Foto: fah

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) Ivan Zvonimir Čičak se na, dodjeli priznanja za izvanredne zasluge u zaštiti i promicanju ljudskih prava, osvrnuo na, kako kaže, stigmatizaciju vjernika, pitanje vanjske politike, migranata, nevladinih udruga koje se bave ljudskim pravima, pitanje slobode medija, ali i totalitarističkih simbola.

Donosimo vam cijeli govor Ivana Zvonimira Čička:

Dan ljudskih prava prigoda je da se osvrnemo na stanje ljudskih prava, prije svega u nas, ali i u svijetu. Svjetska događanja, a pogotovo događanja u Europi i posebno našem dijelu Europe, nameću nam potrebu preispitivanja dosadašnjih uvriježenih stereotipa u odnosu prema ljudskim pravima kao ideji i praksi.

Iako je Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena davne 1948 godine, pravo zaživljavanje koncepta ljudskih prava, barem onoga europskoga, počelo je 1976., nakon Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji održanoj u Helsinkiju. Otvaranje poglavlja o ljudskim pravima bilo je jedan ključnih zaključaka skupa, koji je američka administracija tadašnjeg predsjednika Cartera ugurala u završne dokumente u okviru takozvane treće košare. Dakako, odnosilo se to tada na problem ugroženosti temeljnih ljudskih prava, nadasve političkih, ali i vjerskih i svih drugih, u zemljama komunističkog bloka, a posebno u zemljama Sovjetskog saveza. Iskreno govoreći, ljudska su prava tada postala instrument za rušenje komunističkih totalitarnih sustava u zemljama iza željezne zavjese, ali i ne samo njih. Taj je “projekt” uspio i komunistički sustav urušio se sam od sebe, gotovo bez ispaljenog metka.

Međutim, u postkomunističkim društvima nije bilo ni “c” od civilnoga društva. Oni mali nukleusi smješteni u disidentskim krugovima, nisu bili dovoljni za brzu tranziciju prema izgradnji modernih demokratskih društava, jer se ona prije svega oslanjaju na snagu civilnog društva. Kada se tome doda i odsustvo bilo kakvog demokratskog iskustva, onda je jasno da smo se nalazili pred gotovo nemogućim zadatkom. Demokratske modele i zakone bilo je lako moguće preslikati, i prenijeti iz postojećih zapadnih sustava, kao i prevesti literaturu. No najveći problem bio je kako u glave ljudi kojima je 45 godina totalitarni sustav prao mozgove, ugraditi novi, tolerantni, demokratski način razmišljanja, ali i djelovanja.

Kleptokratska birokracija iz komunističkog sustava brzo se prilagodila novim uvjetima i privatizirala nekadašnju državnu i društvenu imovinu. To je dovelo do žrtvovanja tadašnjeg radništva i socijalna prava potisnuta su u drugi plan. Tek je trebalo stvoriti nove institucije prilagođene duhu novog vremena, jer izgradnja civilnog društva nije lagan posao.

I Hrvatska je slijedila taj model i počela je izgradnja otvorenog društva, temeljenog na ljudskim pravima i visokim standardima ugrađenima u međunarodne dokumente. Opterećena još i krvavim ratom, masovnim zločinima, vansudskim egzekucijama i preseljenjima stanovništva, trebalo je puno vremena, puno znanja i puno izbornih procesa da se počne koliko-toliko stabilizirati. Kada smo taman došli do tog trenutka, pomela nam je gospodarska kriza sve naše sitne uspjehe suočivši nas s pravim stanjem stvari. Slično se događa i danas kada je došla migrantska kriza, koja je, htjeli mi to ili ne, neka temeljna ljudska prava, prije svega pravo na slobodu kretanja ljudi, ali i ideja, gurnula u drugi plan.

U zahuktaloj fazi ove nove krize Europa i svijet nalaze se pred procesom redefiniranja ljudskih prava, koja su ugrađena u ustave i obvezujuće međunarodne dokumente svih zemalja u svijetu, a posebno svih modernih država i društava koji pripadaju zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu. Ova kriza novog europskog identiteta odrazila se i na smanjenje sredstava za rad udruga civilnog društva, prije svega onih koje se bave ljudskim pravima. Cigle iz Berlinskog zida prvo su preseljene u Izrael, a danas vidimo kako niču među raznim državama kao gljive poslje kiše. Zatvaraju se granice i na scenu stupa partikularni izolacionistički egoizam, kao podloga za stvaranje novih nacionalizama s vrlo netolerantnim porukama. Migranti su postali samo sredstvo za artikulaciju općeg nezadovoljstva postojećim stanjem u društvu u kojima globalizacija ruši sve tradicionalne vrijednosti.Što se ideje i prkse ljudskih prava tiče pitanje svih pitanja je koji će koncept ljudskih prav pobjediti prilikom zajedničkog zajedničkog redefiniranja.

