SRETNO, DOMOVINO, GDJE GOD BILA: Nema iseljenika koji se nije odmah po dolasku pokajao
Foto: Shutterstock
Društvene, obiteljske veze i osjećaj pripadanja često su nešto što ne primjećujemo dok se ne odselimo, a neophodni su za normalno funkcioniranje svakog čovjeka
Kraj je još jedne godine i na kraju svih krajeva opet stoji novi početak, kako to uvijek biva s krajevima, razmišljam dok ulijevam čaj od brusnice koji mi ne miriše kao onaj iz domovine na koji sam naviknula.
Kad se odselite izvan Hrvatske, sve vam nedostaje – mirisi, okusi. Dugo sam razmišljala što mi to nedostaje u Neckarsulmu, a što mi je nedostajalo u Zagrebu.
Nema iseljenika koji se nije odmah po dolasku pokajao, koji nije osjetio usamljenost i nepripadanje, ali rijetko koji se vratio.
Tek kad se udaljite, shvatite koliko aspekata vlastitog života uzimamo zdravo za gotovo.
Društvene, obiteljske veze i osjećaj pripadanja često su nešto što ne primjećujemo dok se ne odselimo, a neophodni su za normalno funkcioniranje svakog čovjeka.
Sve one sitnice i rituali koje nikada niste primjećivali u svom životu upravo su ono najvrednije, što daje smisao. Ono što se ne može kupiti novcem i što životu daje boju.
Niti jedan europski velegrad, niti bilo koji luksuz ne može vam ugrijati srce kao mjesta i ljudi koji su kilometrima daleko, a mogu učiniti da se osjećate bolje nego kraj onih koji su u vašoj blizini.
Iseljenici će često reći, kao u onoj Merlinovoj pjesmi, “nije sreća para puna vreća”, ali opet kažem – pustimo radnike čije su tvornice u stečaju ovog Božića da odgovore na to pitanje.
Jest da mi nedostaju dragi ljudi i dvostruko sam sentimentalna kad je Advent u Zagrebu, ali kad pogledam jutarnje vijesti, gdje je naslovna stranica posvećena otvorenju najdužeg tunela na svijetu u Švicarskoj, ulaganju koje je stajalo 13 milijardi eura, i vidim da je u Hrvatskoj glavna vijest rasprava o petokraki ili slovu U, odmah sebi kažem: “Dobro ti je ovdje”.
Ovdje se manje gleda koliko što ima cijenu, ali ovdje se ne prate reprize dnevnika od šest do jedanaest, ne raspravlja se o desničarskom domoljublju i ljevičarskoj toleranciji, raspravlja se o visini socijalnih primanja kako bi se omogućilo da sva djeca imaju za mliječni obrok, ovdje se radi, ovdje se gleda unaprijed i ne vraća se stalno unazad.
Ovdje se ne ispijaju kave svaki dan, ovdje nedjeljom i blagdanima ne rade šoping-centri, a premijerka Merkel, zamislite, nije katolkinja.
Ovdje se puno radi, ali i zaradi za život dostojan čovjeka. Ovdje sudovi rješavaju slučajeve u najbržem roku.
Ovdje ne plaćate cestarinu za najbržu autocestu na svijetu, ali će vam od bruto plaće odbiti davanja i do 35 posto.
Ovdje se strogo kažnjava rad na crno. Ovdje će vam uzeti vozačku za stalno jer ste dosegli granicu od osam bodova, tad će vas udariti po džepu i natjerati da polažete popularno zvane “idiot-testove” i platite žestoko cijenu svoje neodgovornosti.
Iseljeništvo ne živi životom domovinske Hrvatske, koliko god se trudili biti dio nje. Ovdje vlada princip, red, rad i disciplina začinjena sa slobodnim vremenom ispunjenim kvalitetnim sadržajem čime daje pozitivne rezultate i ohrabruje mlade da vjeruju u budućnost.
Ovdje će vam pružiti ruku i prigrliti vas kao stranca, razumjeti na vašem lošem njemačkom, ovdje će vam dati priliku da radite iako nemate diplome za to, ovdje će vam dati priliku da uspijete ako imate viziju. Ali, ako očekujete da ćete se obogatiti u kratkom roku, onda ste na pogrešnoj adresi.
Ovaj sustav ima i puno mana i nije uvijek najpravedniji, ali je daleko pravedniji od onoga što je ponudila domovina.
Jer tko osjeti uređeno društvo koje funkcionira na različitosti i jednakopravnosti, taj će se teško vratiti na sustave gdje kad želite kupiti nekretninu, morate skoro sve institucije obići da bi vam na šalteru nervozna službenica opet rekla da vam nedostaje jedan papir.
U posljednje tri godine oko 150 tisuća mladih napustilo je domovinu. I jutros su uplakani roditelji spremali na put djecu na autobusnim kolodvorima opustjele Slavonije, nisu više mogli čekati da se ostvare obećanja da će biti bolje.
Akademici, stručnjaci, medicinske sestre i brojni drugi svojim znanjima i vještinama gradit će bolju budućnost u tuđim europskim društvima koja već godinama rade strategije za privlačenje visokoobrazovanih, poput Beča u kojem radi više od tisuću uposlenih koji se samo brinu o pitanju mladih, a za ovu grupaciju stanovništva godišnje samo grad Beč izdvoji 40 milijuna eura.
Hrvatska mladost o takvim uvjetima može samo sanjati, tako će teška srca krenuti put iseljeništva te će se za Božić ogrnuti samoćom i nepripadnošću žuljevitim rukama.
Ipak će domovini poslati čestitku i doznačiti nešto eura kao i prošle godine, kada je do Hrvatske otišlo 929 milijuna eura.
Kriva je percepcija koja se nameće da mladi odlaze iz Hrvatske zbog pohlepe i želje za novcem.
Mladi odlaze jer je klima takva da se više ne može živjeti u svojoj državi, a zašto je to tako i što će društvo poduzeti da to prestane, vrijeme će pokazati.
Samo se nadamo da do tada ne bude prekasno. Pa, domovino, sretni ti blagdani, gdje god da si!
Izvor: ovdje
