Viteštvo HOS-ova ratnog puta neokaljano je ratnim zločinima
Brojne političke, etničke i građanske organizacije, pojedinci i mediji ustali su uznemireno ovih dana kako bi istaknuli, kako rekoše, neprihvatljive, čak za ugled Republike Hrvatske štetne pojave. Prije svega ovdje se govori o bojnom uskliku Hrvatskih obrambenih snaga „za dom spremni“ koji je bio sastavni dio ratnih oznaka HOS-a, kao što je i sastavni dio službene oznake Udruge dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga grada Zagreba, potpuno legalne udruge koja je spomen-obilježje jedanaestorici poginulih pripadnika ratne postrojbe HOS-a podigla u naselju Jasenovac, naselju koje su ti pripadnici imali namjeru osloboditi od jugoslavenskih okupacijskih jedinica.
Držim, naime, da je svaka Jugoslavija u nekoj od svojih faza, pripremne, izvršne, zaključne ili svake navedene imala obilježja velikosrpstva te da je stoga dovoljno okupaciju nazvati jugoslavenskom. Činjenicu da su jedanaest mladića svoje živote, svoje ovosvjetovno postojanje žrtvovali za ideal već utemeljene demokratske Hrvatske i njezinu neovisnost implicitno spomenute organizacije i pojedinci čak spominju, ali to ne konzumiraju u punom značenju njihove žrtve. Naime, nema nikakve sumnje u to da su bojovnici HOS-a bili potpuno podređeni obrani demokratske, ne nikakve drukčije, Hrvatske te da se podređenost tom cilju očitala u sporazumnim ili spontanim podređenostima zapovjedništvima Hrvatske vojske. Ono što se svakako mora naglasiti jest to da su od prvog do zadnjeg, svi bojovnici HOS-a bili dragovoljci u obrani i oslobođenju Hrvatske i da je viteštvo njihova ratnog puta potpuno i neokaljano, odnosno da nisu sudjelovali ni u kakvom ratnom zločinu. To se drugim riječima može nazvati i velikim doprinosom ugledu Republike Hrvatske.
Kad sve to ipak nije dovoljno, želi se secirati sastavne dijelove njihova ratnog djelovanja i vojnog identiteta te naknadnom pameću i moralom amputirati tri riječi, riječi koje su se koristile i u nekim zloćudnim dokumentima Nezavisne Države Hrvatske. Doista nisam prepoznao korištenje kovanice „za dom spremni“ u tom obliku prije uspostave NDH. Kao što nikad prije uspostave NDH nije postojala kuna kao naziv valute ili kao što nikad prije NDH Lijepa naša domovino nije imala priliku postati službenom himnom. Za vrijeme NDH tiskano je više od tri tisuće stranica Hrvatske enciklopedije, hrvatski je jezik zakratko, ali svejedno vrlo značajno, oslobođen tuđica te oplemenjen Šulekovim i Parčićevim novotvorenicama, snimljen je prvi zvučni slikopis… Sve te discipline, unatoč naporima, nisu uspješno prikazane kao ustaške jer su od iznimnog značaja za hrvatski identitet i kulturu.
Iako je 1883. godine odlukom Hrvatskog sabora prvi puta u povijesti hrvatska služba odabrala jednu, nipošto zbog te činjenice vrjedniju, inačicu povijesnog grba i to onoga s početnim bijelim/srebrnim poljem te iako je u službi NDH povijesni grb poviše imao prepoznatljivu tropletu viticu, danas postoji iritantna namjera da se i povijesni grb s kojim se Hrvati stoljećima poistovjećuju svede tek na dvije inačice, onu ustašku s trajanjem četiri godine i onu ispravnu. Međutim, čak ni taj grb nije u ovoj priči toliko napadnut koliko riječi „za dom spremni“ i naselje u kojem su, uklesane u ploču, postavljene. Jer je u jasenovačkom kompleksu bio svršetak mnogih nedužnih života, nastoji se i sam gradić Jasenovac, iako tek zahvaljujući žrtvi poginulih te naporima preživjelih branitelja danas u sastavu neovisne hrvatske demokracije, osloboditi dijelova odore koji se u nekim točkama dodiruju s dijelovima jasenovačke tragedije. Jer je hrvatska politika prihvatila i dopunila tada u Europi dominantnu zlu doktrinu kako bi stvorila hrvatsku državu, nastoji se prikazati svaki dio te Hrvatske zlim. To je, osim što neodoljivo podsjeća na marksistički način gledanja na povijest, nešto što se ipak teško može pronaći izvan granica Hrvatske.