Hrvatska nije mogla ostati imuna na sva ta događanja, pa takve retrogradne procese vidimo i u nas. U zapadno-europskoj civilizaciji ideja i praksa ljudskih prava učvrstili su prava pojedinaca i manjina. Zato tako anakrono i nakazno zvuče riječi o povratku kolektivizma utemeljene na jugoslavenskim poratnim idejama poslije ’45. Retrogradni tuđmanovski autoritarni nacionalizam ponovno je pušten s lanca, a posebno neke od njegovih pogubnih ideja vezanih uz susjednu Bosnu i Hercegovinu, koje, kao i prije 25 godina, destabiliziraju odnose naših dviju susjednih država. Stadionima ponovo odjekuju nostalgični prizivi ustaškoga mraka, artikulirani u krilatici “za dom spremni”. Mediji ovo ili prešućuju, ili sa skrivenim simpatijama zloupotrebljavaju klince sa stadiona za projekt rušenja vodstva nogometne organizacije.I,bojim e, ne samo nje!

Nevladine udruge u Hrvatskoj danas djeluju kao para-političke organizacije različitih predznaka direktno angažirane u podršci svojim političkim projektima, u pravilu onih s kojima su uspostavili financijske veze. Time su ljudska prava ideologizirana, ali i ozbiljno kompromitirana i zloupotrebljena. Najbolji primjer takve zloupotrebe vidio se i u nedavnom pokušau da se dovede u red dodjela financijskih sredstava nekim nevladinim portalima. Ideološku poziciju skupine koja je dijelila državni novac najbolje je sažeo nekadašnji predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, u rečenici: ”Danas mi dajemo svojima, a kada vi dođete na vlast, vi dajte svojima.” Takav model podjele sredstava po Dukinoj recepturi bio je prisutan u dodjeli većine državnih sredstava koja završavaju u nevladinom sektoru. Ridikulozno je u tom kontekstu slušati kako isti oni koji su doveli do podržavljenja HRT-a hodočasteći u političke strukture i zazivali državnu intervenciju u medijske slobode, danas rone krokodilske suze tražeći povratak civilnog društva na HRT s kojega su ga prognali.

U Hrvatskoj postoji formalno-pravni okvir za ostvarivanje punih prava vjerskih zajednica, ali se u javnosti vjernici u Hrvatskoj, kao i u dobra stara komunistička vremena, tretiraju kao klerofašisti, nazadnjaci i slično. Iza floskule o Hrvatskoj kao sekularnoj državi, kako to navodno predviđa hrvtski ustav, krije se zapravo stalni pokušaj stigmatizacije vjernika. Uostalom, Hrvatska svojim ustavom nije definirana kao sekularna država. Toga nema niti u jednom modernom europskom ustavu, pa je čak i jedna Francuska definirana kao laička, a ne sekularna država.

Živimo u vremenu kada nam modelom jugoslavenske zastavničke demokracije ministar unutrašnjih poslova Orepić ruši ugled institucija hrvatskog društva, kao što je Ustavni sud, argumentima ad bacculum utemeljenim na medijskim tračevima i klevetama. Izražavamo zadovoljstvo činjenicom da se predsjednik vlade Plenković ogradio od takvog modela neutemeljenog na vladavini prava, ali ga upozoravamo da i drugi ministri u svojim javnim izjavama ozbiljno ugrožavaju vladavinu prava u Hrvatskoj i u regiji. Posebno u tom kontekstu treba istaknuti ministra pravosuđa Šprlju koji stalno otvoreno zagovara treći entitet u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, ne vodeći računa o političkim posljedicama takvih izjava koje se automatski pripisuju cijeloj vladi čiji je ministar. Bilo bi dobro da hrvatska politika ostavi susjednu nam državu njenim građanima i pravnim institucijama, kao što im je, uostalom, u ime međunarodne zajednice poručila američka veleposlanica u Sarajevu.

I pred Hrvatskom se nalazi redefiniranje pojma ljudskih prava. Ovo pitanje neće biti uvjetovano samo migrantskom krizom, nego i brojnim unutarnje političkim pitanjima. Stalno nam državom tutnje zahtjevi za zabranama jednih ili drugih simbola totalitarnih sustava. Bilo bi dobro po tom pitanju uzeti u obzir odluku koju je ovih dana donio sud u Strassbourgu kojom je upozorio države članice Vijeća Europe da svako ograničavanje temeljnih ljudskih prava, među kojima je i sloboda izražavanja, mora biti usklađeno s međunarodnim instrumentima i samo u situacijama koje su za to predviđene međunarodnim dokumentima. Bilo bi stoga dobro da vlada prilikom pripreme novog zakona o simbolima totalitarnih sustava pri tom konzultira i eksperte za ljudska prava, ali i članove pojedinih nevladinih udruga koje se time bave već desecima godina.

Konačno, izražavamo svoju zabrinutost što se u ovo današnje vrijeme premalo govori o ljudskim pravima, čak i na nivou obične retorike. Posebno se to može primijetiti u istupima državnih čimbenika koji su za tu temu izgleda potpuno izgubili sluh. Nadamo se stoga da će se u sljedećoj godini stvari ipak promijeniti na bolje i da će biti više razumijevanja za ideju i praksu ljudskih prava i za civilno društvo u cjelini.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save