Nastanak četničkih pokreta

Prema: Zvonimir Despot

Povijest četničkih udruženja seže u 1921. kada je u Beogradu osnovano prvo takvo udruženje. Prvotni četnički krugovi u tridesetim godinama 20. st. okupljeni su pod geslom „za kralja i otadžbinu“. Čvrsto podupirući vladarsku dinastiju Karađorđevića zalagali su se za ideju jugoslavenskoga nacionalizma, odnosno beskompromisnoga integralnoga jugoslavenstva i unitarizma. U godinama koje su slijedile četnička su se udruženja ubrzano osnivala tako da je takvih poluvojnih organizacija 1935. bilo samo na području Savske banovine 114. Od većih mjesta u Savskoj banovini četnička su udruženja osnovana u Zagrebu, Jasenovcu, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Pakracu, Dugoj Resi, Vrginmostu, Topuskom, Vinkovcima, Vukovaru, Srpskim Moravicama, Karlovcu, Đurđevcu, Dalju, Vojniću, Sušaku, Plaškom, Virovitici, Ogulinu, Gomirju, Samoboru, Bjelovaru, Koprivnici, Gospiću, Medku, Borovu i Novoj Gradiški. Od njihovoga djelovanja nije bila pošteđena ni Primorska banovina u kojoj su svoja udruženja osnovali u Strmici, Vrlici, Otriću, Kninu, Drnišu, Kistanju, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i drugim mjestima. „Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i otadžbinu ‘Petar Mrkonjić’“ i „Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine“ bila su prva takva udruženja osnovana na Hrvatskom teritoriju, u Zagrebu 1927. Poistovjećujući većinu teritorija Kraljevine Jugoslavije sa srpskim etničkim područjem, četnici su od samih svojih početaka bili zagovaratelji velikosrpskih ideja. Prepoznatljivi po šubarama s kokardama i četničkom značkom na prsima četnici su još tridesetih godina počinili niz nasilja i ubojstava Hrvata nailazeći na osudu širega hrvatskoga i dijela srpskoga stanovništva. Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama, a sastojale su se od crnoga polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom „Za Kralja i Otadžbinu“. Budući da su se smatrali čuvarima Kraljevine Jugoslavije i njezinoga državnoga poretka, ubojstvo kralja Aleksandra 1934. u Marseilleu predstavljalo je svojevrstan okidač za eskalaciju četničkoga terora. Četničko nasilje poput batinjanja, izazivanja nereda prilikom katoličkih blagdana, uznemiravanje hrvatskoga stanovništva, devastiranje imovine na katoličkim crkvama i kapelama pa i ubojstva, poput onoga od 27. kolovoza 1935. kada su ubili općinskoga bilježnika Nikolu Kosanovića iz Drežnik Grada, izazivali su brojne prosvjede naroda Kraljevskoj banskoj upravi u Zagrebu sa zahtjevima za ukidanjem takvih organizacija. Prigodom održavanja komemoracije Karla Brkljačića, žrtve četničkoga terora, u Samoboru je 14. travnja 1936. došlo čak i do oružanoga sukoba hrvatskih seljaka s četnicima prilikom kojega je ubijeno šest četnika i tri osobe. U cilju obrane od četničkoga nasilja nad pripadnicima HSS-a osnovano je udruženje za obranu u vidu Građanske i Seljačke zaštite. Sporazumom Cvetković – Maček od 26. kolovoza 1939. najavljeno je konstituiranje Banovine Hrvatske s autonomnim i teritorijalnim određenjem koje je naišlo na protivljenje srpskih ekstremnih i nacionalističkih snaga, što je ishodilo stvaranjem velikosrpskoga pokreta „Srbi na okup“, tajnoga udruženja „Srpska obrana“ i cijeloga niza udruženja za navodnu obranu srpskoga stanovništva. Skupine okupljene oko „Srpskoga kluba“ počele su akciju za stvaranje tzv. srpske banovine u čiji sastav bi ušle sve preostale banovine osim Dravske, dijelovi Hrvatske banovine s većinskim srpskim stanovništvom. Osnovana je i posebna „Komisija spasa Srba sjeverne Dalmacije“ s ciljem skupljanja potpisa stanovništva i slanja zahtjeva i peticija Narodnoj skupštini u Beograd sa zahtjevom za priključenjem benkovačkoga i kninskoga kotara Vrbaskoj banovini, odnosno „Srbskim zemljama“. Sva ova strujanja pogodovala su eskalaciji četničkih udruženja čiji se broj u Kraljevini Jugoslaviji 1938. godine popeo na više od tisuću.

