Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske

Događaji u Europi intenzivno određuju i politička gibanja u Hrvatskoj, ne samo modelom spojenih posuda u sastavu Europske unije, nego i prirodnim refleksom integriranih društava pred istim potencijalnim ugrozama. Najnoviji teroristički udar u Njemačkoj, ponovo je otvorio pitanje stanja nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Ključna su pitanja kad se govori o nacionalnoj sigurnosti tko štiti, što štiti, od čega ili koga štiti?

Imamo li mi odgovore na to što bi se trebalo štititi pod sintagmom nacionalna sigurnost, prije svega pod pojmom „nacionalna“? Što je to, kakav recimo način života, koje vrednote štititi? Je li to neki antifašistički život, koji promiču Gordan Bosanac i Zoran Pusić, jesu li to polazišta da je Hrvatska nastala na stečevinama pobjednika Drugoga svjetskog rata i kao većinski poražen narod, na vrijednostima komunističkoga režima, na ostatcima jugoslavenske ideje i platforme, na bratstvu i jedinstvu sa Srbijom, na paradigmi „regionalizma“ ispod zidova prema srednjoj Europi, ili su to vrijednosti stečene proglašenjem samostalnosti i oslobodilačkim ratom početkom devedesetih, kršćanska baština i kultura i povijesno hrvatsko naslijeđe. Valja znati odgovore na ta pitanja, jer bez pretežite i neupitne suglasnosti u odgovorima na ta pitanja, niije moguće definirati funkcionalnu zaštitu, koja će vrijediti više od jednoga četverogodišnjega mandata i koja neće u samoj provedbi imati snažne otpore i nasrtaje na granici potpune destrukcije unutar zemlje.

Pođimo od ključnih državnih aktera danas.

Predsjednica Republike je naglasila da je nužno integrirati djelovanje kompletnoga sigurnosnoga sustava zemlje, s tim se suglasio i predsjednik Vlade, ministar obrane general Krstičević ističe snagu Hrvatske vojske i njene prepoznate mogućnosti u svijetu, a ministar policije govori o usuglašenoj europskoj koordinaciji i zajedničkoj politici obrane od terorizma.

Svi se slažu da nam je nužna nova, primjerena strategija nacionalne sigurnosti, koja će odgovoriti na izazove trenutka i projicirane neposredne budućnosti, te poslati snažnu poruku, s jedne strane potencijalnim agresorima svih vrsta, a s druge strane, hrvatskom narodu. U svim ovim situacijama, kao i u svim fazama razvoja ljudskoga društva, svim epohama, najvažnija je činjenica za društveno stanje ili stanje kolektivnoga duha jednoga društva, povjerenje koje ljudi pojedinci mogu imati i imaju u svoje lidere, ljude koji im šalju poruke i jamče ono što im treba, u ovome slučaju – sigurnost. A povjerenje u ljude i institucije nije pitanje vjere, nego racionalnog prosuđivanja.

Pa, da vidimo kako stoje stvari u Hrvatskoj. Zadržimo se na najvišim državnim dužnosnicima te na najvažnijim nositeljima informiranja javnosti, jer su oni, primjerice HRT neizostavni elementi analize i definiranja ukupne strategije opće sigurnosne situacije u jednoj zemlji.

Grabar Kitarović, Plenković, Krstičević

U predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović glede relevantnosti za izazove nacionalne sigurnosti hrvatski narod može imati ponajviše povjerenja u odnosu na sve istaknute političare. Njena karijera, njen profesionalni poziv, iskustvo na sigurnosnim i obrambenim poslovima, te njena pozicija danas ukazuju da Kolinda Grabar Kitarović može relevantno govoriti o potrebama i poslovima nacionalne sigurnosti. Andrej Plenković je karijerni političar koji se u svome djelovanju nije previše susretao s poslovima i pitanjima nacionalne sigurnosti, ali s obzirom na iskustvo upravljanja političkim procesima i relevantnost sagledavanja širih društvenih događaja iz multinacionalne perespektive, moglo bi se reći da nije – nevjerodostojan. Pogotovo u kontekstu činjenice da je svaki pristojno educiran političar svjestan činjenice da se ne može govoriti o zaštiti svoga naroda i društva, bez jasnih vizija njegovoga ukupnoga razvoja. Plenković spada u takve političare.

