MLADEN PARLOV: Misterij vremena
Slavlje Nove godine uvijek nas iznova stavlja pred pitanje vremena, pred stvarnost njegove protočnosti, naše osobne prolaznosti i odnosa prema vječnosti. Stare su civilizacije na Istoku, pa i grčka misao, shvaćale tijek vremena ciklički, na način stalnog kruženja i ponavljanja.
Takvo se poimanje sažimalo u krilaticu „ništa novo“, koju nalazimo i u Svetome pismu: „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem“ (Prop 1,9). Ipak je Izrael, na temelju iskustva svoje nacionalne i religiozne povijesti došao do drugačijeg poimanja vremena. Kozmičko vrijeme po pojedinim događajima postaje povijesno vrijeme koje se više ne mjeri sunčevim i mjesečevim ciklusima, nego vlastitim mjerilima. Vrijeme se više ne vraća ciklički, nego teče naprijed prema nekom cilju. Taj su cilj prozvali punina vremena, a možemo ga nazvati i kraj, završetak vremena. Biblija, kratko rečeno, otkriva sveti značaj vremena jer u njemu zamjećuje tragove Božjeg djelovanja. Na temelju vlastitog iskustva Izabrani narod otkriva da vrijeme nije obični kronos, vrijeme prolaznosti čovjeka i stvari po kojoj sve teče u „mračnu rijeku vječnosti“, nego da je vrijeme kairos, vrijeme u kojem Bog djeluje na strani čovjeka. Po Božjem zahvatu vrijeme protoka, kronos, postaje vrijeme spasenja, kairos.
Ono što Bog čini u korist čovjeka svoj vrhunac ima u događaju Isusa Krista: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od Žene bî rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“ (Gal 4,4-5). S Isusom je došlo vrijeme prema kojemu je sva prethodna protekla povijest svijeta i čovječanstva smjerala; s Njime je nastupilo konačno vrijeme, tj. punina vremena. Događaj Isusa Krista ne samo da dijeli vrijeme na prije i poslije, nego je u Njemu vrijeme privedeno svome ispunjenju. Naime, ako je vrijeme, prema biblijskoj misli, okvir u kojem Bog stvara, tj, uvodi svoja stvorenja u opstojnost te time postaje okvir povijesti, tada ono ima određeni cilj i svrhu. Cilj i svrha ne mogu biti izvan samoga Boga, odnosno vrijeme je onaj okvir u kome sve stvoreno treba težiti i biti privedeno svojoj punini, svome ostvarenju. Isus Krist kao susret Stvoritelja i stvorenoga postaje središnja točka vremena i povijesti; događaj kojim se mjeri i mjerit će se svi prethodni i susljedni događaji, sva vremena i sva povijest. On je Početak i Završetak, Alfa i Omega. S Isusom je osvanuo osmi dan, dan bez zalaza, dan novoga stvaranja, dan dovršetka svega. Za kršćanina sve bitno se je već dogodilo. Sve je poznato, dovršeno, kako reče Krist na križu (usp. Iv 19,30).
Što dakle za kršćanina znači slaviti Novu godinu? Znači prije svega s pogledom punim nade, u svoj ozbiljnosti i poniznosti, postaviti si pitanje: Što mi donosi nova godina? te na to pitanje odgovoriti s kršćanskom sviješću da Bogu pripadaju i „vremena i vjekovi“, sa sviješću da nijedan trenutak njegova kršćanskog života nije bez Božje milosti, osim ako to sam ne želi. Ljudski se život odvija u vremenu, a značajka i vlastita struktura tog vremena je njegova povijesnost, njegova mjerljiva protočnost. Njemački filozof Heidegger veli da je opće ljudsko naslijeđe briga/zabrinutost (Sorge) kojoj odgovara usmjerenost prema budućem, planiranje onoga što će biti. Čovjek je po svojoj naravi usmjeren prema naprijed, nalazi se u pokretu kojim želi nadvisiti samoga sebe. Njegova sadašnjost, bremenita i opterećena prošlošću te usmjerena prema budućnosti, tvori samu strukturu vremena, koje nije samo izvanjski okvir ljudskom življenju, nego postaje izričaj same volje za životom. Da je to tako svjedoče iskustva onih kojima noć nikako da prođe i kojima se minute čine duge poput sati zbog bolova koje trpe, ali isto tako i oni kojima sati prolaze poput minuta zbog radosti i sreće koju osjećaju. Očito vrijeme ima svoju egzistencijalnu vrijednost u kojoj se izražava ljudska osobnost, njegovo stanje stvorenja te njegov moralni život.
Ako ovaj filozofski pogled na vrijeme zamijenimo s teološkim, odnosno vrijeme promotrimo kao stvarnost koju Bog dovodi do njezine punine tada nam se od odlučujuće važnosti pokazuje događaj koji je obilježio puninu vremena, a to je utjelovljenje Sina Božjega koje je odjek i odraz vječnog rađanja Sina u krilu nebeskog Oca. Punina vremena koja je u sebe primila Sina Božjega, zahvaća u sebi svako daljnje vrijeme, a to znači i ovo naše današnje. Što za nas danas znači ova punina vremena? Gdje se možemo susresti s puninom vremena koju je Krist donio i koju nije, poslije svoga zemaljskog života i uzašašća k Ocu, odnio sa sobom u nebo? Krist nam jamči da nas neće ostaviti same, da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). Krist ostaje s nama, ostaje u našem vremenu, otkupljujući i posvećujući naše vrijeme, naše dane. U svakom danu koji nam je darovan Krist nam pruža mogućnost susreta s puninom koju je donio.
