FOTO: Facebook

Hrvatska država nema jasnu dugoročnu strategiju zaštite nacionalnih interesa u odnosima prema susjednim zemljama, baš kao što to nema niti prema NATO-u ili EU-u, već uglavnom podložnički provodi naputke koji su joj naloženi i sve to zahvaljujući odlukama koje su u svim svojim elementima na štetu Hrvatske i Hrvata. Držim kako je isprazna izjava gospodina Stiera kako će ukidanjem blokade biti bolje Hrvatima u Srbiji. Naime, čime on to njima može jamčiti? Je li ikada do sada Srbija održala svoju riječ kad su u pitanju Hrvatska i Hrvati? Nije!

Mario Maks Slaviček, cijenjeni je dragovoljac Domovinskog rata koji je povjerenje braniteljske populacije gradio malo, pomalo… Iako su njegove kolumne u početku komentirali s nevjericom, vrijeme je pokazalo kako je Slaviček gotovo proročanski predvidio sva trenutna događanja u Hrvatskoj. Upravo stoga, pokazao se kao idealan sugovornik koji itekako ima što reći na hrvatsku deblokadu Srbije pri njenom ulasku u EU.

Razgovor s gospodinom Slavičekom donosi portal dnevno.hr, a mi ga prenosimo u cijelosti:

Kakav je Vaš načelni stav kao hrvatskog branitelja o ukidanju blokade Srbiji pri ulasku u EU?

– Pitanje je vrlo jednostavno, ali je odgovor kompleksan, pa ću Vam pokušati kazati svoje viđenje koje sam stekao na temelju povijesnih iskustava Hrvatske u odnosima sa Srbijom, ali i ponašanja političkih elita Hrvatske, od stvaranja Republike Hrvatske do danas. Pojasnit ću zašto. Kao prvo, razvidno je kako je hrvatska politika, a dobrim dijelom i hrvatska država, kapitulirala ovom odlukom. To je moj stav, a vjerujem i stav svakog domoljubnog i nacionalno osviještenog Hrvata i Hrvatice, te će takve odluke i stranku i političare na sljedećim izborima koštati glasova.

Hrvatska država nema jasnu dugoročnu strategiju zaštite nacionalnih interesa u odnosima prema susjednim zemljama, baš kao što to nema niti prema NATO-u ili EU-u, već uglavnom podložnički provodi naputke koji su joj naloženi i sve to zahvaljujući odlukama koje su u svim svojim elementima na štetu Hrvatske i Hrvata. Držim kako je isprazna izjava gospodina Stiera kako će ukidanjem blokade biti bolje Hrvatima u Srbiji. Naime, čime on to njima može jamčiti? Je li ikada do sada Srbija održala svoju riječ kad su u pitanju Hrvatska i Hrvati? Nije.

Srbija se za razliku od Hrvatske i dalje drži projekta SANU 2 i pomoću vanjskih i unutarhrvatskih, Hrvatskoj i Hrvatima nesklonih utjecajnih političkih poluga, grupacija i lobija, taj plan iz dana u dan i provodi i ostvaruje. Ponovit ću po tisućiti put, kako agresija Srbije na Hrvatsku nakon Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata nije prestala, već je nastavljena drugim sredstvima, metodama i načinima koju predvode isti ljudi, stranke i grupacije koje su to činile i tijekom velikosrpske agresije. Primjer tomu su oni abolirani i amnestirani pojedinci koji su se zbog, slobodno mogu kazati, pritisaka njihovih stoljetnih mentora iz EU-a, uz potporu domaćih političkih poltrona, doveli u političku poziciju iznad Hrvata.

Primjer su tome Stanimirović i Pupovac, ali i mnogi drugi pojedinci iz pravosudnog, policijskog i političkog sektora koji su i dalje uz vlast, ili su vlast u RH na pojedinim područjima lokalne, ali i državne razine na kojima se nekada vršila oružana agresija na Hrvatsku, s njima na čelu ili sa snagama u čijem su sastavu bili. Bilo kao političari, agresorski vojnici, policajci ili pak neka druga vrsta službe u agresorskim snagama. Srbija se izborila za tužitelja i sudiju na prostorima raspadnute Jugoslavije, čiji je pravni slijednik bila onda i od toga nije odustala niti ikada hoće. Srbija je od agresora postala politički čimbenik koji je u stanju svojom politikom unutar EU-a od sebe načiniti žrtvu, a krivicu izjednačiti sa svim žrtvama. U prilog tomu idu presude iz Haaga, presude za Ovčaru i druge.