Ministar Krstičević je ratni general pobjedničke vojske, a general po definiciji znači razinu strateškog odlučivanja i upravljanja. Generali odlučuju i upravljaju vojnim resursima, to njihovo upravljanje naziva se strategija u vojnim pitanjima, ali to nije strategija nacionalne sigurnosti, a još manje je jamstvo za relevantan proces pripreme i definiranja te strategije, te stvaranje potencijala za pravovremeno upravljanje državnim i društvenim resursima kao što je vojska i vojni potencijali u obrani nacionalne sigurnosti zemlje, pogotovo izvan vojnoga sukoba. Vojska i u ratu i u miru provodi političku odluku koja počiva na sveukupnoj razvojnoj strategiji zemlje.

Hrvatska vojska pa i general Krstičević bili su pobjednici u hrvatsko-srpskom ratu zbog jasne političke odluke, jasnih ciljeva, te jasnih strateških promišljanja tadašnjega državnoga vodstva. A tek na to se nastavlja sposobnost i strateške vještine upravljanja potčinjenim vojnim resursima generala pobjedničke hrvatske vojske. Naglašavam ovdje jednu vrlo znakovitu poruku generala Krstičevića o nužnom partnerstvu „s civilnim društvom“ u pristupu rješavanju sigurnosnih problema zemlje. Civlino društvo nije fikcija, ono je konkretno i onakvo kakvo imamo. Odnosno, da uvežemo u sustav i HRT pa naglasimo da je civilno društvo ono – što vidimo svaki dan. Dakle, Bosanac, Pusić, Teršelić, Matula, Markovina, Raukar, Zelić, Borić i slični. Ima i drugačijih koji valjda nisu civilni, pa ih nema u javnosti prema odabiru HRT-a. Zato moramo govoriti o ovima kao – „civilnom društvu“ i s obzirom na simboliku i značaj generala Krstičevića, svjetonazor aktualne vlasti, valja računati na to da Krstičević ne govori o navedenim akterima civilnoga društva kao – partnerima. Jer oni to nisu, niti mogu biti po pitanju temeljnih nacionalnih vrednota koje se imaju štititi. Oko toga ne smije biti nepoznanica u društvu.

Figurativno rečeno, ratujući sa simbolikom i sadržajem takvih, Krstičević je postao general. Oni se nisu nikada promjenili, nije ni on.

Ministar Vlaho Orepić

Ministar Vlaho Orepić upravlja najvažnijim instrumentom nacionalne sigurnosti u miru. To su policijske snage, pri čemu se ne misli samo na redovnu i specijalnu policiju, nego na čitav niz službi pod MUP-om koje se bave ne samo sprječavanjem nasrtaja na sigurnost zemlje u miru, nego i predviđanjem događaja, analizama i pravcima potencijalnih udara, te izvorištima potencijalnih neprijateljstava. Tko je i kako razmišlja Vlaho Orepić?

Analizirajmo primjercie logiku i logičnu dosljednost Vlahe Orepića u javnim istupima. Evo primjera: „Niti je NDH uspio uprljati križ, niti će Domovinski rat isprati Za dom spremni. Imamo jasne presude i policija se mora držati te prakse“. Ako NDH nije uprljala „križ“, „Zagreb“, „vodu Save“, „zraku Lici“, „Katedralu“, „preživjele Hrvate“, nije li to znak i potvrda činjenice da ne može danas u Hrvatskoj referentna točka vrijednosti biti – NDH? Jer, pobogu, sve to je i NDH koristila u svome kratkotrajnom postojanju. Točno tako je rekao Orepić. A onda nakon toga ide u posve suprotnom smjeru, pa usprkos toj misli kaže da – Domovinski rat nije uspio isprati ZDS? Što je htio reći? Da značaj i vrijednost Domovinskog obrambenog rata, njegova simbolika i povjesna sadržina nisu valjan izvor revitalizacije hrvatske esencijalnosti i identiteta, te da su i dalje stečevine Domovinskog obrambenog rata i suvremena hrvatska državnost talac neistraženih i neprijateljskom propagandom na razini mitova namjerno uprljanih povjesnih etapa hrvatskoga naroda?