Planovi Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije predviđali su i stvaranje dobrovoljnih četničkih postrojbi predviđenih za provođenje gerilskih operacija. Tako je u travnju 1940. ustrojena četnička komanda sa šest cijelih i jednom djelomično popunjenom postrojbom, od kojih je po jedna dodijeljena svakoj armiji. Četničke su postrojbe u travanjskom ratu podijelile sudbinu jugoslavenske vojske, dok se vojvoda Kosta Pećanac sa svojim četnicima odmah stavio u službu njemačke vojske. Još u sastavu jugoslavenske vojske četnici su u razdoblju od 9.-29. travnja 1941. na područu Bjelovara ubili 27 civila, Hrvata, od kojih 10. travnja 1941. kod D. Mosti 11 civila, 11. travnja 1941. u Svirešiću 3 Hrvatice od kojih je jedna bila djevojčica. Slični slučajevi zabilježeni su i u drugim dijelovima Hrvatske, dok je u Bosni i Hercegovini ubijeno oko 50 civila, Hrvata i Muslimana.

Organizacija četničkih pokreta tijekom Drugoga svjetskoga rata

Gubitak svoje države tijekom travanjskoga rata četnici su pretočili u nastojanja za stvaranjem nove prema projektu banjalučkog odvjetnika Stevana Moljevića, „Homogena Srbija“, nastalom u Nikšiću 30. lipnja 1941. Organizacijom „Homogene Srbije“ unutar obnovljene Jugoslavije, trebalo je stvoriti takvu teritorijalnu tvorevinu koja bi obuhvatila cijelo srpsko etničko područje što je jasno izneseno u samom planu: „(…) Srbima (se) nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive…“. Zalaganje za obnovu Jugoslavije treba shvatiti samo načelno jer bi ona predstavljala samo okvir za međunarodno priznanje unutarnjega principa Velike Srbije. Načelo „gdje je Srbin tu je Srbija“ nagovještao je proces genocida nad nesrpskim stanovništvom prema kojemu je sa zamišljenoga prostora trebalo istjerati 2 675 000 stanovnika, od čega 1 000 000 Hrvata i 500 000 Njemaca, dok bi se uselilo 1 310 000 stanovnika, od čega 300 000 Srba iz Hrvatske. Plan je dopuštao ostanak 200 000 Hrvata, a njegova provedba prepuštena je četničkim snagama, koje su u tom trenutku bile nedostatne. Okupacija hrvatskih teritorija trebala se provesti čim bi se za to ukazala mogućnost, a isti bi trebali biti „očišćeni od nesrpskih elemenata pre nego li se itko pribere“. Moljevićevi projekti i planovi, podržani od krugova oko emigrantske vlade, postali su sastavni dijelovi ravnogorskoga četničkoga pokreta Draže Mihailovića. Mihailović je četničkom pokretu nastojao dati prividno općejugoslavensko obilježje kako bi ojačao vojno-političke osnove pokreta te kako bi savezničke snage stekle dojam da se ne radi o velikosrpskom pokretu. Ostvarivanje četničkih planova nije bilo moguće bez ustroja vojnih snaga, čije je ustrojstvo oblikovano prema tradiciji četničkoga pokreta i vojske Kraljevine Jugoslavije. Sastavljeni poglavito od Srba i Crnogoraca, četnički su odredi bili motivirani mitovima o srpskoj slobodi, vjernosti domovini, srpstvu, monarhiji, kralju i pravoslavlju. Otvoreno razilaženje s partizanskim pokretom u jesen 1941. godine ishodilo je imenovanjem partizana za glavne neprijatelje, ali i osipanje mnogih partizanskih jedinica. Partizanske postrojbe sastavljene poglavito od Srba prelazile su masovno na četničku stranu, pojam u historiografiji poznat pod nazivom „četnički pučevi“. Mihailović je u listopadu 1941. proglasom pozvao sve Srbe, Hrvate i Slovence na priključenje „narodnoj vojsci“ koju vodi prema prisezi „kralju i otadžbini“. Iz uputa koje je Mihailović odaslao četničkim postrojbama 20. prosinca 1941. jasno se iščitavaju njihovi ciljevi i planovi: „(…) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. (…) čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata (…) Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…“. Nedugo potom, u siječnju 1942. emigrantska je vlada njegovu ulogu u zemlji u potpunosti legalizirala imenujući ga ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva, dok su četničke vojne jedinice preimenovane u „Jugoslavensku vojsku u otadžbini“. Sredinom iste godine Mihailovićev položaj dodatno jača imenovanjem za načelnika štaba, čime dobiva odrješene ruke u rukovođenju vojnim operacijama u zemlji. Četnički pokret nikada nije bio spreman voditi ratne aktivnosti na dvama frontovima, a svoje borbene aktivnosti usmjeravao je prema svom glavnom neprijatelju na unutarpolitičkom planu i zaprjeci pri ostvarivanju velikosrpskoga programa, partizanskom pokretu. Optužujući ih za propast Kraljevine Jugoslavije i zločine nad srpskim stanovništvom četnici su se zalagali i za borbu protiv ustaša, podrazumijevajući pod time Hrvate i Muslimane. Četnička pasivnost prema okupacijskim snagama obrazlagana je velikom borbenom moći agresora te bi bilo kakva borbena aktivnost protiv moćnih agresorskih snaga predstavljala fizičko ugrožavanje opstanka srpskoga naroda. Trenutak kada su se četničke jedinice namjeravale obračunati s okupacijskim snagama, označen kao „dani sloma“, odgođen je do invazije Saveznika na Balkanski poluotok. Do toga trenutka četnički su pokreti trebali privesti kraju svoj krvavi pir i postaviti temelje za provedbu velikosrpskoga plana koji je u rujnu 1941. dostavljen izbjegličkoj vladi u Londonu i koji je ista i prihvatila, a u kojemu stoji: „(…) Pripremati se da bi u danima sloma mogli izvršiti ove akcije… b) omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj. v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim

elementom. g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice. d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…“

Četnici nisu prezali od iskorištavanja svih onih čimbenika koje su mogli iskoristiti za ostvarivanje velikosrpskih interesa. U tom svjetlu treba sagledati i uspostave povremenih suradničkih odnosa s talijanskim i njemačkim okupacijskim snagama, kao i one s vlastima NDH pri kojima su morali priznati njezinu suverenost i svoju odanost ustaškim vlastima. Premda su i njemačke snage povremeno ostvarivale s njima suradnju, Hitler nije blagonaklono gledao na suradnju s četnicima. Prilikom susreta s poglavnikom NDH, Antom Pavelićem, u svom glavnom stanu „Wertwolf“ 23. rujna 1942. godine, Hitler je istaknuo: „(…) te srpske patriote na kraju krajeva, zastupaju velikosrpske ideje. Time se odgaja zmija koja, iako je sada mala, može jednog dana postati opasna.“

Procjenjuje se da su četničke vojne snage do kraja 1943. brojale oko 100 000 ljudi, a broj im se tijekom 1944. i povećao sjedinjenjem s Ljotićevim dobrovoljačkim korpusima i Nedićevim vojnim formacijama, čime su činile znatan čimbenik u ratu na tlu stare Jugoslavije. Prema reorganizaciji iz 1943. trojka je bila osnovna jedinica četničkih formacija. Petnaest do trideset trojki činilo je četu, tri čete bataljun, tri bataljuna brigadu, a tri do pet brigada korpus. Opskrba jedinica hranom, oružjem i ostalim potrepštinama temeljila se na mjesnim prilikama, pljački, zarobljavanjem, opskrbom od okupacijskih snaga, povremeno i od NDH, a do početka 1944. pomoć četničkim snagama dostavljali su Britanci. Prve veće četničke formacije u Hrvatskoj osnovane su tijekom listpada 1941. na području Kninske krajine. Radilo se o pukovima „Petar Mrkonjić“ sa sjedištem u Strmici (oko 700 četnika) i „Onisim Popović“ sa sjedištem u Biskupiji (oko 600 četnika), dok je u južnoj Lici tijekom studenoga 1941. ustrojen puk „Kralj Petar II“ sa sjedištem u Srbu (oko 500 četnika). Navedeni su pukovi u proljeće 1942. objedinjeni u novoosnovanu Dinarsku četničku diviziju (oko 3500 četnika) koja je imala zadaću sjedinjavanja četničkih vojnih snaga. Krajem 1942. u Hrvatsku je, kao pojačanje Dinarskoj diviziji, prebačeno oko 3200 hercegovačkih i istočnobosanskih četnika (Trebinjski i Nevesinjski korpus). Novopridošle su snage s „domaćim“ četnicima izvele cijeli niz svirepih zločina, prvenstveno nad hrvatskim stanovništvom i kulturnom baštinom. Kapitulacijom Italije 3. rujna 1943. četnički su odredi ostali bez materijalne skrbi, a pojačane su i borbene aktivnosti partizana, što je dovelo do desetkovanja pojedinih četničkih jedinica. Oporavak je slijedio nakon udruživanja s njemačkim jedinicama potkraj 1943. kada su za svoje usluge u sastavu njemačke vojske četničke snage počele dobivati potrebnu pomoć u naoružanju i hrani. Njemačke su snage procijenile da su četnici u Hrvatskoj borbeniji i pouzdaniji čimbenik od vojnih snaga NDH na području Dalmacije, a budući da su Nijemci bili svjesni krajnjih ciljeva četničkoga pokreta, koristili su suradnju samo u ostvarivanju njemačkih vojnih i strategijskih ciljeva. Četnici su pod zaštitom njemačkih snaga vršili pljačke hrvatskih sela, klali i ubijali Hrvate. Primjer je tome i slučaj sela Bičine kraj Skradina u kojem je pobijeno 36 Hrvata, uglavnom žene, djece i staraca. Tijekom 1943. i 1944. u Hrvatskoj je bilo od 7700 do 10 000 četnika, što je predstavljalo pozamašnu vojnu silu koja je svojom zločinačkom aktivnosti ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.