Što je Hrvatska trebala učiniti, a nije?

– Srbija i dalje provodi medijsku, estradnu, pravnu, financijsku, kulturološku, političku pa čak i informacijsku ofenzivu i agresiju na Hrvatsku i druge zemlje u svom okruženju. To se svakodnevno vidi u svim medijima u RH, ali i u susjednim zemljama bivše Jugoslavije. Srbija je kroz svoje političko djelovanje i tihu diplomaciju stvorila sveze i saveze s unutrašnjim neprijateljima u RH, ubacila je svoje ljude u razne nevladine organizacije i manjinske udruge i grupacije koje su financirane iz državnoga proračuna, ali i iz Srbiji prijateljskih zemalja Europske unije ili onih koji financiranjem peru svoje grijehe zbog propusta u ratu na ovim prostorima. Te snage rastaču hrvatsku državnost i državotvornost.

Hrvatska je trebala puno toga učiniti kako bi to spriječila, ali je još važnije što Hrvatska nije trebala, točnije nije smjela učiniti. Krenut ću od toga što Hrvatska nije trebala, iako su nama „naši“ političari kazivali i naravno lagali, kako je to po nalogu EU-a i potpisanim sporazumima. Prije svega, Hrvatska nije morala na vrat na nos u EU, već je mogla čekati do 2017. ili 2020., dok ne postigne ekonomski i društveni napredak iskorištavajući predpristupne fondove EU-a, što nije činila ili je činila u zanemarivom obimu. Hrvatska nije trebala dati politička prava manjinama, posebice srbijanskoj manjini veća nego vlastitom narodu koji živi u iseljeništvu, a to je učinila i time srpska manjina ima dvostruko pravo glasovanja i iznimno velik politički utjecaj, što Hrvati u Srbiji nikada nisu imali, niti će imati.

Drugi problem koji iz toga proizlazi je taj što je tim postupkom narušena parlamentarna demokracija i dana veća prava Srbima u Hrvatskoj na štetu vlastitog naroda. Zašto nisu tražili načelo reciprociteta? Koliko i kakva vi u Srbiji i Republici Srpskoj osigurate prava i sredstava hrvatskoj etničkoj zajednici, toliko i tako ćemo mi dati srpskoj etničkoj zajednici u Hrvatskoj! Hrvatska nije morala donositi zakone o manjinama kojima se kasnije hvalila kako su demokratičniji i ponajbolji u Europi a koji, razvidno je, u određenim segmentima stavljaju manjinu iznad većinskog naroda. Primjer su zapošljavanje, školovanje, uporaba pisma i slično, gdje Srbi kao manjina imaju veću prednost nego sami hrvatski branitelji ili djeca poginulih branitelja. Hrvatska nije morala vraćati 79.000 stambenih jedinica Srbima u Hrvatskoj koji su samovoljno napustili stanove i ognjišta, a koje su njihovi sunarodnjaci tijekom velikosrpske agresije porušili i uništili, ali ih vraća i dan danas po zakonu o stanarskim pravima, zakonu koji je Hrvatski sabor ukinuo, ako se ne varam još 1995., a EU donijela presudu kako nema tu obvezu. Najzanimljivije je što se sve te stambene jedinice dodjeljuju raznoraznim odlukama premijera, ministara i uredbama, dakle političkim odlukama i sporazumima o kojima u većini slučajeva nije glasovao Hrvatski sabor. Hrvatska politika i država nije morala, ali ipak je preuzela zakon iz SFRJ, kojim je na sebe preuzela plaćanje mirovina za 159.000 bivših pripadnika JNA, što je izniman teret za hrvatsko gospodarstvo u zadnjih 25 godina. Puno toga Hrvatska nije morala, ali su snage, političke snage koje su ostale unutar novonastale države Hrvatske, snage koje ju nisu željele, niti su se za nju borile, sve to činile i čine kako bi hrvatskom narodu ogadile vlastitu državnost, državu i one koji su se za nju izborili.

