Pupovčeve Novosti: ‘RH je nova NDH’
Desnica dizajnira Hrvatsku kao neku novu NDH, piše prominentni hrvatski novinar Marinko Čulić u novinama izdašno financiranim iz budžetskih sredstava te NDH, a HDZ pak naziva ‘sotonističkim ogrankom Katoličke crkve’.
Cijenimo iskrenost, i drago mi je da konačno otvoreno govore što stvarno misle, i podržavamo slobodu govora, ali naravno ne za budžetske novce RH. Na zapadu je običaj da mediji koje država financira promoviraju samo i jedino političke interese te države u inozemstvu. Primjerice, protestantske države plaćaju medijima da šire kultorološki svjetonazor, dakle njihovo viđenje ljudskih prava, gay pride, i tako dalje. Sigurno neće plaćati medije koji šire katolički ili, ne dao Bog, islamski. Američki mediji koji se financiraju među inim državnim novcem promoviraju interese Izraela, nipošto Palestinaca. I tako dalje.
Na stranicama vlade možemo pročitati kako se iz Državnog proračuna Republike Hrvatske financijski pomažu različiti programi šest nevladinih udruga srpske nacionalne manjine, među kojima je i Srpsko narodno vijeće, koje izdaje tjednik „Novosti” i istoimeni portal. 2013 godine je NDH, pardon RH, dala za programe nevladinih udruga srpske nacionalne manjine ukupno 10.888.000 kuna “za ostvarivanje programa informiranja, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija”. Nije ni mali novac, gotovo 11 milijuna. Od toga SNV pokupi oko 3,6 milijuna.
Što dobivamo za taj novac? Klasično izvrtanje teza. “Nema smisla da se lažemo, u ovoj zemlji je bilo više tolerancije jučer, u vrijeme ‘totalitarizma’, nego danas, u vrijeme ‘demokracije”, kaže Marinko, dodajući misao nekog neimenovanog “zagrebačkog sveučilišnog profesora” koji “nikada u 42 godine života nije osjećao ovako neugodno zbog načina na koji Hrvatska tretira svoje ratne zločine i zločince u daljoj i bližoj prošlosti”. I nama je neugodno zbog načina na koji Hrvatska tretira ratne zločince, naročito srpske koji su se razmiljeli Vukovarom sada u svojstvu policajaca i političara, bez da ih itko pita što su radili u ratu. A je li Pupovcu neugodno zbog toga kako Srbi u Hrvatskoj tretiraju svoje ratne zločince? Oni se time ne bave, previše su zabavljenim “tretiranjem” hrvatskih ratnih zločinaca, naročito im je trn u oku Glavaš, kad im već nije neugodno zbog jednog Stanimirovića. Ako su Glavaševe izjave u Saboru “zapišavanje ovog ‘časnog doma’ “, kako piše Marinko stavljajući “časni dom” u navodnike, što su onda njegove i Stanimirovićeve izjave? Nešto što bi u normalnijoj, “tolerantnijoj” državi bilo proglašeno povijesnim revizionizmom i negiranjem agresije i završilo bi dugogodišnjom zatvorskom kaznom.
No da neki nemaju ni stida ni srama očito je. Što se tiče stupnja međunacionalne tolerancije u “antifašizmu”, tu su toleranciju na svojoj koži iskusili mnogi koji su robijali zbog “deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, iskusili su je brojni koji su dobili pendrekom po zubima od kakvog brkatog “druga organa” iz pasivnih krajeva naseljenih pretežno srpskim pučanstvom (što je bila preporuka za taj posao). Naročito su tu međunacionalnu toleranciju iskusili albanski rudari na Kosovu, kad ih se tako istoleriralo da je bilo i mrtvih. Primjeri međunacionalne tolerancije u bivšoj SFRJ su bili i “mitinzi istine”, protjerivanje Hrvata iz Knina, i skup milijun međunacionalno tolerantnih Srba na Kosovu polju koji su tražili oružje (kasnije je rečeno da se nije skandiralo “dajte nam puške” nego “dajte nam gusle”, valjda smo krivo čuli. Tako je i Marinko krivo čuo da se skandiralo “ubi Srbina” na Dinamovom stadionu, skandiralo se “ljubi Srbina”, ako ćemo se tako igrati gluhih).
Na stranu međunaciolna pendrek-tolerancija, čitav tekst dolazi iz paralelnog svemira u kojem Marinko očito živi. U vrijeme kad mediji otvoreno huškaju ljude da krenu kukom i motikom na teške ratne invalide koji traže ostavku jednog evidnetnog korumpiranog ministra i objedinjavanje svojih prava u jedan zakon (ne i njihovo povećanje), on piše “naprosto, radikalna nacionalistička, sada i otvoreno šovinistička desnica, zauzela je prostor za otvorena difamiranja i huškanja i više ga čak ne mora ni braniti”. Difamacija i huškanjima svjedočimo svaki dan, pa i taj njegov tekst zapravo nije do li difamacija i huškanje. Napisati da je jedna od dvije velike stranke u Hrvatskoj “Sotonistički ogranak Katoličke crkve”, pa se onda žaliti na difamacije u medijskom prostoru, to je stvarno dno licemjerja. Ili vrhunac. A da mi probamo SNV nazvati kakvim takvim imenom? Smislite ga sami.
A zna se čovjek praviti i blesav. “Stvar je dovedena do idealtipskog vrhunca nakon prošlotjedne presude Međunarodnog suda u Haagu, kada je iz desničarskih šatora i stožera, a nešto umjerenije i iz državnog vrha, stigao gotovo pa jauk razočaranja što devedesetih nad Hrvatima nije počinjen genocid. Dakle ono što bi u svakom uravnoteženom društvu bilo razlog za zadovoljstvo, kod nas je shvaćeno kao teška nacionalna tragedija, i za nju su se odmah potražili krivci. To su, razumije se, ‘Jugoslaveni’ na vlasti, koji su navodno i priželjkivali ovakvu presudu, još gore, izjednačavanjem žrtve i agresora, pa čak i ‘veleizdajničkim’ dostavljanjem dokumenata direktno su utjecali na to da ona bude donesena.Tako je otvoren najnoviji krug unutarhrvatske mržnje”, piše Čulić.
Nitko, naravno, nije razočaran time što nad Hrvatima nije počinjen genocid, jer ionako smatramo da jest. No dio ljudi je razočaran time što tako nije i presuđeno. Suluda Čulićeva konstrukcija je usporediva s ovim: netko vam ubije bliskog člana obitelji, sud ubojicu oslobodi, a Čulić onda kaže, “vidite, njemu je žao što mu brata nisu ubili, kakav je to čovjek, sije mržnju”. “Toliko je svega toga malo da vodi jedino zaključku da je Hrvatska promašena država. I to promašena ne u izvedbi nego u projektu, jer on očito nije u stanju osigurati, završimo rečenicom kojom smo počeli, ni onoliko tolerancije koliko je bilo u omraženom socijalizmu”, kaže Čulić u zaključku. No, promašena država u projektu je u stvarnosti bila upravo ona koja je propala, a koju on ne može prežaliti. A propala je upravo zato jer je bila zasnovana na netoleranciji i nepravdi. Da nije, ne bi propala. No, Čulić se uvijek može tješiti i nadati da će Hrvatska jednog dana propasti pa ćemo opet imati “međunacionalnu toleranciju” po uzoru na SFRJ, zajedno sa Slobom Miloševićem i srpskim specijalcima na Kosovu, krunskim dosegom te i takve tolerancije.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