Četnički zločini u Hrvatskoj 1941. – 1945.

Osnovni uzrok četničkoga terora i zločina ne treba tražiti u religioznim i nacionalnim različitostima, kao ni u osveti za ustaške zločine nad Srbima, već u zalaganju oko stvaranja etnički čiste države, Velike Srbije, na račun povijesnih i nacionalnih teritorija poglavito hrvatskoga, ali i drugih naroda. Četnički teror u Hrvatskoj prvenstveno je ovisio o jačini i stabilnosti četničkih snaga na pojedinom području, a s obzirom na osobe prema kojima je bio uperen možemo ga podijeliti u tri skupine. Teror je prvenstveno bio usmjeren protiv hrvatskoga naroda u cjelini. Orijentirajući se prema njegovom biološkom istrjebljenju, četnici su provodili zločine nad svim Hrvatima bez obzira na njihovo političko opredjeljenje ili starosnu dob. Drugoj skupini pripadaju sudionici antifašističkoga pokreta, među kojima je bilo i srpskoga stanovnišva koje su četnici imenovali izdajnicima srpskoga naroda i pravoslavlja. U treću skupinu možemo svrstati one Srbe i njihove porodice koji su iskazivali lojalnost vlastima NDH. Sama je po sebi jasna činjenica da odgovornost za četničke zločine dijele i talijanske i njemačke okupacijske snage, ali i izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu kao i oni krugovi u savezničkim zemljama koji su podržavali Mihailovića i njegov pokret. Teror i zločin nad hrvatskim stanovništvom izvođen je na terenu i unutar zatvora i logora, a provodile su ga sve četničke postrojbe. Prijetnje pokoljima svakako su bile jedan od najučestalijih oblika četničkoga terora nad Hrvatima. Sastojale su se u raznovrsnim porukama upućivanima hrvatskom stanovništvu u cilju njegovoga istjerivanja s područja pod četničkom vlasti. Ovakve prijetnje nažalost nisu ostajale samo na razini prijetnji, već su često provođene u djelo. Njihov se intezitet pojačavao od ljeta 1941. oblikovanjem četničkoga pokreta u Hrvatskoj. Primjer takvih prijetnji najbolje ocrtava događaj iz veljače 1943. kada su četnici zaposjeli i opljačkali hrvatsko selo Turkalje, a stanovnicima su prijetili riječima: „(…) da su im Talijani kazali da neka od reda kolju, samo neka oni ne vide“ te da ne smije „niti jedno hrvatsko dijete ostati u kolijevci“. Četničke su pjesme u sebi sadržavale prijeteće poruke hrvatskom narodu, otvreno izražavajući velikosrpske ciljeve:

„Evo majka rodila je brata, koji će ubiti 500 Hrvata.” „Milorade mili brate, kada ćemo na Hrvate.” „Sad što ćete Turci i Hrvati, Srbi će vas ako Bog da klati.” „Na vrh brda Romanije četnički se barjak vije, i na njemu crnim slovom piše da Hrvata nema više.” „Mi četnici Srbije i Like, poklat ćemo sve katolike.” „Oj Todore mili brate, došlo vreme klat Hrvate.” „Oj Hrvati al ćemo vas klati, kad se Petar iz Londona vrati.”