Pitali ste me što je Hrvatska u ovom slučaju trebala… Hrvatska se prije svega trebala postaviti kao suverena država, koja je pobijedila agresora koji je nasrnuo na njen teritorij i narod. Hrvatska je trebala, još dok su tekli razgovori oko poglavlja 23 i ranije, prije svega inzistirati na naplati ratne štete i one izravne materijalne i one neizravne. Zanimljivo je kako niti jedna politika, niti jedan premijer, niti predsjednik hrvatske države, niti SDP-ov niti HDZ-ov, na tome nije inzistirao!? A tu su milijarde, više stotina milijardi kuna koje danas nedostaju Hrvatskoj i Hrvatima, kako bismo namirili svoje unutarnje i vanjske obveze.

Smiješno mi je kao vojniku gledati što naši političari rade i kako se ponašaju prema Srbiji čiji političari svakodnevno pljuju po Hrvatskoj, hrvatskim blagdanima, vojnim pobjedama, spomenicima, kako se petljaju u unutrašnja pitanja Hrvatske. Na to ponašanje nema nikakvih ili pak nekih sporadičnih mlakih reakcija. Prvo i prioritetno treba tražiti isplatu ratne štete koju je Srbija napravila Hrvatskoj, pronaći zadnjeg nestalog Hrvata kojega još tražimo. Zatim povrat otetog kulturnog i materijalnog blaga koje je neprocjenjivo. I naravno, predaja svih karata minskih polja u kojima i danas ginu hrvatski narod i hrvatska djeca. Hrvatska je politika trebala i morala na ucjene i postupke srpske politike i političara uzvratiti istim diplomatskim i operativnim sredstvima, kao što to čine sve druge zemlje koje drže do svog dostojanstva. Trebala je zamrznuti odnose, uvesti vizni režim, pojedine političare proglasiti neželjenom osobama, bile one iz političkog, kulturnog ili nekog drugog područja, a koje su svojim izjavama ili ponašanjem nanijele štetu Hrvatskoj. Posebice nakon što su na vlast u Srbiji došli oni pojedinci i političke organizacije koje su rat pokretale i provodile u bilo kojem obliku i na bilo koji način.

Sjetite se, kad u Srbiji zapale hrvatsku zastavu, naši političari poput ex predsjednika Josipovića, piju šampanjac u VIP loži i ne reagiraju, a Srbi reagiraju na sve i još k tome iskrivljuju, lažu i podmeću, kako oni iz Srbije tako i oni u Hrvatskoj, financirani našim novcem. Našom kunom, čije im ime i naziv, gle čuda, ne smeta, a iz vremena je hrvatske države o kojoj i čijim stvarateljima govore, pišu i promiču sve najgore. Ne smeta im kuna, jer su svjesni kako će Hrvatska vrlo skoro za valutu imati euro. A kad zemlja nema svoju valutu, kad zemlja nema svoju zastavu, odnosno kad je tuđa zastava iznad državne, znači da ta zemlja nije niti suverena, niti samostalna.

Hrvatska je trebala, stava smo mi iz Hrvatskog vojničkog reda ČUVARI DOMOVINE, na pritiske iz EU-a koji dolaze iz Srbije i srpskih lobija i saveznika unutar EU-a, odgovoriti protumjerama, poput ukidanja amnestije i procesuiranja agresorskih vojnika i drugih čimbenika. Hrvatska je trebala u vrijeme kad su Srbi i Srbija rehabilitirali i ozakonili četnički pokret, te Dražu Mihailovića (sad koliko čujem i Nedića), oštro diplomatski odgovoriti, prekinuti diplomatske odnose, prijaviti Srbiju EU-u i sve što se tamo događa, te to koristiti kao argumente za blokadu, ali nije. Zašto? Zna se… Tako bi postupila država koja drži do prolivene krvi za njenu slobodu i samostalnost. Srbi cijelo vrijeme unutar EU-a koriste Drugi svjetski rat za omalovažavanje Hrvatske i Hrvata lažima i opsjenama, umanjujući u isto vrijeme svoju ulogu i krivnju koju nameću Hrvatima toga vremena.

