavimo da perfidno djeluje protiv hrvatskih interesa (ovaj put je taj ofucani sklop riječi s pravom upotrijebljen). Povijest se još jednom zgusnula, a kada se to dogodi stvari postaju crno-bijele kao starinski filmovi i treba biti jasno tko je na kojoj strani.

Mediji, osobito tiražne tiskove, izvan svake sumnje su uvijek i usrdno na krivoj strani. Evo ilustracije: kao što bivši Cerić traži ispriku (izvinjenje, dotično) od predsjednice hrvatske države, tako isto estradni jugoslaven R. Šerbedžija traži ispriku od Ministarstva branitelja. U otvorenom pismu. To pismo usrdne tiskovine, to jest oba najčitanija dnevna lista, prenose u cijelosti, istoga dana, u istoj opremi, s fotografijom iste veličine, naravno. Ja sam stjecajem slučajnih okolnosti počeo novinarsku karijeru kao korektor i lektor u zagrebačkoj „Borbi“, na samom početku šezdesetih (vrlo brzo sam dobio otkaz zbog nekima znane afere s Rankovićevim tekstom). Važni politički, partijski tekstovi, morali su biti formatirani u zagrebačkoj na isti način kao i u beogradskoj „Borbi“, ali i u zagrebačkom „Vjesniku“. Bez odstupanja. Bez komentara. Eto, tako je dvije tisuće i šesnaeste postupljeno s otvorenim pismom dotičnoga glumca, bez komentara. Komentari nisu dopušteni. Glumac traži ispriku jer da su njegove govorancije na Sajmu knjiga u Beogradu neoprezno i neprovjereno prenesene iz žutoga tiska (Tanjug), da govoreći o kriminalcima nije spominjao hrvatske branitelje itd. I nije.

Dao sam si truda, pa preko davnih prevoditeljskih veza došao do transkripta. Nakon lamentacija o svojoj tužnoj sudbini u zabačenim dijelovima svijeta (London, Los Angeles), o profesuri u Rijeci, o piscima koje obožava, o Krleži koji je napisao da „Europa za nas ima štrik“, glumac prelazi na područje historiografije i kazuje da smo „mi bili petsto godina pod drugim kulturama“, da smo „mi Slaveni poseban narod“, a osobito južni Slaveni pokazuju „vitalnost nacije“. Na žalost , veli, „nekim narodima treba vrijeme da sazriju.“ Zatim se u odgovorima novinarki upušta u zbivanja devedesetih , kada nije prevladao zdrav razum, kao kod Čeha i Slovaka. Sve se odvijalo primitivno, a na „sudovima za ratne zločine vidjelo se da su ti heroji, mnogi od njih, kriminalci dovedeni iz zatvora.“ Bila je to slijepa mržnja, nastavlja, pa se ograđuje da ne govori o jednom nego o „svim narodima“. A glede stradanja kaže da nije bitna brojka.

Bizantinska mutež

Lijepo, posebno zaključak. Nema agresora, nema spomena srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,nema krvoločne i organizirane srbijanske gladi za hrvatskim teritorijima, nema spomena da se u (formalno) odbačenoj tužbi Hrvatske za genocid – u presudi ipak spominju masovni zločini koje je Srbija počinila u Hrvatskoj. Nema Srebrenice, nema Vukovara i Škabrnje. Hrvatski branitelji nisu spomenuti izrijekom ali ni izdvojeni kao branitelji svoje domovine od agresije, nego su i oni svrstani u „sve narode“ koji su se potukli iz primitivnih razloga , a izvršitelji na terenu bili ,znači, i u Hrvata kriminalci. „Mnogi od njih“. Iz originalnog transkripta ta je bizantinska mutež posve razvidna – hajdmo zamotati stvari u celofan izjednačavanja krivnje, zaboraviti tko je agresor a tko žrtva, hajdmo da u tom prepletu neupućenom ostane u sjećanju da su svi jednako krivi, primitivci jedni, zajedno s onim mladim ljudima koji su jednoga jutra pili kavu u zagrebačkim kafićima, a već sljedećeg se našli na fronti i pogibali, premda rat nisu ni očekivali ni željeli .

Za tu mutež traži glumac ispriku ni manje ni više nego od Ministarstva hrvatskih branitelja koje ima dužnost štititi istinu o hrvatskim ljudima koji su branili domovinu. A ni u rečenom ministarstvu nisu toliko naivni da bi progutali „općeraznonarodnu“ primitivnu teoriju bez krivca i krivnje, teoriju koja – izbjegavajući da to i izrijekom navede – u kriminalnu armadu „prirodom stvari“ uključuje i hrvatsku vojsku i njezine zapovjednike. Hrvatske branitelje.

Tako smo dobili bljutavu „aferu“u kojoj visokotiražni tisak izvan svake sumnje staje na stranu prozirnog mutikaštva i biltenski objavljuje tu mutež, što svjedoči o konačnoj smrti hrvatskoga novinstva.

