Jedno zakašnjelo hvala HOS-ovcima!
Bilo bi najbolje da gospođa Vesna Pusić – Šrafciger ode skinuti ploču s imenima poginulih i izmrcvarenih Hosovaca u Jasenovcu.
Shvatila bi, moguće, kako ploču nije lako postaviti niti skinuti. Da bi bila postavljena treba postojati razlog. Hosovi borci su je zaslužili braneći kućni prag i domovinu. Besplatno su krenuli protiv srbočetničkog agresora. Nisu uvjetovali svoj odlazak na front foteljama, novcem, ekspresnim diplomama ili radnim mjestom s ekskluzivnom plaćom ili otpremninom. Ili sjajnom mirovinom, makar jedan dan proveli u rovu, umjesto u nekoj saborskoj logi.
Za dom spremni, nije im zasigurno bila ideologija već misao vodilja koju su potvrdili djelom.
Domovina nas je trebala, a narod naoružan samo domoljubljem se odazvao.
U to olovno vrijeme postala sam ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Splitu, regionalne ustanove za djecu i odrasle s intelektualnim teškoćama, koja je prihvatila pored svojih 350 korisnika prognani vrlički zavod s hendikepiranim korisnicima, također. Bilo ih je 303.
Vrličani su stigli u Split krajnje iscrpljeni i u teškom stanju.
Iznureni, žedni, uglavnom inkontinentni, izmučeni teškim uvjetima življenja. Posljednjih nekoliko mjeseci u Zavodu u Vrlici, okupatorske postrojbe/četnici, prekinuli su im dotok vode, pa nije teško zamisliti patnje preživljavanja, korisnika i osoblja. Vijest o toj brutalnosti obišla je svijet.
Ali ne bih na ovom mjestu opisivala užas situacije u kojoj smo se našli, jer je nakana ovog obraćanja drugačija.
Potreba mi je zahvaliti se splitskim hosovcima koji su tada među prvima došli pitati me kako mogu pomoći.
Često se sjetim lijepe djevojke i mladića, velikog kao gora, u hosovim odorama. Često se zapitam gdje su, pod zemljom ili među preživjelima. Neka mi oproste što im nisam zapamtila imena. Ali nisam zaboravila njih. To su geste koje se pamte.
I zato danas ovo pišem. Pozdravili smo se za dom spremni. Ja sam zaplakala, ne sluteći još tada koju će kalvariju proći moj narod.
Za dom spremni nije bilo ideološko koketiranje već bogati sadržaj onoga što smo osjećali prema svojoj žudno očekivanoj hrvatskoj nezavisnosti. Nije bilo vremena ni motiva za kopanje po prošlosti. Niti za isprazna filozofiranja tko nas bre zavadi, niti za traženja dobro plaćenih sinekura pod krinkom pseudohumanosti. Bilo je vrijeme brze odluke jesi li spreman biti na braniku doma svoga ili ne.
Pozdrav za dom spremni bio je jasan odgovor.
Potaknuta deklarativnim nastojanjima, posebice onih koji pozivaju na gledanje u budućnost i bez tereta prošlosti, a djeluju otrovno suprotno, ovo moje zakašnjelo hvala upućujem s dubokim naklonom svim poginulim borcima HOS-a, tako požrtvovno utkanima u Domovinski rat.Kao i svim znanim i neznanim junacima Domovinskog rata.
Svi oni zajedno amnestirali su pozdrav Za dom spremni od svakog proustaškog inputiranja. To danas trebamo razlučiti i obraniti.
I idemo dalje, okrenuti boljem danas i još boljem sutra. Za sve stanovnike moje Hrvatske. A gospođi Šrafciger bilo bi najbolje otići pod neko drugo sunce. Hrvatsko joj izaziva alergiju. Ne znam jedino kolika joj je osjetljivost na kune.
Dr.sc. Vini Rakić
U Splitu, 17.prosinca 2016.