Takvu je poruku poslao Orepić.

Ako je ta logika najbolje što Orepić ima i može, ako je njegov misleći potencijal takav, a njegove prosudbe počivaju na naslijeđenoj krivnji hrvatskoga naroda, onda su on i Krstičević recimo u totalnoj simboličkoj i sadržajnoj suprotnosti. Ako se ne radi o temeljnim vrijednosnim suprotnostima, radi se o vrlo lošoj logici, na rubu anti-logike. Nije onda čudo da se u Hrvatsku usprkos njegovim jamstvima samo u tri zadnja mjeseca uvuklo ispod kontrole MUP-a tisuću i sedamsto ljudi s izvorišnog područja današnjega terorizma, izravno rušeći sigurnosni sustav zemlje na hrvatskim granicama. Logika koju sam naveo kao primjer ukazuje na zastrašujuće neznanje i nesposobnost, ali i na idejnu nevaljalost političkoga profila Vlahe Orepića. Ne znam što je lošije.

Propusnost hrvatske državne granice

Ako činjenicu o takvoj stravičnoj propusnosti hrvatske državne granice dovedemo u vezu s izjavom predsjednice Republike od nazad davdesetak dana da je Bosna i Hercegovina opasno izvorište sigurnosnih prijetnji Hrvatskoj i hrvatskom narodu u cjelini, nužno se dovodimo u situaciju posve racionalnoga teškoga nepovjerenja u izjave, riječi, poruke i jamstvene potencijale – ministra Orepića. Dakle, ili svjesno vara hrvatski narod šaljući mu lažne poruke o potpunoj kontroli granice usprkos tolikim probojima hrvatske granične sigurnosti, što je zlo, ali manje zlo od mogućnosti da su policijske snage te ljude otkrile tek kad su došli u prihvatne centre i sami se prijavili tražeći azil i zaštitu pred zimom. To bi tek bio krah, a u Hrvatskoj nitko ne zna o čemu se stvarno radilo i gdje, kada i kako su ti ljudi otkriveni. Što bi bilo da se nisu htjeli sami otkriti, institucionalizirati svoj nelegalni boravak u Hrvatskoj ili da su imali trenutne zle namjere? Kako bi Orepić zaštitio Hrvatsku?

Srbija se nije odrekla ni jednoga jedinoga elementa otvorenoga neprijateljstva prema hrvatskoj državnosti

Kolinda Grabar Kitarović je otvoreno upozorila na Isilovce koji se vraćaju sa sirijskoga i iračkog ratišta, ali i na tisuće spavača koji su bili svojevrsni Isil u ratu protiv Hrvata devedesetih godina, a jasno je da su upravo iz tih struktura nastale slike užasa kojima svjedočimo putem televizijskih ekrana iz Berlina, Pariza, Nice, Bruxellsa i diljem europskih zemalja. Valja posve prirodno u taj slijed činjenica navesti i potpuno jasnu političku činjenicu, da se veći dio najvažnijih bošnjačkih struktura u Bosni i Hercegovini ponaša izrazito neprijateljski prema hrvatskom narodu, pri čemu ovo hrvatski narod samo idiotima znači da se radi o Hrvatima u BiH, jer je hrvaski narod strateški i politički jedna cjelina, koja izravno u svim svojim elementima određuje uspjehe, neuspjehe, ugroze i obrane, cijeloga naroda. S druge strane, Srbija se nije odrekla ni jednoga jedinoga elementa otvorenoga neprijateljstva prema hrvatskoj državnosti, dakle hrvatskome narodu, niti joj pada na pamet bilo kakav drugačiji odnos. To su praktične činjenice na hrvatskim granicama i razlozi zašto bi upravo te granice morale biti snažno osigurane.

U takvim okolnostima se žica koju Slovenci podižu na svojim granicama, usprkos kako kaže Orepić vrhunskoj suradnji i koordinaciji, javno i politički predstavlja isključivo kao slovenska nerazumna zločestoća i nešto po definiciji „neeuropsko“, u takvim se okolnostima podizanje sigurnosti na granicama Austrije i Mađarske od ranije, drži – neeuropskim i primitivnim. A zaštita više od tisuću km vlastite granice prema izrazito nesolidnim susjedima s otvoreno neprijateljskim ciljevima, počiva na navodnoj vrhunskoj suradnji s njima, njihovim institucijama, te valjda sukladno tome povjerenju u njih. Tko u Hrvatskoj može danas mirno spavati imajući povjerenja u Vučića ili Bakira Izetbegovića?