Znakoviti dani i zvjezdani trenuci našega života nisu svedeni samo na rijetke trenutke poput Prve svete pričesti, krizme, dana vjenčanja, ređenja, rođenja djeteta itd. Zahvaljujući Kristovoj prisutnosti u vremenu svaki dan može postati „zvjezdani“, odlučujući, može postati „blagoslovljen dan“. Kristovim utjelovljenjem vrijeme je postalo vječni Božji „danas“, milosno vrijeme trajnog Božjeg pohoda i hoda s čovjekom. Stoga je pogled u novu godinu pogled pun nade kojega ne može, tj. ne bi smjela zamračiti nikakva svjetska gospodarska ili kakva osobna kriza. U svome Prologu sv. Ivan evanđelist piše kako od „punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Iv 1,16). Punina koja je Kristu vlastita nije ostala samo njegova, nego je i nama darovana, s nama je podijeljena. Njegovim smo se osiromašenjem obogatili, kako piše sv. Pavao: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8,9).
Prigodom božićnog blagoslova obitelji često se nad ulazna vrata obiteljske kuće ili stana stavlja naljepnica sa slikom Svete obitelji te slovima G + M + B, označavajući pohod triju kraljeva, Gašpara, Melkiora i Baltazara, Svetoj obitelji. Na vrata ulaska u novu godinu trebalo bi staviti natpis: „U ime Isusa Krista“, u ime Onoga koji je jučer, danas isti – i uvijeke (usp. Heb 13,8). I kad padnemo u napast posumnjati u Božju blizinu ili njegovu milosrdnu ljubav, dovoljno se je prisjetiti Krista i njegova križa, njegova sebedarja do smrti. Samo ime Isus, Jošua ili Jehošua, znači Bog pomaže, Bog spasava. Ući u novu godinu „u ime Isusa Krista“ znači s povjerenjem u Kristovu prisutnost preuzeti one dužnosti i odgovornosti koje nam je Providnost namijenila, znači nastojati „u ime Isusa Krista“, s njegovom snagom i ljubavlju živjeti darovane nam dane, svjedočeći da je ljubav jača od smrti te da ne mora biti sve po starom.
Često se, naime, znaju čuti prigovori da je i nakon Krista događa zlo na zemlji te da se ništa promijenilo nije. U biti, promijenilo se je sve! U punini vremena Krist je svijetu-čovjeku, darovao samoga sebe, svoju puninu božanskog i ljudskog života. Srcu koje susreće i prima tu puninu daruje se mogućnost izgradnje novih odnosa, mogućnost nadvladavanja dinamizma sebeljublja i dijeljenja od drugih te istodobno mogućnost života za druge, po uzoru na samoga Krista. I tu se krije tajna kršćanskog života: s božanskom snagom u sebi, kršćani postaju sol zemlje, kvasac i svjetlo svijeta. Po kršćanima Bog postaje djelatan u svijetu. Naravno, ne samo po njima, ali su upravo oni privilegirani instrument Božje prisutnosti i djelovanja u ovome svijetu. I ne smije se, s jedne strane, nikada biti zadovoljni postignutim, a s druge ni previše žalostiti zbog neostvarenih „velikih stvari“. Bit će dovoljno ono što je za sebe napisao veliki katolički teolog K. Rahner: „Ako sam u svom životu mogao ovom i onom čovjeku sasvim neznatno pomoći da smogne snage govoriti s Bogom, na Njega misliti, u Njega vjerovati, nadati se i ljubiti, mislim da je moj život bio vrijedan truda“.
Na Posljednjoj večeri Isus izriče svoju velikosvećeničku molitvu za svoje učenike kako bi nastavili djelo njegova posvećenja u svijetu: „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio“ (Iv 17,17-23).
Kad opisuje način Božjeg djelovanja u svijetu sv. se Irenej, zbog dubine svoje misli prozvan ocem dogmatske teologije, koristi zanimljivom slikom. Veli da Bog ima dvije ruke kojima djeluje u ovome svijetu. Jedna je ruka Logos-Riječ, a druga je Pneuma-Duh. Njima uređuje, posvećuje i dovršava djelo svoga stvaranja i otkupljenja. Na crti sv. Ireneja možemo reći da su kršćani ruke ruku Božjih, produžeci djelovanja Riječi i Duha u ovome svijetu.
Zaključimo ovo razmišljanje molitvom K. Rahnera za Božić: „Bože, vječna tajno našega života. Ti si rođenjem svoje vlastite riječi ljubavi u našem tijelu usadio u naše biće vječnu mladost, ljepotu svojega života, koju si objavio svijetu. Po iskustvu razočaranja u našem životu, daj nam vjeru u tvoju ljubav, koja si ti sam i koju si nam darovao, kao vječnu mladost našeg pravog života“.
Mladen Parlov