Četnici su u Hrvatskoj do 1943. godine uhićene partizane i druge zarobljenike predavali talijanskim vlastima od kojih su pojedini četnički komandanti primali novčane naknade za predane partizane. Početkom 1943. u mjestu Kosovo kraj Knina otvoren je Centralni četnički zatvor – logor koji je prve logoraše primio u ožujku iste godine. Pored partizana, u njemu su bili smješteni i brojni civili kako oni hrvatske, tako i oni srpske nacionalnosti. Dob i spol logoraša nije predstavljala uvjet, tako da su uz partizanske vojnike logorovali starci, žene i djeca. Počesto je i činjenica da je netko iz obitelji u partizanima bio dovoljan argument za odvođenje cijele obitelji u logor. S obzirom na uvjete i teror koji su u njemu vladali, četnički logor pod upravom žandarmerijskoga narednika Dušana Ilića uskoro je prozvan „drugim Jasenovcem“. Na tisuće nevinih ljudi, žena i djece osjetilo je žestinu torture ovoga logora, a na stotine je ljudi iz njega odvedeno na stratišta u grabama Markovca i Topolja. Pored mučenja izgladnjivanjem i batinanjem, popularno je bilo i kotrljanje logoraša u tzv. popovom buretu. Ovaj izum komandanta četničke pukovnije „Petar Mrkonjić“, popa Momčila Đujića, predstavljao je bačvu u koju su s vanjske strane zakucani čavli tako da su oštrice provirivale s unutarnje strane. Nakon što bi se u takvu bačvu zatvorio logoraš, četnici bi je otkotrljali niz strminu, a čavli bi probadali meso nesretnih logoraša. Iskrvarenja i smrt bile su česte posljedice uporabe ovoga četničkoga izuma. Posebnu težinu po psihofizičko stanje žena imala su četnička mučenja silovanjem. Pretežito iz seoskih sredina s patrijalhalnim uređenjem, žrtve četničkih silovanja ova zlodjela u strahu od osude okoline u većini slučajeva nisu ni prijavljivale. Posebna okrutnost primjenjivana je prema zarobljenim pripadnicama antifašističkoga pokreta o čemu nam svjedoči primjer Šibenčanke Leposave Šarić koja je silovana od cijele četničke skupine te potom zvjerski ubijena. Često je četničko mučenje silovanjem bilo povezano i s likvidacijom žrtve pri čemu su silovanim ženama i djevojkama odsječene grudi i drugi dijelovi tijela. Ovi su se zločini događali pod okriljem talijanskih snaga te o njima postoje izvješća poput onoga 107. talijanske legije crnokošuljaša od 19. ožujka 1943. u kojemu stoji kako su se četnici ušavši u Imotski „prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Talijani, Hrvati ili Srbi, nepoštujući nikoga i ništa. Silom su provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora, oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati“. Kako prema stanovništvu i zarobljenicima, tako ni prema ranjenicima četnici se nisu pridržavali nikakvih međunarodnih konvencija. O tome nam svjedoče brojni primjeri poput onoga iz Gračaca kada su se četnici domogli 41 partizanskoga ranjenika i sve ih zaklali. Ranjenici su redom bili Srbi osim jednoga Hrvata, Stipe Špehara kojega su teško ranjenoga vukli kroz Gračac, izrugivali mu se i boli noževima do smrti. Nemilu sudbinu doživilo je i 90 ranjenika partizanske bolnice u Krčanama, kada su 36 ranjenika i bolničkoga osoblja četnici zaklali. Među zaklanima bila su i dva liječnika. Talijanske su okupatorske vlasti u cilju likvidacije istaknutih antifašista raspisivali tjeralice i novčane nagrade. Ukoliko ucijenjenu osobu nisu uspjeli živu predati talijanskim vlastima, četnici bi likvidiranoj osobi odsjecali glavu i mijenjali ju za nagradu u talijanskoj komandi. Takva je sudbina zadesila komandanta 3. bataljuna NOP-a Pekišu Vuksana, kojemu su nakon četničkoga puča 21. studenoga 1941. četnici odsjekli glavu i predali ju Talijanima pred kojima su „gazili po njoj, ćulali je kao loptu po ledini, pljuvali je, da bi time pokazali svoju privrženost i odanost talijanskim okupatorima“. Na 100 000 lira bila je ucijenjena glava političkoga komesara Biće Kesića, a o događaju progovara sudionik Đuro Kesić: „Biću smo uhvatili i odveli u gusarnicu u šumi Kokirna. Odsjekli smo mu glavu, a samo tijelo bacili u jamu. Njegovu glavu odnijeli su u torbi u Gračac Đuro Radusin – Arambašica, Tomo Radusin i Mićo Senader. Prodali su je Talijanima. Oni su otišli iz Graba u jutro, a vratili su se iz Gračaca tek poslijepodne. Donijeli su od Talijana kao plaću 100.000 lira. Novac smo podijelili u kući Nikice Senadera. Nas svakog zapalo je po deset hiljada lira“. Pomamljeni novčanim nagradama četnici su za Talijane vršili i druga plaćena zlodjela. Tako su za 23 uhvaćena i strijeljana Hrvata partizana iz bataljuna „Bude Borjan“, dobili nagradu od 10 000 lira. No odsijecanja glava četnici su vršili i bez nagrada. Tijekom masovnog pokolja hrvatskoga stanovništva Vrgoračke krajine, četnici su odsjekli glavu župniku Župe Biokovske don Jozi Breanoviću, a posebno je okrutno bilo odsijecanje glava djeci i njihovo nabijanje na kolac u selu Gatima u listopadu 1942. Među najgore četničke zločine možemo ubrojati i krajnje nečovječno spaljivanje živih ljudi. Ova je metoda povezivana s masovnim paljenjem stambenih i gospodarskih objekata u cilju masovnih pogroma kako hrvatskoga tako i muslimanskoga i romskoga stanovništva. Među najokrutnije četničke zločine ove vrste možemo izdvojiti slučaj kada su u selu Radigojni kraj Vrbovskoga u noći 17./18. studeni 1942. žicom vezali dvije romske obitelji te ih zatvorili u njihovoj drvenoj kući i žive zapalili. Te je noći živo spaljeno 14 osoba, od čega 6 djece. Pored ovoga slučaja posebnom se