Gedžovanluku nema mjesta u uljuđenoj Europi
Ako i zanemarimo pravilo (i činjenicu) da nema članstva u Europskoj Uniji bez prethodnog članstva u NATO savezu – nije li najnoviji primjer Crne Gore dovoljno očit(?) – onda sasvim razgovjetno treba izreći nikad glasno izrečeni stav Brisela da Republika Srbija baš nikad nije pripadala europskom uljudbenom krugu i nikome neće nedostajati u Europskoj Uniji.
Čak i Rusi zaziru od Srbije (i za njihov ukus Srbija je uljudbeno potkapacitirana), ali s obzirom na planove koje su imali s Crnom Gorom i njezinim pomorskim lukama nije im bilo mrsko izigravati prijatelje Srbije i njihove saveznike. Rusko-srpsko prijateljstvo je uistinu samo srpski mit, dovoljno je prisjetiti se sovjetskog „oslobođenja“ Beograda 1944. godine.
To razvikano rusko-srpsko prijateljstvo posljedni je put stavljeno na kušnju za vrijeme savezničkog bombardiranja Srbije 1999. godine. I kako je to Rusija onda pomogla Srbiji: nikako! Poslala im je nekolicinu zborovođa i isluženih opernih pjevača da svojom pjesmom rastjeraju savezničke bombardere?! Kina je pomagala, dok nije dobila pun pogodak krstarećom raketom u svoje veleposlanstvo u Beogradu. Rusija ni toliko nije željela riskirati, ali mit o rusko-srpskom pobratimstvu je uspješno preživio.
„Srbija na istoku“ je čuveni naslov srbijanskog autora Svetozara Markovića napisan prije gotovo sto i pedeset godina, i u toj knjizi razgovjetno je opisana srbijanska kulturološka pripadnost turskiom epigonstvu i vazalstvu. Srbija je očito dio turskog etnosa. I na tim je pozicijama i danas Srbija usidrena i tu ostaje, na Istoku.
Aktualna podjela interesnih sfera na Balkanu napravljena je još na Jalti i crta razgraničenja ide od Subotice pravom linijom do Kotora. Poteškoća je bila u tome što nitko od kreatora s Jalte nije računo da će Titova Jugoslavija i sâm Tito toliko potrajati pa je „završni račun“ za neko vrijeme odgođen. Ovih se godina geopolitički zemljovidi i interesi kalibriraju prema dogovoru s Jalte; razgraničenje s Rusijom sve je očitije i opipljivije. Usprkos dugo pripremanom državnom udaru u Crnoj Gori u listopadu ove godine, Rusija i Srbija nisu uspjele u svom naumu: Crna Gora postaje punopravnom članicom NATO-a, eventualno članicom EU-a preko svog jamca i zakrilnika Italije. Sličan se scenarij pristupanja euroatlanskim integracijama predviđa i za Republiku Kosovo, a intenzivno se mjeri i odvaguje što s BiH i s Makedonijom u euroatlanskim integracijama.
S obzirom na ideološke i vojne rusko-srbijanske poslovne-političke veze te zajedničke vojne manevre, Republika Srbija je debelo izvan igre za ulazak u NATO. Ruske su službe davno odradile Srbiju, kompletan političko-vojni establishment, još za vrijeme SSSR-a i SFRJ. A to je i danas u naravi isti sovjetski um ugrađen u azijatsku despotiju i srpski bizantizam s mrtvačkom glavom na crnoj zastavi, upravo onoj koju je svijet vidio prigodom četničkog ulaza u Vukovar.
Saveznici i demokratski svijet sa Srbijom se obilno rugaju i perfidno poigravaju, toliko je hvale da bi i oni najnaivniji politički analitičari morali shvatiti da se iza osmjeha krije velika batina, a ova vika danas oko otvaranja poglavlja 26, sutra oko poglavlja 23, samo je igrokaz visoke politike i neiskrena podrška Aleksandru Vučiću, jer umjerenijeg četnika u Srbiji nema. Zaudaraju ove europsko-američke pohvale i prenemaganja sa Srbijom, i uskoro slijede otvoreni šamari. Ne treba zaboraviti da su Saveznici 1999. godine bombardirali Srbiju i da bombardiranje Srbije (drugim sredstvima) još nije završeno.
U toj političkoj igri Republika Hrvatska samo je EU glasnogovornica primjedbi o Srbiji i njezinom napredovanju prema redovitom članstvu u Europskoj Uniji. Od kad je Ujedinjeno Kraljevstvo u fazi napuštanja EU, Srbija je izgubila svog velikog podupiratelja i zagovornika – posljednjeg.
Pristupni pregovori Srbije s EU su neostvarivi ne samo za Vučićevu i Nikolićevu Srbiju, već za bilo kakvu četničku Srbiju, a pokazalo se da „demokratska“ Srbija ne može biti drugo nego četnička i zato je sav taj medijski cirkus oko otvaranja pristupnih poglavlja posve neostvariv politički događaj. Srbija je na svaki način nevažna i beznačajna i za Republiku Hrvatsku jer je Schengenski granični režim jedino rješenje s takvim susjedom. Baviti se Srbijom je pravi gubitak vremena, nije čak ni zabavno i nema mjesta likovanju. Srbija će ostati maleni otok, komadić sovjetskog uma zaokružen zemljama članicama NATO-a: zemlja bez mora, bez prometnica, bez kulturološkog fundusa krcata guslarskim lažima, četništvo opsjednuto mitovima o izgubljenim bitkama i ratovima. Srbija je trajna fleka judeokršćanske uljudbe s ogromnim raskoracima sa samom sobom na koju ne treba trošiti vremena, jer nikom ozbiljnom nije važna.
Republika Srbija je srebreničkim pokoljem i pokoljem na Ovčari, na primjer, zorno pokazala svoj stav nesrpskom stanovništvu i način na koji rješava manjinska pitanja, a otvaranje ovih i onih poglavlja, srpsko-srbijanski prkos, laži i prijetvornost služi samo za domaću uporabu („nanositi lokalno“) i nikoga više ne može zavarati.
Mila Marušić/hrsvijet.net