Zanimljivo je kako to čine i glede ratova koje su pokrenuli i sve redom izgubili. Hrvatska diplomacija, hrvatski mediji, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, hrvatski lobisti se tome trebaju oduprijeti i baš kao i mi tijekom njihove oružane agresije, poraziti ih. No, čini se kako danas Hrvatska nema tih snaga koje bi se tome oduprijele, ili su pak u tim institucijama snage i pojedinci kojima nije stalo do Hrvatske države i državnosti.

Kakvo je Vaše promišljanje o nadolazećem vremenu i razvoju događaja kad Srbija bude primljena u EU?

– Pokušat ću ukratko, koliko je moguće opisati vrlo vjerojatan razvoj događaja koji smo mi iz Hrvatskog vojničkog reda ČUVARI DOMOVINE u tom slučaju predvidjeli na temelju dosadašnjih političkih postupaka, ali i stanja na terenu.

Prije svega valja Hrvaticama i Hrvatima znati kako ulaskom Srbije u EU dolazi do brisanja međunacionalnih granica, što u normalnim okolnostima pospješuje kretanje, premještanje i preseljavanje roba, tvrtki, usluga, ali i ljudi, što je i namjera tog procesa. No rekoh, u normalnim uvjetima. Za Hrvatsku i Hrvate ti uvjeti i događaji bit će sve, samo ne normalni. Zašto to govorim, pitat ćete? Objašnjenje je vrlo jednostavno. Ponajprije, Srbija će tim postupkom ostvariti sve svoje dosadašnje ambicije, političke težnje i teritorijalne pretenzije. Dakle, sve ono što nije uspjela oružanom agresijom. Pojasnit ću Vama i Vašim čitateljima.

Već sada, od mirne reintegracije na lokalnim razinama u područjima koja su bila najzahvaćenija ratom tijekom velikosrpske agresije, Srbi su na neki način vlast, politička vlast. U mnogim općinama, gradovima i županijama su dožupani, donačelnici općina, pa čak i načelnici, kao i dozapovjednici policije, zamjenici predsjednika sudova i drugih institucija i to po nekom nejasnom i nevidljivom ključu. Imovina i imanja tih i takvih Srba je obnovljena ili im je dodijeljena druga. Iako Srbi unutar Hrvatske stalno tvrde kako se treba pojačati povratak Srba na „njihova“ ognjišta, stvarno stanje je kako sa svojih ognjišta iz tih krajeva iseljavaju u većini Hrvati, posebice mladi. Što mislite tko će naseliti te krajeve Hrvatske iz koji naši Hrvati, zbog nebrige vlasti, odlaze? Dugoročno gledano dakako. Srba ima više, bit će više glasača i na jednima od izbora koji nam predstoje u tim vremenima, Srbi će se još više naseliti u te krajeve, a za to će se pobrinuti sama država Srbija, jer to je plan koji, za razliku od hrvatske države, njihova politika i vlast imaju.

Promijenit će se demografska slika koja se već sada, dok o tome razgovaramo, mijenja na štetu Hrvatske i Hrvata, promijenit će se uza sve to i politička slika i vlast na lokalnoj razini i Hrvati će, malo pomalo, za desetak ili dvadesetak godina nestati s tih prostora, kao što su nestali iz drugih krajeva poput Vojvodine, a na njihovo mjesto će doseliti Srbi. Srbi, koji će tada tražiti još veća prava unutar te EU na području RH (ako se tada bude tako zvala) te ostvariti veći politički i svaki drugi utjecaj. Pa će slijedom toga nicati srpski spomenici, crkve, slavit će se srpski praznici i običaji, a mjestima upravljati Srbi gradonačelnici, načelnici i ne daj, Bože, župani. A sve to uz pomoć političkih snaga SDP-a, a sada i HDZ-a, koje tome pogoduju svojim zakonima, koalicijama, te jalovim politikama, odlukama i stavovima. Mislite li da sam glede viđenja razvoja događaja u krivu? Razmislite, pogledajte nije li se to isto događalo i u prošlosti?