okrutnosti ističe i ubojstvo starca Nikole Blaževića iz Maovica, 26. siječnja 1943. Tog su ga dana Đujićevi četnici živoga nabili na kolac i pekli ga na vatri u obližnjoj kovačnici. Četnici su u Otavicama strica glasovitoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, Iliju Meštrovića, starca od 86 g., bacili živoga u njegovu zapaljenu kuću i tako usmrtili. Nažalost, takvih i sličnih primjera spaljivanja živih ljudi od strane četničkih jedinica ima na pretek. Masovni četnički zločini nad hrvatskim stanovništvom bili su najizraženiji u razdoblju kada je četnički pokret bio vojno najsnažniji. Tu govorimo o razdoblju uske suradnje s okupatorom tijekom 1942. i 1943. u kojemu je do izražaja došla sva genocidnost četničkoga pokreta. Prvi masovni zločin nad hrvatskim stanovništvom četnici su izveli u Lici tijekom srpnja 1941. kada su ubili 16 Hrvata iz porodice Ivezića. Taj je zločin pokrenuo iseljavanje Hrvata iz naselja pod četničkom vlasti. Masovni četnički zločini nad Hrvatima u Kninskoj krajini i Dalmaciji zabilježeni su tijekom cijeloga rata. Tijekom srpnja i kolovoza 1941. oko 2000 Hrvata s područja Knina povuklo se u Knin i stavilo pod zaštitu snaga NDH iz bojazni od mogućih četničkih zlodjela, a njihov se broj do kraja godine popeo na 3000. Uskoro su uslijedili pojedinačni pokolji Hrvata, a sljedeći masovniji pokolj izveli su Đujićevi četnici 7./8. listopada 1941. u Donjem Erveniku zaklavši sedmero osoba čija su tijela bacili u krašku jamu. U selu Štikovu četnici iz puka „Onisim Popović“ zaklali su i ubili 9 Hrvata, a u selu Zelengrad ubijeno je 5 Hrvata. Najveće su zločine četnici izvodili u vrijeme vojnih operacija s talijanskom vojskom u Dalmaciji. Krajem kolovoza 1942. pri provođenju akcije talijanske vojske pod nazivom „Albia“ sudjelovalo je i oko 1000 istočno-hercegovačkih četnika. Dok su talijanske jedinice držale u obruču sela na području Biokova, u njih su ušli četnici i počeli klati i ubijati stanovništvo od kojih su mnogi skončali u lomačama svojih domova. Tijekom dva dana provođenja akcije, 29.-30. kolovoza četnici su pobili 137 Hrvata, među kojima i tri svećenika, Josipa Braenovića, kojem su odsjekli glavu te Ivana Čondića i Ladislava Ivankovića. Zapovjednik četnika, major Petar Baćović, o navedenim zlodjelima pismeno je izvjestio Mihailovića: „Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadrana gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1.000 ustaša pobijeno je, dok mi nijesmo imali ni jednog mrtvog ni ranjenog… (zbog) velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima (premda na tome području gotovo i nema Srba) oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 godina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno“. Krajem rujna 1942. godine Talijani su na splitsko-omiško područje uputili 120-150 četnika Mane Rokvića koji su u prvih pet dana listopada 1942. neviđenom okrutnosti pobili 120 Hrvata, mahom žena, staraca i djece na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata, Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje i Srijane. U svom krvavom pohodu četnici nisu poštedili ni župnika iz Srijana, Franu Babića. U rezultat ovoga zvjerskoga iživljavanja nad nedužnim seljanima pored 120 ljudskih žrtava treba pridodati i preko 1500 spaljenih domova i gospodarskih zgrada te brojnu opljačkanu pokretnu imovinu i stoku. O strahotama četničkoga terora iz listopada 1942. najbolje svjedoči ulomak iz izvješća Okružnog komiteta KPH za Dalmaciju o pokolju u selu Gatima: „Prvog po danu je došlo oko 150 – 200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim a i djece. Mnogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10 – 15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko je gdje uhvaćen tu je zaklan“. Vrlička je krajina osjetila svu svirepost krvavoga pohoda Dinarske četničke divizije potpomognute hercegovačkim četnicima, kada su četničke jedinice u suradnji s talijanskom divizijom „Bergamo“ u razdoblju od 25.-27. siječnja u Vrlici, Maovcima, Kosorama i Kijevu na najbrutalniji način pobili 60 osoba. U tom su pohodu bila pošteđena pravoslavna sela u koja četnici nisu ni ulazili, dok su stanovnike katoličkih sela nemilosrdno klali prema kazivanju domaćih Srba, a njihove domove palili. Prilikom povlačenja iz Kninske krajine preko Imotskoga kotara tijekom 3. i 4. ožujka 1943. hercegovački su četnici ubili i zaklali 32 Hrvata, a za sobom ostavili opljačkane i zapaljene domove, zagađene bunare te silovane žene i djevojke. Pripadnici su Dinarske četničke divizije u veljači 1944. ubili 30 osoba u selima Dubrava, Danilo, Kraljica, Radonjići i Goriša, a dva mjeseca kasnije pripadnici Kosovske četničke brigade ubili su 9 Hrvata u selu Nečmenu. Posljednji u nizu većih četničkih zločina u 1944. dogodio se 12. rujna kada je na području Skradina ubijeno 27 Hrvata. Pored navedenih četnici su počinili još cijeli niz zločina od nezabilježenih pojedinačnih slučajeva silovanja djevojčica do većega broja masovnih pokolja. Najnovija istraživanja ukazuju na brojku od 3000 do sada utvrđenih žrtava četničkoga pokreta na hrvatskom području u Drugom svjetskom ratu. Od navedenoga broja dvije trećine žrtava bili su Hrvati. Žrtve četničkoga terora bile su izravna posljedica planirane politike četničkoga pokreta koja je na najsvirepiji način provođena u cilju etničkoga čišćenja hrvatskih prostora i stvaranja podloge za provođenje plana stvaranja Velike Srbije.

