Zaista bi opet valjalo objaviti zlehude rječetine drugarice Šrafenciger. Ona se ne mijenja ni za dlaku, ni u mislima ni u namjerama. HNES (Hrvatsko nacionalno etičko sudište) je svojevremeno objavio na otvorenoj tribini njena mržnjom okupana nedjela protiv ove jadne države koja nju, njene potomke i prijatelje, pretke i istomišljenike hrani već stotinu godina.

Jest da se otrcala i prividno predala u bijedne ruke svoju bijednu i ništavnu strančicu, ali, vidi vraga, obnašaju oni važne službe, gade po ruci koja ih hrani, lažu i kad govore i kad šute. Osobitim je darom obdarena cijela družina – mimikrijom. Osnova uvijek ostaje ista: jugosramija (rekao bi slijepi pjesnik Vjenceslav Čižek – njemu su u zeničkom kazamatu istomišljenici drugarice Šrafenciger oslijepili oba oka). Zaista su narančasti sljedbenici rečene drugarice dosljedni: valja navaliti na vid, na oči, na spoznaju koja se ne može poreći jer su neki bili svjedoci njihovih zločina i na njihov užas još su živi! Što je lakše nego ugasiti oči! O tome je pisao i nesretni Ivan Goran kojega su ubili u šumetini i zameli trag, kao što su ubili i sve one značajnije sljedbenike zavedene na put crvene Hrvatske, poput Hebranga i braće Ribar.

I opet se javila drugarica Zmija ili po novome darovitom i umiljatom govoru drugarica Šrafenciger poznata sada u javnosti izjavom da treba baš tim predmetom ponovno iskopati rupe na zidu kako bi se srušila ploča kojom se zaboravni narod podsjeća da su tu imena poginulih branitelja, HOSOVACA.

Dotjerala se drugarica u šarenu „bljuzicu“ i sredila žute šiške pa sasjekla svaku diskusiju svojom pravednom presudom: kakva komisija, kakvo povjerenstvo- tu je dovoljan šrafenciger! Uzmeš to oruđe koje može biti i oružje, pa najprije iskopaš oči ranjeniku, drugarice Šrafenciger! Zašto ne? Pa to se upravo dogodilo nesretniku ili nesretnicima koja imena toliko smetaju upravo vama, drugarice Šrafenciger! O tome kako su vama bliski i raznim miloradima i arsenijima bliski, oni s kokardama i zvijezdama, upravo iskopali oči šrafencigerom, pa onda rezali tijelo i konačno ispucali četrdesetak metaka u to tijelo, to nije predmet vašega gnušanja. Ma jok! Vama je gnusno kad se netko žrtvuje za domovinu i bude spreman umrijeti i ovakvom mučeničkom smrti. To je odurno za vas drugarice Šrafenciger. A osobito onaj strašni pozdrav: Za dom spremni! Znamo da vi niste za domovinu spremni, ne za hrvatsku domovinu, za nikakvu Hrvatsku niste spremni! Vi ste drugarice Šrafenciger alergični na tu za vas zgaženu zemlju punu grobnica bez ploča, a sada se pitamo i ovo: kako to da vašega taticu , vojnoga suca u NDH (Nezavisnoj državi Hrvatskoj) nije smetao ovaj pozdrav?! Uredno je pisao osude i primao mrske kune, kao što vi sada izričete presude za već mrtve mladiće – hrvatske bojovnike i primate mrske kune u turobnom Saboru koji jedva da može nositi to drevno časno ime.

Ne bismo se htjeli kladiti da drugarica nije znala zašto kao sredstvo likvidacije uspomene na te mlade junake spominje baš taj alat. Obaviještena je drugarica o mnogočemu što mi ne znamo. Možda i o tome. Možda se boji da oni, ili netko drugi ne progleda. Najprije iskopati oči, kako su svjedoci potvrdili, tako da utrne vid i dok se gasi da ne zaboravi lik dragog prijatelja drugarice Šrafenciger, jer on nosi ponosnu zvijezdu ili kokardu, ili oboje. Kaže njen sotonski šaptač, poznat po dugim pauzama: kokarda nije nikakvim zakonom zabranjena u Hrvatskoj! Mladi, ubijeni od zvjezdaša i legalista kokardaša sada mogu slobodno ubijati, premlaćivati i činiti druga liberalno-slobodarska djela. Uzmeš šrafenciger i kupiš ulaznicu u društvo koje je časni etički sud (HNES) 18. travnja 2015. godine osudio za izdaju Domovine: jer je drugarica Šrafenciger širila tijekom Domovinskoga rata lažne vijesti, optuživala predsjednika Tuđmana i hrvatske generale, a podržavala Carlu del Ponte kako bi uništila optužene , a nevine generale; optužena je jer je prva uvela termin građanski rat i Hrvatsku proglasila agresorom na BiH, poradi čega još nevinih žrtava čami u Haagu; što je do zadnjega trenutka nastojala povući tužbu za genocid protiv Srbije na sudu u Haagu; što je u jeku najvećega klanja i okupacije Hrvatske organizirala 1993. u Muzeju Mimara susret s koljačima iz Knina i Srbije kako bi se dokazalo da nema ni žrtve ni agresora; jer je zastupala tezu da se radi o dogovorenom ratu Tuđmana i Miloševića a radi podjele BiH; što je izjavljivala da Srbija ima pravo aktivirati optužnice protiv hrvatskih branitelja; što je tražila da se ukine pravo glasa Hrvatima u BiH dopisnim putem jer su“ na niskoj civilizacijskoj razini da bi mogli dopisno glasovati“; što je davala bezuvjetnu podršku Srbiji za ulazak u EU bez rješenja pitanja granica, nestalih osoba, naknade ratne štete, povrata umjetnina, kao i pitanja kaznenoga gonjenja za ratne zločine koje su Srbi počinili na tlu Hrvatske; što je bezočno i prostački ponizila udovice i majke ubijenih sinova ponudivši im da joj se pridruže u „Gay paradi“ itd… itd. sve do dvadesetak navedenih krimena koji bi zahtijevali da se drugarica Šrafenciger ne pojavljuje u javnosti i jednom zauvijek ušuti kad bi imala časti.

Ali nitko se nije ozbiljno osvrnuo na sve njene zločinačke poteze ne samo riječima, nego i djelatnošću koju nastavlja i danas sjedeći široko na udobnoj fotelji u Saboru gdje nema nikoga da joj nabroji zlodjela. Kao da smo slaboumni, pokunjeni i ljigavi u nastupima , kao da ne znamo što se zbivalo, i u tom neznanju još smo poniženi kao agresivni fašisti, mi koji nismo bili vojni suci u NDH, mi koji nismo gazili domovinu kad je grcala u krvi, nego smo bili za domovinu spremni, mi koji smo izgubili čitave obitelji u Vukovaru i diljem Hrvatske. Stidim se onih koji šute u nekada Hrvatskom Državnom Saboru.

Nevenka Nekić/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save