A valja dodatno naglasiti kako su političke „elite“ na prijevaru, promjenom Ustava RH, uvele Hrvatsku i hrvatski narod u EU. Tko nam jamči da se ta praksa promjene Ustava RH neće mijenjati u interesu Srba u RH i u buduće s obzirom na ponašanje hrvatskih političkih „elita“?

Ako tomu dodate činjenicu, kako će u Europskom pučkom klubu sjediti rame uz rame „hrvatski“ političari iz redova HDZ-a sa Srbima iz SNS-a, koji su ne samo deklarativno, već politički i operativno provodili oružanu pobunu i agresiju na Hrvatsku ’90-ih, a nastavljaju sa svim onim agresijama koje sam ranije nabrojao, te činjenicu kako su ti iz redova HDZ-a bili suzdržani glede njihova primitka u Klub pučana, valja si postaviti sljedeća pitanja:

Prvo: Hoće li Srbija putem SNS-a i četničkih vojvoda imati veći, snažniji utjecaj u odlučivanju i u klubu Pučana i u EU parlamentu? Ne zaboravimo kako Srbija ima više stanovnika, pa samim time i pravo na više predstavnika u EU parlamentu, nego Hrvatska. Argument koji toj mojoj zebnji ide u prilog.

Drugo: Hoće li postupci i ponašanje tih, recimo „naših“ političara, točnije euro birokrata oko svih ključnih pitanja biti suzdržani, kao što su u mnogim slučajevima oko strateških pitanja vezanih za Srbiju bili do sada?

Ako su odgovori na oba ova pitanja potvrdni, onda dolaze još teža vremena za sve Hrvatice i Hrvate i u Domovini i izvan nje.

Što bi Hrvatska i Hrvati trebali učiniti kako bi ta Vaša predviđanja izbjegli?

– Novo vino u nove mješine, rekli bi naši stari. Nova politička opcija sa starim, tradicionalnim načelima naših predaka u zaštiti nacionalnih i strateških interesa. Ne okretati se od prošlosti, nego tu prošlost koristiti kako se ne bi griješilo i naštetilo hrvatskoj budućnosti. Iz povijesti, još od vremena pape Agatona, kad smo bili antemurale christianitatis, pa do vremena Zrinskih-Frankopana i kasnije, znamo kako Hrvati prolaze od europskih političara i politika na svoju štetu. Svijetom, kao i Europom vladaju oni koji pripadaju obitelji Zidara, a mi Hrvati, za razliku od njih, pripadamo obitelji Tesara i svatko tko iole razumije globalno geopolitičko i geostrateško stanje stvari, razumjet će što sam time želio kazati, i zašto u takvom svijetu od davnina moraju i mogu vjerovati samo rijetkim zemljama, narodima i pojedincima. No, srećom i to se stanje stvari mijenja, a hoće li doći nove političke snage koje će to znati kapitalizirati u korist i za interese hrvatske države i hrvatskog naroda, ostaje nam vidjeti.

Odluka je na Hrvaticama i Hrvatima, i na onima u Domovini i na onima izvan Domovine.

Vaša poruka našim čitateljima za kraj razgovora…

– Mogu samo u ime našeg Hrvatskog vojničkog reda ČUVARI DOMOVINE, kazati kako ćemo se mi na našim načelima i dalje boriti mišlju, perom, riječju i djelom za boljitak Hrvatske i Hrvata. Činili smo to i drugim sredstvima kad je trebalo u vrijeme velikosrpske agresija na Hrvatsku i Hrvate. Sve što činimo, baš kao i ovaj intervju s Vama, samo je nastavak tog boja drugim sredstvima. Hvala Vam na pitanjima i medijskom prostoru, te mi dopustite da prvenstveno svim Hrvaticama i Hrvatima, te ostalim žiteljima Hrvatske, zaželim čestit i blagoslovljen Božić i uspješnu nadolazeću novu 2017. godinu, starohrvatskim pozdravom za koji Znamo Da nekima Smeta.

Autor: Snježana Vučković/7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save