Četnički zločini u BiH 1941. – 1945.

Četnički se pokret u BiH javlja u međuratnom razdoblju, 1921. – 1941. paralelno s onim u Hrvatskoj. To je razdoblje osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih organizacija, popraćeno žestokim političkim, vjerskim i nacionalnim konfrontacijama u kojem su stvoreni temelji na kojima je tijekom Drugoga svjetskoga rata građen četnički pokret. Pomoć u ljudstvu, osnivanju, radu i upravljanju četničkim organizacijama i postrojbama u BiH pružali su četnici iz Srbije i Crne Gore. Tijekom rata na području BiH osnovano je 14 četničkih korpusa, 76 brigada i 2 puka. Težnje četničkih krugova najbolje su ocrtane u njihovim parolama „srpska Bosna“ i „borba protiv Turaka i Šokaca“ (Muslimana i Hrvata). Kako bi opravdali svoja zlodjela, četnici su tijekom rata poistovjećivali cijeli hrvatski i muslimanski narod s ustaškim režimom, stvarajući kolektivnu krivnju za ustaške zločine nad Srbima u NDH. Time je do izražaja došao njihov genocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter. Ciljevi četničke borbe zorno su predočeni u pismu zapovjednika Ozrenskoga četničkoga korpusa koje je 13. veljače 1943. upućeno zapovjedniku Zeničkoga vojno-četničkoga korpusa: „(…) Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka. U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sad rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A pođite danas kroz Srbiju. Nećete naći ni jednog Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba, nijednog šiljka (…) To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati (…) Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade. Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili…“. Istinitost izrečenih tvrdnji dokazuju brojna zlodjela počinjena od strane četnika u BiH. Zlikovci su svoj krvavi pir po BiH započeli krajem srpnja 1941. u Bosanskom Grahovu i okolici ubivši 62 Hrvata, među kojima 5 žena i 9 djece te opljačkavši i spalivši sve hrvatske kuće. Bosanskograhovskoga župnika, Jurja Gospodnetića, četnici su nakon okrutnoga mučenja nabili na ražanj te ga pred majkom živoga ispekli. Nakon četničkog zauzimanja Drvara 27. srpnja 1941. pobijeno je oko 300 Hrvata, te izvjestan broj Muslimana što predstavlja oko 90% zatečenoga stanovništva. Većina je ubijena u selu Kamenici i bila bačena u jamu. Četnike nije omela činjenica da je u Drvaru i okolici bilo samo oko 10 % naoružanih ustaša, a ostalo je bilo civilno stanovništvo. Tim je činom u Drvaru ostalo tek 20-ak Hrvata. Do danas je ostao neutvrđen broj žrtava četničkoga terora u mjestu Krnjeuša s okolicom, kada su u svom pohodu 2. kolovoza 1941. četnici izvršili pokolj svih Hrvata koje su tamo zatekli, mahom staraca, žena i djece. Sve hrvatske kuće bile su spaljene, a krnjeluški je župnik, Krešimir Barišić, živ spaljen u župnoj crkvi. Četničkom nožu nisu izmakla ni muslimanska sela. Početkom rujna 1941. u Kulen Vakufu i okolnim muslimanskim mjestima počinjen je stravičan pokolj oko 3000 ljudi, većinom staraca, žena i djece. Dok za oko 1500 žrtava postoje biografski podatci, za još toliko njih ti podatci nedostaju. Tom je prilikom ubijeno i oko stotinjak Hrvata. Krvav je bio i prizor iz Velikog Dubovnika gdje su četnici u jednoj kući pronašli 12 skrivenih Muslimana, a u selu još 8 staraca i sve ih zvjerski pobili krampovima i sjekirama. U mjestu Avtovci, pokraj Gackog, 28. lipnja 1941. zaklano je i ubijeno 47 Muslimana, što odraslih muškaraca, što žena i djece. Prilikom zauzimanja mjesta Berkovića crnogorski su četnici u suradnji s domaćima, 28. kolovoza 1941. godine, poklali preko 300 muslimanskih žena, ljudi(?!) i djece. Iste su krvničke čete sutradan pri zauzimanju Plane i grada Bileće poklale oko 40 civila. Nemilu sudbinu izbjeglo je oko 500 vojnika NDH i oko 4500 Muslimana sakrivši se u obližnju tvrđavu i vojarnu do dolaska talijanskih jedinica. Skupina četnika i žandara presrela je konvoj izbjeglica kojega je pratilo 12 partizana. Radilo se o evakuaciji oko 400 žena, djece i staraca iz sela oko Fatnice, koje su četnici kod Dabra 3. rujna 1941. pobili bacanjem u jame. Istu je sudbinu doživjelo i 375 mahom staraca, žena i djece iz općine Divin koje su četnici pobili i bacili u jamu Čavkaricu, dok je još 90 ljudi ubijeno u bijegu i po selima.

