Poslušnost vjere
4. nedjelja došašća
Iako se u Svetom pismu traženje znaka kojim bi Bog trebao dokazivati svoju naklonost čovjeku u pravilu osuđuje – Isus je vrlo odlučno odbijao i osuđivao takva traženja (Mt 12,39; 16,4) – prorok Izaija piše (prvo čitanje) kako sam Bog potiče kralja Ahaza da traži od njega „jedan znak iz dubine Podzemlja ili gore iz visina“. Ahaz to odbija pravdajući se da ne želi iskušavati Boga. Naizgled vrlo ispravno. Da Boga ne treba iskušavati, kazao je Isus sotoni u pustinji (Mt 4,7).
Međutim, ovdje se ne radi o iskrenoj poniznosti pred Bogom, nego je po srijedi nešto sasvim drugo. Ahaz odbija Božji znak, jer se boji saznati volju Božju. On zna da bi Bog od njega mogao tražiti da promjeni svoje nakane i odluke. A on to ne želi. Za razliku od onih slučaja kada traženje znaka očituje nevjeru prema Bogu, odnosno nedostatak povjerenja, te su zbog toga vrijedni osude, ovdje se radi o znaku koji bi Ahazu trebao pomoći da otkrije volju Božju i da po se po njoj ravna. Kralj u Izraelu pomazanjem je bio obvezan upravljati narodom po Božjoj volji, a ne prema svom nahođenju (1 Sam 15,17sl). Od njega se tražilo pouzdanje u Boga.
Ahaz na to nije bio spreman. Radije se pouzdavao u svoje procjene. U političkim previranjima sklopio je služinski i kompromitirajući savez s asirskim kraljem Tiglat-Pilserom, kako bi se zaštitio od aramejskog kralja i kralja Izraela. Taj pak savez je uključivao uvođenje poganskog kulta u Izrael i oskvrnuće jeruzalemskog hrama (2 Kralj 16,7 i sl). Teško je bilo zamisliti veći grijeh za jednog kralja. Ahaz se tako potpuno iznevjerio svojoj kraljevskoj zadaći i izazvao ljutnju Jahvinu. Kao odgovor na njegov neposluh Izaija naviješta novi znak Gospodnji: djevica će začeti i roditi dijete koje će biti Emanuel – Bog s nama.
Matej (evanđelje) upravo u Isusu vidi ostvarenje Izaijinog proroštva. Istu misao ističe sv. Pavao na samom početku Poslanice Rimljanima (drugo čitanje). Isus je najveći znak Božje prisutnosti u svijetu i Božje ljubavi prema čovjeku. On je obećani potomak Davidov, novi i istinski pomazanik Božji. Potpuno vjeran Bogu on će svojom poslušnošću zauvijek ispraviti sve ono što je grijehom neposluha srušeno i učiniti da ponovno možemo biti dionici Božje milosti i svetosti.
Osim toga, Matej nam Josipa, zaručnika Djevice Marije, predstavlja kao suštu suprotnost neposlušnom Ahazu. On u svojoj muci traži najbolje rješenje. Marija je trudna, a dijete nije njegovo. Što napraviti? Možemo samo zamisliti što se sve tom dobrom i bogobojaznom čovjeku vrzmalo po glavi: pomisao da ga je Marija, njegova zaručnica koju je tako volio, prevarila, sramota i prigovori okoline, srušen muški ponos… Ipak, on ne želi Mariju izvrgnuti sramoti. Da ju je odbacio, praktično bi je izručio smrtnoj kazni kamenovanjem, kako je to propisivao Mojsijev zakon. Međutim on, muž pravedan, ne traži svoje, nego Božju volju. Smišlja kako da je potajice otpusti. Ovdje se zbilja pokazuje sva Josipova vjernička veličina.
Bog Josipa ne zaboravlja. U snu mu po anđelu objavljuje svoj naum s njim, njegovom zaručnicom Marijom i njezinim djetetom. Tko iskreno traži Božju volju, njemu Bog otkriva svoje duboke naume i pokazuje svoje putove. Josip otkriva da je Marijino dijete od Duha Svetoga i da je upravo ono onaj znak koji je Izaija prorok navijestio kralju Ahazu. A on, Josip, pozvan je da bude suradnik Božji u uzvišenom djelu spasenja. Josip spremno prihvaća. Tu vidimo koliko je sa svojom zaručnicom Marijom dijelio istu vjernost Bogu. Ona je na sasvim sličan način otkrila Božje naume i spremno izrekla: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,28-38). Ovdje se krije vrlo lijepa poruka: kada zaručnik i zaručnica ili muž i žena dijele istu vjernost prema Bogu, onda nema te krize, nema te muke i zapreke koju zajedno i uz Božje proviđenje ne bi mogli svladati.
Marija i Josip su primjer istinske i zrele vjere koja Boga traži i nalazi. Prihvatili su Božju volju bez obzira što je ne razumiju i bez obzira na žrtvu i odricanje koje to od njih traži. Njihova spremnost da odustanu od svojih želja i nakana te da se stave Bogu na raspolaganje pokazuje kako je poslušnost Bogu najsnažnije očitovanje vjere; ali ne nekakva ropska poslušnost koja isključuje čovjekovu slobodu, nego svjesna i zrela poslušnost u kojoj vjernik traži i hoće da se u njegovom životu vrši volja Božja, jer Bog najbolje zna što je za naše spasenje. Josip i Marija su vjerom prihvatili Božji znak baš onakav kakvog im ga Bog šalje – znak djeteta koje se ima roditi. I baš to dijete postaje najvećim znakom Božje ljubavi ne samo njima dvoma, već cijelom čovječanstvu. Tako poslušnost u vjeri postaje pravi stvaralački čin, jer omogućuje da se Božje spasenje dogodi najprije u životu vjernika koji je poslušan Bogu, a onda po njemu i drugima u svijetu.
Na takav način Bog i od nas treba suradnju. Vjerovati ne znači nužno Boga razumjeti, nego se u nj beskrajno pouzdavati. Vjera je ponajprije poslušnost koja se rađa u tišini, u molitvi, u dubokom uvjerenju da Bog ljubi čovjeka te ga po svom neshvatljivom promislu hoće k sebi privesti.
Don Marinko Mlakić