Ako tome dodamo da navodna europska sigurnost i njeni politički temelji počivaju ponajviše na volji Angele Merkel, zatim na stajalištima oko tristo europskih parlamentaraca i gotovo kompletne strukture birokracije, te Europske komisije, koje financira Soros izravno ili posredno, zatim na političkoj paradigmi koju simboliziraju poražena Hillary Clinton i odlazeći Obama u Americi, koja je potpuno istovjetna sa Soroševim globalnim nastojanjima, onda je jako teško biti uvjeren u Orepićeve tvrdnje i argumente na koje se oslanja. U biti, potpuno nerazumno.

Činjenica je dakle da hrvatska sigurnost izravno ovisi o zauzetom stajalištu da generatori ugroze mogu biti – rješenje problema. Jer upravo ti oslonci navodne sigurnosti i nove europske sigurnosne paradigme zapravo su generatori kaosa i golemih ugroza, o čemu postoji tisuće javno dostupnih, iako u Hrvatskoj namjerno zatajenih dokumenata. I upravo na tim aktivističkim pozicijama funkcionira kompletna antifa civilna struktura, politička ljevica, većinski mediji, pri čemu je najopasniji instrument tih ideja i polazišta HRT i danas. Dovoljno je bilo pogledati Temu dana mlađahne urednice u kojoj se o temi sigurnosti u goste zove notornoga i poluobrazovanoga Bosanca. Potrebno je pogledati sramne priloge o ratu u Siriji, navodne izvještaje iz Alepa, koji se svi zasnivaju na banalnoj propagandi odlazeće američke administracije i prosoroševskih globalnih proizvođača kaosa, pa steći jako uznemirujući dojam i stav o prevladavajućim odnosima u Hrvatskoj, bez kojih se i izvan kojih se ne može govoriti o – hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti.

Hrvatska sigurnosna strategija

Hrvatska sigurnosna strategija nužno će se raditit u navedenim okolnostima, s utjecajem ili nasuprot utjecaja svega što sam naveo. I s ljudima koje sam spomenuo, jer su jednostavno – na takvim pozicijama. Hrvatska državna politika nema ni nakon dvadeset i šest godina razdoblja stalne i neprekinute ugroze nacionalne sigurnosti, ni jedan jedini relevantan institut, ni jednu ustanovu s kritičnim minimum vrhunskih znalaca za relevantna istraživanja ne samo sigurnosti, nego uopće društvenih i političkih događaja. Hrvatskom vršljaju navodni znalci kao što su Dejan Jović i kompanija, koje bi svaka zemlje obilježila blago rečeno sigurnosnim izazovom. A bez takve institucije, na čijim rezultatima i kredibilitetu počivaju sve strategije nacionalnih država razvijenoga svijeta, nikakva politika ne može zazuzimati valjana stajališta i donositi valjane političke odluke provjerljive na egzaktnim mjerilima u nekom razumnom dugoročnijem razdoblju. Niti bez temeljnih općenacionalnih vrijednosnih načela može biti relevantna bilo kakva nacionalna politika. To se u Hrvatskoj mora početi rješavati, jer je to izvorište svake druge i relevantnije nacionalne politike. A sigurnosne pogotovo.

Utoliko je Orepićeva logika opasnija, jer nema alternative. Plenkovićeve ili predsjedničine namjere – koliko god bile prihvatljive, neće dobiti nužnu kritičnu nacionalnu potporu jer će ih u svakome trenutku svim raspoloživim sredstvima minirati i razarati razni Stankovići i gomila „civilnjaka“, pojačanih tisućama destruktivaca u državnome i društvenom poretku zemlje. Nije li nauk od pamtivijeka prihvaćen, pri svakoj gradnji kuće kopati do čvrste podloge za dugotrajne temelje?

Nađimo čvrsto tlo da hrvatski dom može stajati. I, braniti se. Poruka na kraju, lopate u ruke predsjedniče Vlade i predsjednice Republike.

Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save