Živimo li u uvjerenju da je današnji sustav možda nesavršen, ali dosad najprihvatljiviji za čovječanstvo, implicitno priznajemo da je svaki dosadašnji bio neadekvatan; od robovlasničkog, preko feudalnog do fašističkog i socijalističkog. Kako je onda moguće da se nacionalni kolektiv nikada nije odrekao kneza Branimira, sjajnog državnika zaslužnog za prvo međunarodno priznanje Hrvatske, ali vjerojatno i ubojice legitimnog obnašatelja kneževske dužnosti – Zdeslava Trpimirovića? Koliko je samo obitelji u kojoj braća nose imena Trpimira i Domagoja ili Zdeslava i Branimira? Kako je moguće da današnji potomci kmetova slave junaštvo Nikole Šubića Zrinskog, feudalca i šogora zloglasnog Franje Tahija? Vrlo jednostavno, nacionalni kolektiv odbacuje mandatorne društvene vrijednosti i legitimira one povijesne koje oblikuju nacionalnu kategoriju. U tom pogledu nije nimalo blasfemično da crni Amerikanci hodočaste u Mount Vernon, ladanjsko zdanje Georgea Washingtona koje je izgrađeno mukom stotina crnačkih robova u vlasništvu Washingtonovih. Time ne legitimiraju robovlasništvo, ali legitimiraju nacionalni politički značaj Georgea Washingtona.
Usklik „za dom spremni“, stoga, svoju je plebiscitarnu legitimaciju dobio devedestih godina u obrani moderne Hrvatske. Kažem plebiscitarnu, jer, kao što je briljantno ustvrdio dr. Tomislav Jonjić, u situaciji ugroze od političkog i biološkog uništenja, hrvatski je narod potražio, prepoznao i odabrao između ostalih upravo taj usklik. Zašto ujedinjeni sinovi ustaša i partizana nisu odabrali usklike „bez Boga, bez gospodara“, „za domovinu s Titom naprijed“ ili „smrt fašizmu – sloboda narodu“, to je ujedno i pitanje i odgovor.
Naposljetku, ako se ostrašćeni Jugoslaveni vode logikom da se zvijezda petokraka i savezništvo Jugoslavenske armije i četnika iz četrdesetih ne mogu nikako dovoditi u izravnu vezu sa zvijezdom petokrakom i istim savezništvom iz devedesetih, zašto im je toliko teško tu logiku primijeniti na taj usklik? Zato što se ne osjećaju dijelom hrvatskog nacionalnog kolektiva i zato što ne osjećaju ono što većina osjeća. I to je njihovo pravo u demokraciji kakvu su za njih izborili između ostalih i HOS-ovci. Problem nastaje kad oni, često iz zadržanih položaja ili pera bivših članova CK SKH, većini žele nametnuti svoj sentiment kao društvenu normu. Tada posežu i za neozbiljnim argumentima – presudama, poput one Josipu Šimuniću kojemu je suđeno po Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Njihovo ponašanje tada izaziva društveno ogorčenje, a to je instanca koja u njhovoj doktrini predstavlja temelje revolucije. Ironično, zar ne?
Autor: Krešimir Kartelo/direktno.hr