Kako je ta afera mogla biti izbjegnuta? Pa tako da je dotični glumac 1991. uzeo pušku i uputio se u Sunju sa Svenom Lastom, ili se mogao pridružiti našoj Satniji hrvatskih umjetnika (početkom listopada proslavili smo 25. obljetnicu osnivanja, a da visokotiražni tisak nije zabilježio ni jednom rečenicom) – satniji u kojoj je bilo pregršt poznatih glumaca. No, to se od dotičnoga glumca nije moglo očekivati budući da je valjda plašljiv. Ali je barem mogao ostati u Zagrebu. Već samo to pisalo bi mu se u dobro. A nije, podvio je rep i otišao u Beograd. U Srbiju. U kakvu Srbiju? U Miloševićevu Srbiju, premda sada kaže da su mu iz te „obitelji“ prijetili. U tada neprijateljsku zemlju iz koje su kretali tenkovi na Vukovar, na Hrvatsku. Ako mu se to nije sviđalo, mogao je napustiti Beograd i otići negdje drugdje, bilo je načina.

Je li tada dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece. Glumac navodno nije ondje snimao, samo je snimatelj lutao gradom, a film je, kaže, antiratni. O srbijanskim logorima za hrvatske zatočenike nije znao, o tome ga nitko nije ni pitao. Ako ne zna Vučić, kako bi znao Rade. No, kada su Srbijanci i Srbi uopće osvojili sve što su mogli u Hrvatskoj premda ni izbliza koliko su htjeli, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, glumac se uputio u inostranstva itd. a vratio se u Hrvatsku kada je na vlast došao Račan i njegovi crveni te je ta poveznica s Jugoslavijom i jugoslavenstvom bila toliko dirljiva da se glumac osjetio gotovo svoj među svojima, malo se zabrinuo kada je opet došla desna opcija ali uskoro uvidio da ima posla s mazohistima, a proradila su i stara kulturnjačka prijateljstva. Umjesto Beograda, izabrao je drugo mitsko mjesto komunističkoga jugoslavenstva, Brijune, malo se začudio vidjevši kako to sve ide kao podmazano, pa i obilna potpora iz državnog proračuna za diletantski teatar, a zatim se sve manje čudio razumjevši da ima posla s lajbekima, pa pozvao hrvatsku mornaricu da mu prevozi crvenu publiku iz Pule, a što ne bi. On je, mora se priznati, točno procijenio u kakvu se Hrvatsku vratio.

Memorandum II.

Ispričavam se, poštovane čitateljice i čitatelji i vama i samom sebi što sam toliko riječi potrošio na nekoga tko ne zaslužuje ni retka, ali me je dignula u zrak ne samo bezobraština traženja isprike od Ministarstva branitelja, nego prije svega činjenica da se u ovom slučaju ne radi samo o pasatističkim dovijanjima nego i futurističkim stuprumima. Naime, ono što je glumac govorio na beogradskom sajmu knjiga potpuno se poklapa s drugim memorandumom SANU: smanjiti štetu odbijanjem priznanja bilo kakve uloge Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH, tražiti i nalaziti saveznike u tom pitanju po Europama i drugdje, ako se baš ne može izbjeći onda nivelirati krivnju ili ju prebaciti na druge (masakr u Dvoru), te s te pozicije učvrstiti noge i opet razmišljati kako u relativnom miru nadoknaditi izgubljeno u ratu, izgubljeno u Hrvatskoj prije svega, gdje je ionako bio građanski rat kao i svugdje drugdje, osim u Srbiji koja je sve to gledala iz daljine i zgražala se.

I dobro je, vrlo dobro, da je Ministarstvo branitelja učinilo što je moralo, i tu, ovom slučaju. To nova, napokon samosvjesnija Hrvatska poručuje s razine Vlade i njezina ministarstva da ne će trpjeti nikakva krivotvorenja ni ačenja, da će odlučno i mirno govoriti o vanjskim i nutarnjim nepodopštinama, da će reagirati i razotkrivati manje i veće ubodnike u hrvatski ponos i hrvatske rane. Samo rečenica „Nije bitna brojka“ govori o besramnoj neljudskosti, o ciničnom podsmjehivanju žrtvama srpske agresije, o svođenju ubijenih i ranjenih na brojke. I to nebitne. Koji broj ima silovana, ubijena i bačena na smeće djevojka, čiji je otac o njoj govorio u Vukovaru na Dan sjećanja, ove godine? Je li, Šerbedžija? Koje brojeve imaju djeca ubijena u Slavonskom Brodu?

Ako su Plenkoviću bez ikakva razloga spočitavali da je rasrdio ruskoga medvjeda govoreći razborito o mirnoj reintegraciji, dotični glumac je doista rasrdio medvjeda. I to Tomu Medveda, ministra i ratnoga junaka. A to nije pametno.

U glumčevu otvorenom pismu vidljiva je i (drugim riječima izrečena) otrcana fraza o ugroženosti. Toga smo se naslušali. Ugrožen je isto kao i Saša Leković. Što bi bilo, kad bi bilo, da je nekoga od njih nokautirao nepoznati počinitelj? Kakva bi to afera bila! A kada (dok ovo pišem nepoznati, ali očito motivirani) počinitelj nokautira književnika i novinara Nenada Piskača, sva ta tiražna klatež gromko šuti. Ta on je samo komentator portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne ćemo na njega trošiti riječi – rezoniraju oni – kao što se svojedobno nisu previše osvrtali na atentat u kojemu je teško ranjen akademik Slaven Barišić, tada dopredsjednik HKV-a. Samo dvije nebitne brojke. Za sada.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save