Prema dokumentima vlasti NDH samo na području Istočne Hercegovine do kraja 1941. godine ubijeno je i zaklano 1056 Muslimana te preko 100 Hrvata. Krvavi su bili i četnički pohodi na Istočnu Bosnu. Tako su u mjestima Međedi i Koraj tijekom listopada i studenoga 1941. zaklali nekoliko stotina Muslimana, uglavnom žena i djece. Pored svirepih ubojstava četnički pohodi bili su praćeni pljačkom, silovanjima i paleži. Zapaljena su i sela Klašnik, Banja, Strumica i druga pretežno naseljena Muslimanima, a živote je na tom području izgubilo oko 600 nevinih Muslimana. Pismo koje je 3. rujna 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevo poslao njegov izaslanik najbolje prikazuje četnički teror i prilike na području opkoljenoga Višegrada: „Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju (…) Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloniti“.

Masakri kojima su četnici udarili svoj krvavi pečat na mjestima Goražde i Foča, jasno dokazuju kako se nije radilo o samovolji pojedinih zapovjednika ili četnika, već o planskoj likvidaciji nesrpskoga stanovništva BiH. Sporazumom između Talijana i četničkog majora, Boška Todorovića, talijanske jedinice prepustile su vlast nad Goraždom i Fočom četnicima. Četnici su 30. studenog 1941. ušli u Goražde i odmah prionuli krvavom poslu. Podijeljeni u razne formacije u masama su dovodili razne uhićenike iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i iz svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda. Na mostove u Goraždu dovodili su skupine od 50 do 300 ljudi, s jedne strane mosta svirali su harmoniku, a s druge su dovezli vozilo bučnoga motora kako bi buka i glazba harmonike bar donekle eliminirali vriskove nesretnih ljudi koje su u to vrijeme zvjerski klali. Časne sestre dovedene s Pala prethodno su bile silovane i mučene, a potom zaklane na kamenom mostu. U zapisniku Kotarske ispostave Goražde ostalo je zabilježeno: „Grad je imao 75 žrtava koji su poklani. Mnogi koji su ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne liče na normalne ljude. Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Da su preživjeli građani Goražda spasili bar gole živote može se zahvaliti čestitim i poštenim nekim građanima pravoslavne vjere kao i to da sam grad Goražde sa ovu stranu Drine nije do temelja izgorio“. Ista je sudbina pogodila i stanovništvo Foče i okolice kada je u prvim danima prosinca 1941. zvjerski pobijeno 400 žitelja Foče kao i 700 muslimanskih izbjeglica iz jugoistočne Bosne. Četnici su 3. siječnja 1942. u selu Dobrunu u jednoj kući skupili 82 sitne djece, staraca, žena i muškaraca te u nju bacili bombe i zapalili ju. U selu Prenj kod Stoca četnici su polili benzinom i živoga zapalili župnika don Vidu Puticu. Živo je izgorilo u jednoj kući 46 žitelja sela Strmice, a 6. siječnja 1942. četnici su u Drini podavili 52 seljana sela Resnik.

Opisana četnička zvjerstva predstavljaju samo mali uzorak njihovoga djelovanja u BiH. Ishod je njihovoga bjesomučnoga terora u BiH oko 300 spaljenih i razorenih sela i gradova, više muslimanskih džamija i katoličkih crkava te na desetke tisuća pobijenih Hrvata i Muslimana, među kojima 67 muslimanskih imama i hafiza te 52 katolička svećenika i nekoliko časnih sestara. Sve navedeno predstavlja samo mali dio cijene koju su provoditelji četničkih planova bili spremni naplatiti na račun hrvatskoga i muslimanskoga naroda u ime stvaranja Velike Srbije.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save